U fondovima Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske čuvaju se brojne knjige koje u sebi nose dokaze o njihovim ranijim vlasnicima, biljege prošlosti koji svjedoče o bibliofilima i prodavcima knjiga, o darodavcima i čitaocima, o kilometrima puteva i stotinama dlanova kroz koje je knjiga prošla kako bi konačno odmorila na polici.
Dobar dio tog blaga nedavno su otkrili i kroz izložbu „Istina je, čitalo se!“ prikazali Orijana Vuković i Berislav Blagojević. Oni su zaronili u arhive, depoe i magacine i na svjetlo dana izvukli nebrojeno mnogo sanduka sa blagom.
Vremenski okvir koji izložba obuhvata, kažu Vuković i Blagojević, nije proizvoljan i rezultat je koliko istraživanja i izbora građe, toliko i simboličkog potencijala odabrane građe. Najstarija knjiga bila je vlasništvo Austrijske konzularne agencije u Banjoj Luci, dok su „najmlađe“ knjige pripadale književniku Petru Kočiću.
“Tadašnja Narodna biblioteka „Petar Kočić“ dobila ih je na poklon od Milke Kočić 1986. godine. Vijek koji obuhvata izložba počinje u doba osmanske vlasti, zatim prati period austrougarske okupacije i vrijeme između dva svjetska rata, a završava u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji”, istakao je Blagojević.
U fondovima Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske nalaze se brojne monografske i periodične publikacije koje su pripadale poznatim umjetnicima, javnim i kulturnim radnicima, te istaknutim pojedincima koji su u Banjoj Luci ostavili zapažen trag. Ova izdanja nisu posebno izdvojena i neka se nalaze u zavičajnoj zbirci, neka u depoima, dok su druga smještena u fondovima periodike ili stare i rijetke knjige.
“Te knjige i časopisi nerijetko su mijenjali vlasnike, a ponekad su u selidbama savladavali stotine kilometara prije nego što su se skrasili na policama naše biblioteke. Pored autografa, marginalija i posveta, „o migracijama knjiga, o njihovom prenošenju od prvog do posljednjeg sopstvenika, nerijetko svjedoče i brojni pečati otisnuti na njihovim iščitanim stranicama“. Upravo su pečati, uz različite zapise, glavni kriterijum za utvrđivanje vlasništva i putovanja knjige”, kazala je Orijana Vuković.
Izdanja koja su bila dio privatne biblioteke neke ličnosti često govore dosta toga o toj osobi – o njenim interesovanjima, čitalačkim navikama, afinitetima prema određenim temama ili ideologiji, stručnom afirmisanju i slično. Upravo zato je sasvim očekivano da se među knjigama koje su pripadale Petru Kočiću, na primjer, nađe „Nova Italija“ Pijetra Orsija u izdanju Srpske književne zadruge (1909) u kojoj Kočić podvlači dijelove koji govore o Manciniju i borbi za oslobođenje i ujedinjenje.
U jednom njemačkom izdanju knjige Georga Brandesa (1902), veoma uticajnog kritičara i književnika epohe, Kočić je na margini zapisao: „Ovo je suhi zulum!“. Među naslovima koje je Milka Kočić poklonila biblioteci u Banjoj Luci, a koji imaju autograf ili pečat s potpisom Petra Kočića, nalaze se i „Zakon o opštoj carinskoj tarifi“ (1904), te „Stenografski izvještaji o sjednicama bosansko-hercegovačkog Sabora“. U pitanju su izdanja koja je Kočić koristio kao pripremu za političko djelovanje.
Među knjigama koje su bile dio lične biblioteke Petra Kočića važno mjesto zauzimaju izdanja iz oblasti književnosti poput spomenice družine đaka viših razreda Prve beogradske gimnazije „Nada“ kojoj je pripadao i Kočić, a koja je štampana 1909. godine povodom četrdesetogodišnjice društva.
Iz Kočićeve lične biblioteke je i knjiga Sava P. Vuletića „Naši ljudi“ (1910) sa posvetom: „Svom dragom drugu Petru Kočiću, književniku i narodnom poslaniku“. Kočićevo svestrano zanimanje za srpski narod, a naročito za njegovu prosvećenost, ogleda se u posjedovanju knjige „Podaci za proučavanje prosvjetnog rada u Bosni i Hercegovini: referat za Prosvjetinu anketu“ (1911).
Autografi na knjigama i časopisima Kočićevog prijatelja i biografa, zapaženog naučnog, javnog i političkog radnika Vase Glušca jasno otkrivaju kako su se njegova čitalačka interesovanja mijenjala i prilagođavala životnim prilikama. Ukoričena godišta „Letopisa Matice srpske“ iz 1909. i 1910. poklapaju se sa Gluščevim pedagoškim radom u banjolučkoj Velikoj realki, dok autograf na knjizi „Federalizam i unitarizam“ (1936) ukazuje na aktuelno štivo koje je čitao kao senator Kraljevine Jugoslavije.
“Uz rijetke koji su krajem devetnaestog vijeka imali mogućnost da se školuju i postanu „ljudi od knjige“ poput Kočića i Glušca, vodeći ljubitelji knjiga bili su sveštenici, a njima su se pridružili učitelji, javni i kulturni radnici, te trgovci. Od osnivanja Bogoslovije u Banjoj Luci, pod vođstvom arhimandrita Vase Pelagića započelo se sa praksom pretplate, a prenumeranti na „Život i običaje naroda srpskog“ (1867) Vuka Stefanovića Karadžića i „Psalmi Davidovi“ (1868) bili su Vaso Pelagić, paroh banjolučki Trifun Jungić, pop Simo Eraković, gomionički iguman Partenije, jeromonah Isaije, ali i učitelji, te poneki imućniji trgovci”, priča Blagojević.
U fondu su sačuvane brojne knjige iz ličnih biblioteka sveštenika Ilije Kecmanovića, Dušana Kecmanovića, Vida Kovačevića i Mirka Macure. Dok su knjige Pelagićevog đaka Ilije Kecmanovića isključivo bogoslovske sadržine, među knjigama iz ličnih biblioteka drugih sveštenika mogu se pronaći naslovi iz književnosti, istorije, rječnici. Tako se u biblioteci prote Mirka Macure, između ostalih, našla knjiga pjesama Đorđa Glumca „Svetle tišine“ (1931), a u biblioteci Vida Kovačevića, još jednog od Pelagićevih đaka, Zmajeva „Druga pevanija“ (1895), Dositejeve „Basne“ (1896) i „Istorija Karla XII“ (1897).
Pored toga što ih nije bilo jednostavno nabaviti, knjige nisu bile ni jeftine. Iz tog razloga knjiški ljudi su, seleći se, sa sobom nosili knjige kao dio najvrednije imovine. Zahvaljujući autografu i bilješkama u knjizi „Neues Wörterbuch der deutschen und französischen Sprache“ znamo da je vlasnica knjige bila učiteljica Anka Drakulić i da ju je nosila sa sobom dok je boravila u Bednji i Novom Sadu. Ovo izdanje donijela je i u Banju Luku, kada se 1879. nakon dvije godine odsustva vratila u ovaj grad, da bi kasnije knjiga postala dio fonda Srpske čitaonice.
“I drugi banjolučki učitelji bili su bibliofili. Koleginica Anke Drakulić, učiteljica Sofija Kovačević, posjedovala je zavidnu biblioteku. Bila je to porodična biblioteka koja je nastala u zajednici sa suprugom, parohom Vidom Kovačevićem, a nastavila je da se obogaćuje nakon prerane protine smrti 1899. godine narednih trideset godina. Mnoge knjige iz ove biblioteke poklonjene su Srpskoj čitaonici u Banjoj Luci, što ne čudi ukoliko se zna da su dugo vremena Vid i Sofija Kovačević stanovali u zgradi Srpske škole gdje je bila smještena i Srpska čitaonica”, kazala je Orijana Vuković.
Treba istaći da nisu samo knjige bile predmet čitanja i sakupljanja. Tako je, na primjer, učitelj Dušan Radovanović bio pretplaćen na dvonedjeljnik „Seljačko kolo“ (1938), dok autograf sveštenika i vjeroučitelja Vida Kovačevića nalazimo na primjerku Bosanske vile (1897). Na brojne časopise bio je pretplaćen i Milan Janković, profesor i poznati naučni, kulturni i javni radnik. U ličnoj biblioteci imao je mnogo knjiga, od stručne literature iz oblasti poljoprivrede, do beletristike.
Iz memoarske građe saznajemo da je Milan Janković bio aktivan u tajnom đačkom društvu „Sloboda“ gdje je vršio i dužnost knjižničara. Kako se nije smjelo znati za postojanje ovog društva, tako se nije smjelo znati ni za njegovu biblioteku. Zbog toga je ona bila čuvana u kući Jankovića, a na knjigama je pisalo „iz knjiga Ljube Jankovića“. Tek kad je primljen u društvo „Sloboda“, Milan Janković je saznao da to zapravo nisu knjige njegovog brata, nego knjige tog tajnog društva.
“Nažalost, ta biblioteka je stradala, a prilikom hapšenja Milana Jankovića izuzete su sve ćirilične knjige kao i sve štampane u Srbiji. Uprkos tome što se u fondu naše biblioteke ne nalaze knjige Slobode na kojima piše „iz knjiga Ljube Jankovića“, ipak se čuvaju primjerci koji su zaista bili u vlasništvu Ljubomira Jankovića. Kao primjere izdanja iz njegove lične biblioteke izdvajamo dva toma epa Ludovika Ariosta „Bijesni Rolando“ (1895 i 1897)”, kazao je Blagojević.
Čitanje je, dodaju autori izložbe, oduvijek bila odlika intelektualaca i svih onih koji učestvuju u kulturnom i javnom životu nekog grada, a u tom smislu ni Banja Luka nije bila izuzetak. Zahvaljujući razvoju školstva, štamparstva i većoj dostupnosti knjiga prvih decenija prošlog vijeka u Banjoj Luci javlja se sve više onih koji su imali potrebu za čitanjem, kupovinom knjiga i formiranjem vlastitih biblioteka.
“Do početka Drugog svjetskog rata privatne biblioteke imali su advokati, umjetnici, inženjeri, doktori, članovi raznih kulturnih udruženja, trgovci. Advokat Stevan (Stevo) Moljević bio je član Sokola, Francuskog kluba, Narodne odbrane, Rotari kluba, Kulturnog društva „Zmijanje“ i brojnih drugih udruženja, pa ne čudi da je i njegova biblioteka bila raznolika. Spiridon (Špiro) Bocarić bio je dugogodišnji upravnik Muzeja Vrbaske banovine, akademski slikar, likovni kritičar, začetnik filmske umjetnosti na ovom području, izučavalac ornamentike, a bavio se, između ostalog, muzeologijom i fotografijom. Tako svestrana ličnost morala je u ličnoj biblioteci posjedovati najrazličitije knjige”, kazali su Vuković i Blagojević.
Goran Dakić
