Kao što se moglo očekivati, epopeja u vezi sa bubicom, ali i “najpovoljnijim od svih povoljnih kredita” se nastavlja. Vlast napada opoziciju zbog bubice na reveru gradonačelnika Banjaluke Draška Stanovukovića tokom posjete predsjednika Srbije Aleksandra Vučića a na sva usta hvali “londonski kredit”. Odbrana i napad prevazilaze nivo uobičajene političke komunikacije i zalaze u sferu spina i manipulacije.
Posljednji u nizu je autorski tekst Pere Simića, savjetnika srpskog člana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, u kome se ponavlja mantra vladajućih o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima. Bez namjere da budemo advokati opozicije i Draška Stanivukovića, ali ne možemo a da ne primijetimo da po ko zna koji put vlastodršci i njihovi glasnogovornici brane neodbranjivo i pokušavaju da nas ubijede da je vuk zelen.
U tekstu objavljenom na portalu Iskra, Simić ističe da opozicija napadima na vlast pokušava prikriti nesuglasice u svojim redovima, “za šta su preporuku dobili negdje preko granice gdje se nalaze njihovi mentori”, što odgovara izlizanoj tezi vladajućih o domaćim izdajnicima i njihovim gospodarima sa Zapada.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
U nastavku navodi da lideri opozicije svojim izjavama i potezima utočište traže u politici “ne da bi branili i gradili Republiku Srpsku već sebe”. Zvuči poznato? Samo što u slučaju vladajućih napad na njih predstavlja napad na Republiku Srpsku i cjelokupno srpstvo. Zbog čega? Vjerovatno zbog sličnog razloga koji navodi Simić, ali iz drugih pobuda – ne da bi branili i gradili Republiku Srpsku nego sebe, zbog kriminala i korupcije u koje su upleteni kao pile u kučinu, i straha, laži i mržnje koje šire godinama.
Zanimljiva je i Simićeva teza o animozitetu između Mladena Ivanića i Branislava Borenovića, kao i ostalim sukobima u redovima opozicije, posebno uzevši u obzir da je vladajuća koalicija, SNSD prije svih, sastavljena od pojedinaca koji se ne mogu očima gledati, ali ih na okupu drže goli interesi koje im jedino vlast može ostvariti, što SNSD, ali i njegove partnere u vlasti, čini jednom običnom interesnom grupom.
Simić je, kritikujući Milana Radovića da blefira što napada Milorada Dodika, izjavio da je Dodik uspješno obezbijedio prijeko potrebna sredstva za normalno funkcionisanje Republike Srpske povoljnom prodajom obveznica na Londonskoj berzi, pridruživši se na taj način propagandi vladajućih u vezi sa londonskim kreditom navodeći da je u pitanju povoljna trgovina, zanemarujući činjenicu da je kamatna stopa više nego nepovoljna i da će na kraju “pita biti skuplja od tepsije”.
Dodaje da ljudi od blefa poput Radovića, “koji napadima na Dodika i Cvijanovićevu žele, ako je to ikako moguće, da koristi priliku da skrene pažnju sa skandala opozicije koja je u velikoj blizini neprilike”, opet zanemarujući činjenicu da ako iko dobro skreće pažnju sa skandala onda su to Dodik i SNSD. Dovoljno je samo navesti toliko puta spominjanu priču o nacionalnoj ugroženosti, izdaji i sličnim pričama kojima nas plaše godinama.
“Za neupućene blef znači zaslijepiti ili prevariti drugog, odnosno javnost”, naglašava Simić, vjerovatno ne mislivši pri tome na svog šefa kojem je zaslijepljivanje javnosti srednje ime. Da li je Milan Radović željan vlasti, kako smatra Simić? Vjerovatno jeste. A Milorad Dodik? Na osnovu Simićevog teksta, vlast je Dodiku vjerovatno veliko breme koje nosi na svojim nejakim plećima radi dobrobiti cijelog srpstva, posebno onog zapadno od Drine.
Na kraju, Simić čitaocima poručuje da ako imaju simpatije i kontakte sa Ivanićem, Radovićem i ostalim predstavnicima opozicije, ne pokušavaju da ih poprave jer ih na taj način više utvrđuju u njihovoj zabludi. Inače, zanimljiva je Simićeva teza o zabludama, posebno ukoliko u obzir uzmemo da vladajući, ali i dobar dio naroda koji im vjeruje, godinama žive u zabludi da je Republika Srpska bolji dio Bosne i Hercegovine, da nas samo oni mogu spasiti Zapada i domaćih izdajnika, i da je mrmot zavio čokoladu u foliju.
Mladen Bubonjić
