piše Vladimir Kovačević
Dvadeset godina su, većina koja se nije prodala strankama, prepušteni sami sebi. Dvadeset godina su ostavljeni po strani da ne smetaju nikome. Dvadeset godina žive od prvog do 15. od penzije i invalidnina. Dvadeset godina ne idu na more osim ako im se ne smiluje neko u lokalnoj boračkoj organizaciji pa ih stavi na spisak za Igalo pet dana. Dvadeset godina, doduše, i ćute. Ne svi a nije ih ni kriviti. Ubijeni su ratom, otimanjem fabrika u kojima su radili, ubijeni su gledanjem kako oni koji su šetali po Banjaluci i Beogradu za vrijeme rata danas srbuju kao da su sami Koridor probijali, ubijeni su u Republici Srpskoj iako su najzaslužniji za njeno postojanje. Za njeno ubrzano nestajanje krivi smo svi jer smo glupi, ćoravi, prokleti. Nule smo jer nas pred svake izbore kupe za stotinu maraka. Nule smo jer nam nacionalnu politiku prodaju milijarderi i najveći izdajnici.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
U jednoj koverti stotinu maraka koje je Vlada Republike Srpske velikodušno dala borcima kao vid pomoći u doba inflacij. U drugoj obaviještenje Elektrokrajine da siječe struju u kući zbog duga od dvije stotine maraka. Na stolu ček na penziju od 400 maraka, primljen prije desetak dana. Za konopče može da bude.
Vlada Republike Srpske obezbijedila je 40 miliona maraka za isplatu jednokratne pomoće demobilisanim borcima Vojske Republike Srpske u iznosu od stotinu maraka. Rekla je to Zora Vidović koja je navodno ministar finansija u Vladi Republike Srpske. Ministar je koliko je i Višković premijer. Ništa loše o njima dvoma već imaju te titule čisto radi reda. Ni jedno ni drugo se ne pitaju kada su najvažnije stavri u pitanju. To je, valjda, već svima odavno jasno.
Zora Vidović to, čak, jednom prilikom nije ni sporila. Pitao sam je zašto Vlada uvijek, nakon što Milorad Dodik nešto najavi kao ideju dan ili dva kasnije, ili isti dan, donese istu takvu odluku. Ona u tome nije vidjela ništa sporno jer je “Milorad Dodik predsjednik najveće stranke u RS”. Ja jesam ali valjda Zora zna bolje. Zato je i ministar.
Kako god, jasno je da odlučuje Dodik (koji god) a da su svi ostali dužni da ispunjavaju njegove želje. To je sasvim normalno jer Dodiku se bar nešto ne može osporiti. Da nema njega ne bi bilo ni većine njih, bar ne na pozicijama na kojima sada jesu. I dužni su mu sve.
Stotinu maraka borcima, prvo onima koji nisu penzioneri a kasnije i penzionisanima, kako je najavila navodni ministar finansija Zora Vidović, nije ništa drugo no još jedna uvreda za prave borce. Ponovo, zato što je u posljednjih deset dvadeset godina u ovoj republici potrošeno toliko novca na bespotrebne projekte, administraciju, plaćanje ljubavnica, automobila a drugo što je ista ako ne i veća količina novca nestala na izmišljene projekte, naloge, izmišljena radna mjesta, potrošena na stvaranje vještačke elite koja je sada rasadnik nacionalne misli, malo teže i ispravnog govora.
Možda borci sve ovo vrijeme nisu baš morali živjeti kao psi. A možda im je tako i bilo suđeno kao ustalom srpskim borcima poslije Velikog rata. I tada je onaj debeli lihvar Urošević brojao dukate dok je Kondić sa drugovima prosio po kraljevini. Dok Kondiću nije došla žuta minuta.
Zna Vlada da i kod potonjih srpskih boraca može biti pokoji Kondić. Zato ih je zavadila, kupila, razjedinila a evo dade im i po sto maraka. Sve se Miloradu može prigovoriti ali zna sa Srbima. Zato i traje koliko traje. Nek nam je sa srećom a neće.
