piše: Danijel Mihić
Sutra je 27. godišnjica od početka stvaranja RS.
Te godišnjice su do prije par godina prolazile simbolično i manje-više nezapaženo. Tek posljednjih par godina preglasavanje u Ustavnom sudu BiH podigao je značaj “u inat Sarajevu” praznovanja, a ove godine je dočekujemo uveliko i kolektivno pourinirani…
Do prošle godine, ljudi koji su se tim povodima izjašnjavali, bavili su više spoljašnjim neprijateljima i uticajima globalnih kretanja, a sada nas je stigla kletva “da se bavimo sami sobom”.
Do prošle godine su udarne termine na javnom servisu dobijali razni Galijaševići sa sve snimcima mudžahedina iz devedesetih, a danas su njihove pozicije (i dnevnice) zauzeli sablasni likovi koji nas upozoravaju da su neprijatelji svuda oko nas i u našoj kući i na poslu i u rodbini i u kafiću i da je naša dužnost (a bogme i potencijalna krivična odgovornost) da pazimo da i mi ne postanemo isti takvi!
Drugim riječima postajemo latentno totalitarno, jednodimenzionalno društvo krajnosti u kojem je obavezno sve ono što nije zabranjeno, društvo u kojem se mišljenje i postupci van pobjedničkog šatora sumnjiče kao potencijalno izdajnički i rušilački a oni koji se tako ponašaju postaju faktor nestabilnosti kojeg će lukavi spoljašni neprijatelji iskoristiti za svoje podle ciljeve.
Kako god da se čovjek postavi, nekome će smetati… Ćutiš – kriv si, pričaš – kriv si.
Treba biti bolesno optimističan pa u reakcijama na izrečeno i urađeno gledati samo u one koji će razumjeti i podržati a ne u mnogo više onih što će zamrziti i klevetati, jer konstantno povlačenje u sebe poslije četvrt vijeka nije se baš pokazalo kao ljekoviti pristup rješavanju nagomilanih problema, kako za pojedinca tako ni za društvo. A bez iole sređenog društva nema ni sreće pojedincu, ma ko on bio…
I baš zato je neko izmislio nekakve zakone i principe da se držeći njih održava barem privid stabilnog i uređenog društva. Kada taj privid iščezne, kada ostane samo goli interes pojedinaca ili grupa koji su spremni da raspolute i zakrve narod, po svaku cijenu, da pogaze sve ideale, isprofanišu sve svetinje, prezru sve dugoročne strategije a samo da bi svoje šeme ostavili netaknutima e onda dolazimo do paklene atmosfere nepovjerenja, podjela, obrtanje teza zbog ulizivanja jačima i pljuvanja slabijih.
Sutra nam je dan kao savršen da se zamislimo koji su nam prioriteti, koliko nam znači Republika Srpska, možemo li se izdignuti iznad podjela i ikako, ikome pokušati doprijeti do svijesti da je interes cjelokupnog našeg društva da bude pravednije, demokratičnije, prohodnije za uredne ničije ljude, ljude mimo stranaka ili ćemo po službenoj dužnosti, primorani i dobrovoljno, voljeti naš entitet, dok nam to ide u prilog očuvanja položaja ili ostvarivanja ambicija?
Niko iole realan ne može očekivati nekakvo veliko i sveopšte poštenje, ali neka se ipak zapita svako a naročito oni koji imaju moć i resurse da uređuju društvenu klimu i na kraju i Republiku Srpsku kuda je vode zajedno sa svima nama. Oni su proporcionalno svojim položajima i uticajima ipak najodgovorniji.
