Reagujući na jučerašnji odgovor Odbora za ustavna pitanja Narodne skupštine Republike Srpske upućen Ustavnom sudu Republike Srpske u vezi sa inicijativom za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o proglašenju vanrednog stanja za teritoriju Republike Srpske, advokat Dario Sandić u intervjuu za Gerilu naglašava da je inicijativu Ustavnom sudu podnio jer smatra da je odluka o uvođenju vanrednog stanja u Republici Srpskoj u potpunosti neustavna.
“Naime, prilikom donošenja odluke o proglašenju vanrednog stanja nisu bili ispunjeni ustavom propisani uslovi, a koji su detaljno navedeni u članu 70 stav 3. Naime, odredbama člana 70. stav 3. Ustava Republike Srpske propisano je da Narodna skupština, u skladu sa Ustavom i zakonom, proglašava vanredno stanje za Republiku ili dio Republike u slučaju ugrožavanja bezbjednosti, usljed elementarnih nepogoda (poplava, zemljotresa i požara), prirodnih katastrofa, epidemija, povreda ljudskih prava i sloboda i normalnog funkcionisanja ustavnih organa Republike”, podsjeća Sandić.
Ističe da su ovom odredbom tačno navedeni uslovi kada Narodna skupština može da proglasi vanredno stanje:
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
- Da postoji ugrožavanje bezbjednosti, i
- Da je ugrožavanje bezbjednosti posledica epidemije.
U gore navedenoj odluci navodi se da se vanredno stanje proglašava zbog epidemiološke situacije u Republici Srpskoj.
“U navedenoj odluci nije navedeno u čemu se ogleda ugrožavanje bezbjednosti niti postoji obrazloženje navedene odluke iz kojeg bi se vidjelo na koji način postoji ugrožavanje bezbjednosti, niti se navodi čija je to bezbjednost ugrožena. Obzirom da je sjednica Narodne skupštine bila zatvorena za javnost, da prilikom donošenja odluke o vanrednom stanju nije bilo niti jedne činjenice ili dokaza ugroženosti bezbjednosti u Republici Srpskoj, jasno je da ovaj element (misli se na ugroženu bezbjednost) niti je utvrđivan niti je utvrđen niti je postojao u vrijeme donošenja odluke, niti je vjerovatan ili izvjestan jer nema niti jednog utvrđenja ili dokazivanja postojanja ugroženosti bezbjednosti. Takođe, sa ove vremenske distance možemo reći da ugroženost bezbjednosti nije dokazana niti utvrđena čak u slučaju kada se odluka stavljala van snage, odnosno kada je ukinuto vanredno stanje u Republici Srpskoj. Jer ako je vanredno stanje uvedeno zbog ugrožene bezbjednosti nekoga ili nečega bilo je potrebno utvrditi da je ta ugroženost prestala kako bi se vanredno stanje ukinulo, odnosno kako bi se vratilo ››redovno stanje‹‹“, naglašava Sandić.
Ističe da je prilikom donošenja odluke o uvođenju vanrednog stanja u potpunosti izostalo obrazloženje i navođenje razloga za donošenje navedene odluke, te da su takvi razlozi zaista postojali oni su morali biti obrazloženi i objelodanjeni, jer imajući u vidu trenutno raspoložive informacije nije se mogao izvesti zaključak o postojanju “ugroženosti bezbjednosti” a sve potrebne mjere za borbu protiv “epidemiološke situacije” su već preduzete i prije proglašenja vanrednog stanja.
“Ovdje se postavlja i slijedeće pitanje: ako je uvedena vanredna situacija i ako su uvedene mjere u cilju sprečavanja širenja zaraze (karantin, zabrana kretanja, policijski čas, ogrničavanje kupovanja namirnica, nošenje maski i rukavica itd.), a sve prije uvođenja vanrednog stanja, te ako je skupština utvrdila da postoji ugrožavanje bezbjednosti i pored svih navedenih mjera i da postoji opravdanje za uvođenje vanrednog stanja, zašto onda nakon uvođenja vanrednog stanja nisu donosene bilo kakve druge mjere već su na snazi ostale postojeće mjere (karantin, zabrana kretanja, policijski čas, ogrničavanje kupovanja namirnica, nošenje maski i rukavica itd.) koje su ublažavane i prije ukidanja vanrednog stanja”, pita se Sandić.
Takođe, pita se da li ovakvi postupci vlasti govore da je vanredno stanje uvedeno zbog nečega/nekoga što je ostalo skriveno ne samo od građana, već i od poslanika i kompletnog rukovodstva Narodne skupštine Republike Srpske. “Ili se možda radi samo o dovođenju u zabludu građana, jer vidjeli smo bahato kafansko ponašanje političara za vrijeme potpune izolacije, teškog ograničavanja ljudskih prava i sloboda, medijskog zastraživanja, tendersko-turističko-poljoprivrednih nabavki i potpunog fijaska zdravstvenog sistema”, ističe Sandić.
Pored navedenog, drugi uslov za proglašenje vanrednog stanja jeste postojanje epidemije, a ne epidemiološke situacije – koji termin je u potpunosti nepoznat u Ustavu Republike Srpske, upozorava Sandić.
“Prema informacijama Instituta za javno zdravlje Republike Srpske u 2019. godini nije bilo uslova za proglašenje epidemije, iako je u 2019. godini u prva tri mjeseca sezone gripe preminulo 30 pacijenata od teških respiratornih infekcija. Tadašnji, a i sadašnji ministar zdravlja, tada je izjavio da virus gripa u RS još nema epidemiološki karakter jer je broj prijavljenih pacijenata sa simptomima sličnim ovom oboljenju ispod jedan odsto cijele populacije, te da virus H1N1 dominira te godine kod osoba koje već imaju neko oboljenje, izaziva veću smrtnost u odnosu na virus tipa B, koji je bio dominantan prošle godine i koji ne izaziva tako teške komplikacije. Iste te 2019. godine iz Instituta za javno zdravstvo RS istakli su da ne postoje uslovi za proglašenje epidemije gripe jer proglašavanje epidemije zavisi od više faktora, broja oboljelih na određen broj stanovnika u gradu, opštini ili regiji, zatim učestalosti obolijevanja, kliničke slike, broja pozitivnih slučajeva na primarnom i bolničkom nivou, jednostavnije rečeno na osnovu sveobuhvatne procjene epidemiološke situacije. Takođe, iste te 2019. godine iz Službe za epidemiologiju na Institutu rečeno je da je ukupan broj oboljelih s teškim akutnim respiratornim infekcijama 234, te da se sa simptomima sličnim gripu javilo se 10.980 građana, a to su pacijenti koji se javljaju u domove zdravlja, koji imaju temperaturu i kašalj, ali nisu teški za liječenje u bolnici”, podsjeća Sandić.
Skreće pažnju da su u trenutku proglašenja vanrednog stanja na teritoriji Republike Srpske četiri umrle osobe (nema dokaza koji su ponuđeni javnosti kako bi se potvrdillo da su umrli od virusa korone 2019-nCoV) i da je zaraženo manje od 200 gradjana, te da je bilo četiri kritična slučaja, onda je jasno da nije postojalo niti približno umrlih i oboljelih kao 2019. godine ili 2015/16. godine kada je kategorički od strane nadležnog Instituta i ministra zdravlja rečeno da nema uslova za proglašenje vanrednog stanja niti za proglašenja epidemije.
“Shodno navedenom kristalno je jasno da nisu postojali uslovi za proglašenje vanrednog stanja, a pogotovo imajući u vidu da je bila proglašena vanredna situacija i da su preduzete mjere za zaštitu zdravlja građana”, naglašava Sandić.
Dodaje da nisu ispoštovane niti procedure oko proglašenja epidemije u Republici Srpskoj, a koje su propisane odredbama člana 44 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti kojim je propisano da Institut treba da sačini procjenu o ugroženom i zaraženom području, te da predloži proglašenje epidemije ministru zdravlja, da bi, na kraju, ministar zdravlja donio odluku o proglašenju epidemije. Prema dostupnim podacima i informacijama ministar nikada nije donio akt kojim je progasio epidemiju u Republici Srpskoj, navodi Sandić.
“Takođe, odredbama člana 50 istog zakona propisano je da se u slučaju pojave posebno opasne zarazne bolesti, zloupotrebe biološkog agensa, te epidemije od većeg epidemiološkog značaja, može proglasiti vanredna situacija, shodno odredbama zakona kojim se propisuje zaštita i spasavanje u vanrednim situacijama. I ovdje vidimo da zakon nije u saglasnoti sa Ustavom, jer zakon u slučaju proglašenja epidemije dozvoljava uvođenje vanredne situacije, dok Ustav u slučaju proglašenja epidemije dozvoljava uvođenje vanrednog stanja koje je mnogo teža mjera imajući u vidu mogućnost ograničavanja ili ukidanja prava i sloboda zagarantovanih ustavom, te potpunim isključivanjem Narodne skupštine Republike Srpske iz procesa odlučivanja i donošenja zakona, te davanje neograničene izvršne i zakonodavne moći u ruke jedne osobe – u ovom slučaju predsjednice Željke Cvijanović, a što se, u konkretnom slučaju, podudara sa davanjem vlasti jednoj političkoj stranci što nas dovodi to totalitarizma ili stranačke diktature. Imajući u vidu da nije bilo dokaza o ugroženosti bezbjednosti, te da je vanredno stanje proglašeno zbog ››epidemiološke situacije‹‹, a koji pojam ne postoji u uslovima propisanim članom 70 Ustava Republike Srpske, kao i kod činjenice da epidemija nije proglašena, shodno odredbama člana 44 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, jasno je da je Odluka o proglašenju vanrednog stanja za teritoriju Republike Srpske u suprotnosti sa odredbama člana 70 Ustava Republike Srpske i članova 44 i 50 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, odnosno da je ista neustavna i nezakonita”, navodi Sandić.
Ističe da odgovor Odbora za ustavna pitanja Narodne skupštine Republike Srpske na inicijativu Ustavnom sudu pokazuje koliko je Narodna skupština u stvari nenarodna i snishodljiva prema građanima.
“Naime, o ovakvo ozbiljnom pitanju kao što je opravdanost uvođenja vanrednog stanja skupština je napisala tri rečenice u kojima se nije potrudila da napiše bilo šta smisleno. Jednostavno je paušalno napisano da je inicijativa neosnovana i da istu Ustavni sud treba da odbije, bez ikakvog obrazloženja ili opravdanja donošenja odluke o uvođenju vanrednog stanja. Ali šta drugo očekivati od parlamenta čija većina glasa po naređenju šefa, a čija manjina glasa uvijek protiv; čija ni većina niti manjina ne razmišlja o opštim interesima i interesima građana; i čija i većina i manjina razmišlja samo o ličnim interesima. Kako očekivati zakonitost od onih koji zakonitost krše na svakom zasjedanju skupštine? Kako očekivati pravdu od onih koji nepravdom grade svoje političke karijere? Kako očekivati zaštitu od onih koji nam krše i gaze ljudska prava i slobode svakom odlukom? A ne treba zaboraviti da smo ih mi birali, i da ih i dalje biramo bez pogovora. Shodno svemu jasno je da je odgovor skupštine samo puki pamflet koji je skupština morala da dostavi u skladu sa pravilima postupanja pred Ustavnim sudom, bez obrazloženja, dokaza, razloga ili bilo čega što bi imalo dovelo u pitanje osnovanost inicijative da se utvrdi da je odluka o proglašenju vanrednog stanja u potpunosti neustavna”, naglašava Sandić.
Na kraju ističe da je sve dalje na Ustavnom sudu i njegovim sudijama, koji će u sjednici odlučivati o podnesenoj inicijativi.
“Imajući u vidu da je Ustav najviši politički i pravni akt, jasno je da je onda i Ustavni sud najviši politički (iako ne bi trebao biti) i pravni dio sudske vlasti, odnosno kontrolor izvršne i zakonodavne vlasti. Samo je pitanje šta će da odnese prevagu prilikom odlučivanja – struka, politika, pravo i/ili interes? Moja nada je da će sudije Ustavnog suda u potpunosti da se odupru političkim, ekonomskim i svim drugim pritiscima koje imaju, i da donesu odluku koja će biti rezultat proste i čiste primjene Ustava i zakona. Međutim, dosadašnja praksa polako uništava moje nade u ››ispravne‹‹ odluke ovog suda, jer ››ispravne‹‹ odluke stižu ili kasno ili nikada, tako da se pitam da li poslovica ››Pravda je spora, ali dostižna‹‹ možda govori o kosmičkoj pravdi koja se ne može dočekati za jednog ovozemaljskog života”, zaključuje Sandić.
