Ne treba Bakir. Ne treba ni Bećirović. Ne trebaju Zukan Helez i Isak Ramo. Ne trebaju strane sudije, visoki predstavnik, američki ambasador. Ne treba Ustavni sud BiH, ne treba Sud BiH, ne treba Tužilaštvo BiH. Ne trebaju apelacije, ne trebaju revizije, ne trebaju inicijative. Ništa sa ovog spiska ne treba da bismo vidjeli kakvi smo i kakvi su oni koji nas vode. Dovoljno je tek deset centimetara snijega. Negdje koji centimetar manje, negdje koji centimetar više, ali u prosjeku je to mjera našeg jada.
Nema ko da očisti. Nema ko da pokupi. Nema ko da pospe. Nema ko da naredi. Nema ko da zapne. Nema ko da „proguli“. Nema ko da uključi. Nema ko da pusti. I to sve zbog deset centimetara snijega. Zbog, kako je rekao gradonačelnik Banje Luke, velike nepogode koja nije viđena od osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali zato ima ko da uzme. Ima ko da dogovori. Ima ko da namjesti. Ima ko da se rastali. Ima kome da se dâ. Ima ko da uzme. Ima ko da proda. Ima ko da kupi. Ima ko da zamijeni. Broj onih kojih nema isti je broju onih kojih ima.
Niko se više i ne trudi da bilo šta iskreno objasni i da ozbiljno popravi. Kada ovce biraju šakale, klaonice i mesnice niču poput kružnih tokova. Niti je ovcama važno ono što je zaista važno, niti se ovcama više išta može objasniti. Kako onima koji cijele godine bleje objasniti da su dvije minirane termoelektrane daleko važnije nego Zukanovo idiotsko režanje? Kako nosiocima jeftinog runa dokazati da nisu Bećirović, Konaković i Ramo opljačkali i uništili šume oko Doboja, Kneževa, Kotor Varoši, Rudog? Kako onima koji iznajmljuju pola glasa za kilogram tuđe pameti reći da deset centimetara snijega nije stiglo iz Sarajeva?
Veliki Srbi koji su poklekli pred deset centi snijega ne prihvataju kritiku. Ko im pomene termoelektrane, odmah postaje domaći izdajnik. Upita li neko ko će i kada na robiju zbog zlostavljanja šuma, proglase ga stranim plaćenikom. Ako neko ubode makar pola slova o silnim poslovima raskošnih porodica, njemu odmah lijepe etiketu „vatikansko-ustaško-džihadsko-jezuitsko-masonskog zavjerenika protiv srpskog naroda“.
Njima je lakše da drugi budu strani plaćenici nego da oni budu dobri Srbi. Kada bi i oni bili dobri Srbi, imali bi taman onoliko koliko dobar Srbin prosječno ima. I kako su to oni dobri, pošteni, veliki i hrabri Srbi kada ni deset centi snijega ne mogu da očiste? Neustrašivi vitezovi koji ništa teže od dogovorene trećine nisu uzeli u ruke. Što više kukaju nad zlom srpskom sudbinom, to su im bisage punije. Što se više kite trobojkom, to su više onoga što je srpsko uništili, prodali i pokrali. Njihovo se srpstvo mjeri u hektarima, računima i voznim parkovima. Oni su veliki, pošteni i hrabri Srbi taman koliko je i papa musliman.
Sutra je Dan Republike Srpske. Na koji ponovo neće doći predsjednik Srbije, a ovaj put ni predsjednik Republike Srpske. Ustavni sud BiH je prije petnaest godina proglasio 9. januar neustavnim. Do tada se Dan Republike obilježavao skromno, u „krugu porodice“. Ustavne sudije su te 2015. godine ubacile novi magazin u rashodovani SNSD mitraljez i rafalna paljba je ponovo počela. Defile, „Despoti“, sablje, preleti, akademija – svake godine isti scenario, ista scenografija, ista režija. I ove godine će sve biti „napucano“, snažno i složno, baš onako kako nije bilo dok je trajala talačka kriza prouzrokovana sa deset centi snijega.
Svi koji su na vlasti kunu se u Dan Republike kao majka u sina jedinca. Svima njima je ona ponos, tekovina, zavjet. Niko ne smije da je dira, napada i ponižava. Važi li to samo za one sa druge strane rova ili i za ove naše? Jer niko je toliko ne dira, ne napada i ne ponižava kao što to rade ovi koji se u nju kunu iz dana u dan. U ratu je, kaže Bulatović, bilo bolje. Bar smo znali zašto nema struje i zašto je opet nestalo vode. Metak je stizao metak, granata je padala za granatom, tenk je išao za tenkom. A sada nas pobi deset centi snijega. Ni neprijatelj nije što je nekad bio. Ali nismo, vala, ni mi.
Goran Dakić
