Prođoše još jedni izbori u našoj maloj samoupravnoj demokratiji, osmi po redu od 1990. godine kada su građani BiH raskinuli sa komunizmom, bar formalno. Da je situacija u praksi malo drugačija potvrđuju i ovi izbori na kojima su građani, bar većina onih koji su izašli na glasanje, još jednom pokazali da su im čvrsta ruka i kandžija mili i dragi. Ovo se posebno odnosi na izbore za srpskog člana Predsjedništva BiH na kojima je Milorad Dodik samouvjereno pobijedio Mladena Ivanića, ušavši tako u panteon doživotnih ili gotovo doživotnih vladara, kao što su Milo Đukanović u Crnoj Gori, Vladimir Putin u Rusiji i Aleksandar Lukašenko u Bjelorusiji. Naravno, govorimo o demokratijama, ili bar o onome što, manje ili više formalno, liči na demokratiju. U suštini riječ je o svojevrsnom hibridu demokratije i diktature poznatijem kao demokratura, karakterističnom za tranziciona i posttranziciona društva koja se „još uvijek traže“, ali nikako da se nađu i pozicioniraju u spektru etabliranih demokratija.
Za navedenim „demokratskim veličinama“ ne zaostaju ni Viktor Orban u Mađarskoj kao ni Redžep Tajip Erdogan u Turskoj. „Demokratska elita“. Crème de la crème modernog poimanja demokratije. Bar u očima ovih lidera, ili bolje reći gospodara, jer u suštini oni u većoj ili manjoj mjeri odlučuju o svemu, čak i o životu i o smrti svojih „podanika i sužnjeva“. Naravno, reći će Milorad Dodik, ko tako razmišlja ne razumije „realpolitiku“, odnosno politiku koja se zasniva na realnoj procjeni i prilagođavanju mogućnostima, kako kažu enciklopedije. Drugim riječima, to je politika koja ne podliježe idealima kao ni dalekim vizijama, već je strogo pragmatična, a u nekim prilikama i izrazito oportunistička. Zvuči poznato? Posebno ovaj dio o oportunizmu? Svjedoci smo da ovim „državnicima“ od izbora do izbora oportunizma ne manjka. Štaviše, imaju ga i previše. Nerijetko se taj oportunizam obije o glavu njihovih građana, odnosno „podanika i sužnjeva“.
S druge strane, postavlja se pitanje ko je opozicija gospodarima? Demokratski prosvećeni, pravdoljubivi, politički zreli i odgovorni lideri? Možda. Bar dok se ne probudite. U realnosti je sasvim drugačije. Opozicija, bar u Republici Srpskoj, nije ništa drugo nego latentna vlast. Mali svadljivi Iznogud koji želi da postane kalif umjesto kalifa. I da nastavi po starom i dobro utabanom putu. Utabanom po glavama „podanika i sužnjeva“. Štaviše, neke današnje opozicione stranke su bile „pioniri utabavanja“, kao što je SDS, čije posljedice „utabavanja“ možemo vidjeti i danas a oličene su u raseljenim, izbjeglim, nestalim, masovnim grobnicama, začecima „kriminalne revolucije“. U svemu onome čega se ne odriču nego pripisuju „herojskoj odbrani naroda“. Ni sa „druge strane ograde našeg bh. tora“ situacija nije sjajna. Za člana predsjedništva su se kandidovali, neki su čak i prošli, nepresuđeni ratni zločinci, reći će neki. Tokom rata su sticali iskustvo u „utabavanju“ angažovanjem ratnih zarobljenika za kopanje rovova i prikrivanjem ratnih zločina. Vjerovatno sve s ciljem podizanja demokratskog kapaciteta i prosvećivanja demokratski neprosvećenih i politički nezrelih „podanika i sužnjeva“. Posebno podanika druge etničke pripadnosti.
Što se Republike Srpske tiče, da paradoks bude veći, „tekovine“ SDS-a je preuzeo SNSD, bar na diskurzivnom polju, i „štafetu nacionalizma, šovinizma i ksenofobije“ pronosi istrajnije i samouvjerenije nego što su to radili „očevi nacije“ iz devedesetih. Da ne bi zaostao, Vukota Govedarica u predizbornoj kampanji poručuje po Ljiljani i Sonji Karadžić da prvom predsjedniku Republike Srpske, presuđenom ratnom zločincu, prenesu „da je budući predsjednik Republike Srpske rekao da će ličiti na njega a da neće ličiti na onoga ko danas vodi Republiku Srpsku“. Da li je u pitanju kriza identiteta ili lapsus politički nezrelog lidera, ali ovom porukom Govedarica je samo dokazao da se ne razlikuje od Dodika koji je „monopolisao“ lament nad Karadžićem i glorifikovanje prvog predsjednika RS. A možda on i ne želi da se razlikuje od Dodika? Možda želi da bude kalif umjesto kalifa?
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sami gospodari ne bi bili problem, bar ne u demokratiji, koliko god formalna bila. Ako nam se neko ne sviđa, ako smatramo da ne radi u interesu naroda, ako je sklon korupciji i kriminalu, ako program koji zastupa nije dobar, jednostavno mu ne ukažemo povjerenje na izborima. Bar bi tako trebalo da bude. U teoriji. Ali toliko puta do sada smo se uvjerili da su teorija i praksa u Bosni i Hercegovini više nego dijametralno suprotne. Da li je onda u pitanju svojevresni društveno-politički mazohizam građana? Ili je „kult vođe“, relikvija iz prošlih vremena, toliko čvrsto ukorijenjena u sistem vrijednosti dinarskog čovjeka, koga krasi „živi duh i tanana inteligencija“, kako to onomad reče Jovan Cvijić, da uprkos svemu žudi za kandžijom? Možda ima istine u riječima koje je Gagi Jovanović izrekao u „Profesionalcu“: „Nije Sloba kriv…“.
Ovim dolazimo do suštinskog pitanja: ko je dobitnik a ko gubitnik ovih izbora? Pored eksplicitnih dobitnika (Milorad Dodik, Željka Cvijanović i SNSD u Republici Srpskoj; Željko Komšić ali i HDZ, uprkos svemu, među Hrvatima; i Šefik Džaferović i SDA među Bošnjacima), čitava je „plejada“ dobitnika ovih izbora. Prije svih, izdvajamo opoziciju. Da, dobro ste pročitali, opoziciju. Provešće još četiri godine primajući pozamašnu apanažu za nikakav posao. Milina božija. Ni brige, ni pameti a markice samo kaplju. Kao da su htjeli da izgube. Tu je i armija poslušnika i „stranačkih ratnika“ koji su zarad sitnih privilegija bili spremni na sve. Čak i da pretuku i pokušaju da ubiju. Nakon početne bure, kad se tenzije smire a javnost zaboravi, pošto javnost ima neobičnu naviku da kao zlatne ribice zaboravlja sve nakon kratkog perioda, dobiće zaslužene nagrade u vidu kakvog savjetničkog mjesta ili bar pozicije vozača nekome od funkcionera. U isto vrijeme da ih mogu braniti i voziti. Ne možemo reći da vlast ne misli na sistematizaciju radnih mjesta i uštedu budžetskih sredstava. Tu je i ogromna masa „uhljeba“ u državnim institucijama kojima pobjeda vladajuće garniture omogućava da i dalje „parazitiraju na državnim jaslama“ ne radeći ništa. Nešto kao opozicija. Tu su i „nesrećnici“ koji su zarad obećanja o radnom mjestu mahali zastavicama, zivkali telefonima, lijepili plakate i kao Jehovini svedoci prepadali ljude po ulazima i haustorima. Naravno, oni koji su dobili, ili koji će dobiti radno mjesto nakon izbora. Za ostale, više sreće drugi put. Ne možemo zanemariti ni pristalice pobjedničkih partija koji iz ubjeđenja laju i grizu sve koji ne misle kao njihov „dragi vođa“. Oni su takođe pobjednici. Naravno, samo u njihovim glavama, a u suštini su gubitnici, kao i većina građana ove uboge i napaćene zemlje.
Da li će se i kada išta promijeniti? U prvoj verziji, neće i nikada. U drugoj, možda ali teško i ko zna kada. A u trećoj… Bilo ih je koji su mislili da se nešto može promijeniti. Nakon ovih izbora su grubo demantovani i osviješteni. Ostajući zarobljeni u svojim „eho komorama“ i dalje ne mogu da vjeruju kako je došlo do ovoga. A došlo je. I dolaziće u narednim izbornim ciklusima. Dobitnici će opet biti oni, privilegovana kasta gospodara i njihovih najbližih poslušnika, a gubitnici će biti ogromna većina građana. Bar dok ne progledamo. Ili dobijemo mrenu pa nam bude svejedno.
