Dok Sud Bosne i Hercegovine vodi procese protiv Milorada Dodika i Nenada Stevandića i izdaje naredbe za njihovo privođenje, dvojica najviših političkih predstavnika Republike Srpske bez ikakvih prepreka prelaze granicu – i to više puta.
Njihova prisustva u Beogradu i Budimpešti pokrenula su lavinu reakcija u medijima, otkrivajući duboki rascjep u načinu na koji domaći i regionalni mediji izvještavaju o ovom slučaju.
Na jednoj strani nalaze se mediji poput RTRS-a, Glasa Srpske i drugih provladinih medija u Republici Srpskoj, koji ova putovanja predstavljaju kao legitimne, zvanične posjete. Stevandićev odlazak u Mađarsku, prema njihovim interpretacijama, dio je “međunarodne parlamentarne saradnje”, dok se Dodikova prisustva na Vučićevim skupovima i režimskim televizijama opisuju kao “bratski susreti” i “podrška narodu”.
Na drugoj strani su mediji u Federaciji BiH – Oslobođenje, Avaz, Klix, Radiosarajevo – koji otvoreno postavljaju pitanje: kako je moguće da bjegunci od pravde napuštaju zemlju bez ikakvih posljedica? Za njih ova putovanja nisu diplomatske aktivnosti već otvoreno ponižavanje pravne države i poruka da su pojedinci iznad zakona.
Primjetna je dominacija kritičkih naslova u medijima sa sjedištem u Federaciji BiH, dok mediji iz Republike Srpske uglavnom pružaju neutralne ili afirmativne interpretacije putovanja Milorada Dodika i Nenada Stevandića.
Percepcija javnosti oblikuje se upravo u tom medijskom procjepu.
U komentarima u federalnim medijima dominira osjećaj cinizma, bijesa i rezignacije. “Granice ne postoje za povlaštene”, “Zakon važi samo za sirotinju”, “Država je puki dekor” – samo su neki od komentara koji se ponavljaju ispod vijesti o Dodikovim i Stevandićevim kretanjima.
S druge strane, publika medija iz Republike Srpske blagonaklono gleda na međunarodne aktivnosti Dodika i Stevandića, naglašavajući državnički karakter njihovih posjeta, čak i sa određenom dozom provokacija upućenih ne samo Bosni i Hercegovini nego i svima koji je podržavaju, Bošnjacima prije svih.
Za mnoge građane, s jedne strane, ovi slučajevi postali su simbol potpune obesmišljenosti pravne države. Pitanje više nije samo kako su prešli granicu, već zašto niko na to ne reaguje, i dokle će trajati to ćutanje. S druge strane, pojedini komentari idu u pravcu “nove realnosti” u kojoj se nalazi BiH.
Pored svega, režimski narativi u Srbiji idu i korak dalje. Mediji poput Informera i Pink TV plasiraju teorije zavjere o atentatima i prijetnjama Dodiku, pokušavajući da ga prikažu kao žrtvu međunarodne zavjere. Time se pažnja preusmjerava sa činjenice da se radi o osobama koje se nalaze pod istragom i potjernicom.
Generalno gledano, putovanja Milorada Dodika i Nenada Stevandića uprkos sudskim potjernicama ne govore samo o pravnim prazninama i nefunkcionalnosti institucija — već i o dubokoj podijeljenosti medijskog prostora i javnosti u Bosni i Hercegovini. Mediji u Republici Srpskoj, lojalni vladajućim strukturama, oblikuju narativ o političkom legitimitetu i međunarodnoj misiji, brižljivo izbjegavajući bilo kakvo spominjanje pravnih problema. S druge strane, federalni mediji tretiraju iste događaje kao drsku zloupotrebu moći i javno ismijavanje pravne države.
U tom rascjepu, javnost se dodatno polarizuje između onih koji se osjećaju iznevjereno i obespravljeno, i onih koji takve pojave doživljavaju kao „normalan“ izraz političke borbe i zaštite nacionalnih interesa. Povjerenje u pravosudne institucije, medije i samu ideju jednakosti pred zakonom, sve je slabije.
U državi u kojoj granica važi samo za neke, a istina zavisi od izvora informacije, pitanje više nije da li je pravda slijepa, već kome se sve dozvoljava da je zaobiđe.
Gerila.info
