Tokom posjete Izraelu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izrazio je duboko žaljenje zbog izraelskih žrtava u napadu Hamasa 7. oktobra 2023. godine, dok je u potpunosti zanemario civilne gubitke među Palestincima, koji svakodnevno stradaju pod izraelskim bombama u Pojasu Gaze.
Iako nema sumnje da je Hamas počinio teroristički napad u kojem su brutalno ubijeni i oteti civili, zabrinjava činjenica da Dodik ne pokazuje ni trunku saosjećanja za hiljade palestinskih civila, među njima i veliki broj djece, koji su žrtve izraelske vojne ofanzive.
Dodik je tokom obilaska kibuca Beri razgovarao sa Avidom Baharom, čovjekom koji je u napadu izgubio suprugu i sina. Njegova potresna ispovjest svakako zaslužuje ljudsku pažnju i saosjećanje. Predsjednik Srpske tom prilikom poručio je da se „miran život pretvorio u agoniju“ i da se „tek dolaskom na ovo mjesto shvata razmjera tragedije“. Ipak, ta empatija ostaje strogo ograničena – rezervisana isključivo za izraelske žrtve.
U javnim izjavama i intervjuima za izraelske i medije iz RS, Dodik se nijednom nije osvrnuo na patnju palestinskog naroda, na razorene bolnice, mrtvu djecu pod ruševinama, niti na humanitarnu katastrofu bez presedana. Naprotiv, dodatno je produbio kontroverzu porukama koje podsjećaju na retoriku krajnje desnice – izražavajući razumijevanje za ideju „raseljavanja Palestinaca na sigurne destinacije“, što je dio tzv. „Trampovog plana“ koji mnogi stručnjaci ocjenjuju kao oblik etničkog čišćenja.
“Treba težiti trajnom rješenju, ono što je govorio američki predsjednik Donald Tramp, a to je da se narod sa ovih teritorija raseli na neke sigurne destinacije i tamo nastave svoje mirne živote”, rekao je Dodik.
U kontekstu svakodnevnih napada na Gazu, izjava predsjednika Srpske ne zvuči kao mirotvorni apel, već kao podrška politici sile nad nemoćnima.
Ovakav pristup otvara ozbiljna pitanja o političkim motivima njegove posjete. Da li je u pitanju istinsko saosjećanje s izraelskim narodom – ili Dodik koristi tragediju kako bi se dodvorio budućoj američkoj administraciji pod vođstvom Donalda Trampa, sa kojim dijeli političke poglede? Izražavanje podrške Izraelu može se, u ovom kontekstu, posmatrati i kao pokušaj građenja sopstvenog međunarodnog imidža u trenucima kada se suočava sa domaćim i međunarodnim pravosudnim pritiscima.
Istovremeno, Dodik koristi priliku da pošalje poruke koje unose dodatni nemir u već složenu unutrašnju situaciju u Bosni i Hercegovini. Tvrdi da u BiH „postoje radikalni muslimani s potencijalom za terorizam“ i da se „ne smijemo oslanjati na zapadne sisteme“. Ovakva generalizacija ne samo da podstiče međunacionalne tenzije, već ide ruku pod ruku sa globalnim narativima o „civilizacijskom sukobu“ koje su kroz istoriju često korišćene da opravdaju represivne politike.
Nema sumnje da su teroristički napadi Hamasa nad civilima u Izraelu za svaku osudu. Međutim, moralna odgovornost lidera ogleda se upravo u sposobnosti da izraze empatiju prema svim nevinim žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili neku drugu pripadnost. Ignorisanje patnje Palestinaca, kao i otvorena podrška njihovom raseljavanju, šalju poruku da za jedne žrtve ima saosjećanja, a za druge – tišina i zaborav.
U trenutku kada svijet poziva na prekid vatre, zaštitu civila i humanitarni pristup, Dodik bira stranu. I to ne kao mirotvorac, već kao politički oportunista koji tragediju koristi za učvršćivanje sopstvene moći – kod kuće i na međunarodnoj sceni. I baš u tome leži prava opasnost njegovih poruka – ne u onome što je rečeno, već u onome što je prećutano.
Gerila.info
