Piše Đorđe Vuković
Šta je zajedničko odborniku i poslaniku koji pritišću tastere po direktivi, partijskom
članu i službeniku javne ustanove koji glasaju prema uputstvu, novinaru i analitičaru koji
sriče tekstove po narudžbi, panduru koji hladnokrvno formira kordon pred narodom a palicu pravde okreće na suprotnu stranu od pravih siledžija i kriminalaca, botu i skotu koji seiri po društvenim mrežama sa priručnikom o pljuvanju neistomišljenika?
Pogrešno je pomisliti da su svi oni ničice glupi i pokvareni ljudi, da je u pitanju gomila
sociopata i nikogovića, političkih analfabeta i sponzoruša oba pola, koristoljubivih,
frustriranih i moralno razobručenih likova čiji su okidači mržnja, strah i karijerizam, a metodi bahatost i rektalni alpinizam. Jeste, svega ima u dominantnoj mjeri, ali nikada niko od njih neće potpisati priznanje da je takav. Samo će započeti beskrajno duga i mučna rasprava koja po pravilu završava svađom, prestankom saradnje, raspadom prijateljstva, odmazdom, ali nikada i priznanjem krivice. Početna stajališta postaju sve ekstremnija u svojim odbranama.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Cjelovitu istinu zato treba tražiti u činjenici da svi gorepomenuti pripadaju istom
sistemu, služe mu, održavaju ga, brane, upotpunjuju, nadograđuju. Tako je to uvijek i svagdje. Dobrovoljno ili prisilno, aktivno ili pasivno, sladostrasno ili posramljeno, zadojeni ili zavedeni, sa ili bez kompetencija i kvalifikacija. Oni su njegovi važni štrafovi čak i kada su uvjereni da su nevidljivi i nebitni. Kada misle da su lojalni čuvari države, disciplinovan partijski kadar, podanici svog harizmatskog vođe i njegove uzvišene ideje. Prvoborci, baštinici ili inovativna generacija. Preletači. Spavači. Apstinenti. Lijeva smetala. Oni koji su tobože nezainteresovani za velike teme. Razočarani u sve i svakoga. Ušuškani u kolektivnoj odgovornosti.
Dok tvrde da samo rade svoj posao. Onaj za koji su izabrani i plaćeni. Ili kakav čeznu da dobiju. Svi oni čine jedan sistem. Jedini koji poznaju, koji imaju na društvenom meniju. Jedini u kojem se snalaze, po kojem su navikli da bauljaju. Hana Arent bi sugerisala da pročitamo njene spise o „banalnosti zla“.
Da se ne lažemo više! Nije to nikakav haos, bankrot, slom vrijednosti, anarhija, stanje
privremenosti, prolazna pandemija, kolektivna hipnoza, opštenarodna podjarmljenost. Odavno više nije riječ o samovolji jednog čovjeka. Predugo traje. I uspješno funkcioniše.
Vrijeme je učinilo svoje. Posijano je oblagorodilo plodovima. Godine kadriranja, nagrađivanja i zastrašivanja potvrdile su se kao sito i rešeto. Opšte zakonodavstvo. Nema više pluralizma karaktera. Ozbiljne alternative. Javnog mnjenja koje umije da uočava razlike. Bahatost više nije lična mana, incident, predmet osude. Nema suprotstavljenih ideoloških i etičkih frontova.
Stasali su novi naraštaji u istom kalupu, a oni koji se nisu mogli uklopiti, otišli su preko
granice ili se izgubili na rođenoj adresi. Pobjednički obrazac je multiplikovan. Razrađen do perfekcije.
Postoji milion načina da se eliminiše bilo koji pojedinac ili grupa koji pokušaju da pruže otpor ili nešto mijenjaju. Protiv takvih se, organizovano ili stihijski, odmah ustrijeme i gorepomenuti odbornik, službenik, partijski šraf, novinar po zadatku, dušebrižni bot…
Bog lično da siđe i progovori koju o stanju u društvu, nasrnula bi na njega organizovana većina: Šta se ti sada javljaš? Ko te je poslao? Po čijem nalogu radiš? Gdje si bio ranije? Koji su ti motivi? Kakav je tvoj plan? Šta je tvoje rješenje? Skupila bi se možda oko njega manja grupa očajnika i entuzijasta, ali bi mu brzo i okrenuli leđa. Uz izgovor da je sumnjivo lice, jeftini populista, avanturista, ubačeni element, isuviše nejak i puki idealista. Vratili bi ga tamo odakle je i došao, ismijanog i popljuvanog, ispraćenog cinizmom ili ravnodušnošću većine, obasutog etiketama stranog plaćenika, domaćeg izdajnika, sluge režima, nebeskog konformiste…
E to je taj sistem! Sistem u kojem nema mnogo razmišljanja. Kapljice etike. Mrve
dostojanstva. Tačno se znaju pravila igre, putevi do uspjeha. Koju partijsku knjižicu moraš imati za koje radno mjesto. Na koji način treba šefu da dokažeš pravovjernost. Koliko para da daš kojem ljekaru za operaciju, sudiji za oslobađajuću presudu, komisiji za stručni ispit. Ko je na crnoj listi. Čije društvo da izbjegavaš. Koja pitanja da ne postavljaš. Za kakav profil da se udaješ ili ženiš. Koga da biraš za kuma i ortaka. Za koga se raspisuju tenderi.
Do kada i kako radi gozba ljubavi na starogrčkom. Šrafove tog sistema spajaju banalni interesi pojedinaca, ali tu nema ničega uzvišenog, nadindividualnog, državotvornog. Iskompromitovani su nacionalni ideali, vulgarizovan zajednički duh, brutalizovana osjećanja zajedništva, potrošene floskule masovne manipulacije…. i zato on neće potrajati. Jer nije htio i nije znao da se popravlja. Jer nije čuo škripu i jauke. Jer se preigrao i pregrijao. Počele da pucaju opruge, da se kvare jedan po jedan šraf takvog sistema. U datom času raspašće se u paramparčad.
Do tada radi svoj posao. Jedni ruže gradonačelnika koji se bez maske grli sa partijskim
statistima koji glume građanske proteste. Drugi čupaju kose zbog predsjednice koja se diči rezultatima vakcinacije bez vakcina. Treći su u nevjerici otkud to da član Predsjedništva BiH usvaja gradski budžet. Klinci prljaju i čiste ulice na odgovarajući znak. Režiraju neke bolesne klipove. Raspaljuju virtuelnu masa da skandira. Fanatizuju se političke podjele. Spajaju funkcije. Epidemiološke mjere mijenjaju se kako kome ćefne bez obzira na broj respiratora i čitulja. Komunalni prekršaji se potpisuju i cijepaju uz asistenciju političkih aktivista ili sms poruka. Na katedri za etiku pitaju se hoće li onaj ko je spreman da se politički obračunava zatrpavajući sugrađane smećem, sutra biti spreman da pusti i bojni otrov. Koalicija u koju je svako dobrodošao samo radi borbe za većinu, nikakvu promjenu ne može donijeti. Navijačka pješadija to ne može da shvati. Glupacima trebaju pojednostavljeni sadržaji. Tvitovi mudrosti. Haiku objašnjenja. Platon, iz knjiga koje niko ne čita, tvrdi da su države onakvi sistemi kakvi su njeni građani.
