piše: Đorđe Vuković
Sjednice nastavno-naučnih vijeća često ne budu ni završene, a političke partije već znaju kako se na njima odlučivalo! Drugim riječima, određeni profesori i studenti imaju zaduženja ili, još strašnije, samoinicijativno podnose izvještaje partijskim funkcionerima šta se misli i priča po fakultetima!
Bestidna komunistička praksa iz vremena šezdesetosmaša, kada su na visokoškolskim ustanovama blagopočivše Jugoslavije paralelno djelovale akademske i partijske ćelije, ni poslije više od polovine vijeka nije prekinuta. Naprotiv, javna je tajna da univerziteti u razbraćenim
republikama odavno nisu nikakva žarišta slobodne i kritičke misli, čuvari i rasadnici idealizma, da je o njihovoj autonomiji smiješno i pomišljati, a da fakultetska rukovodstva i studenske organizacije više vode računa o tom šta propovijedaju Aca, Franja, Mile, Bakir i slični mudraci, nego tamo neki Hipokrat, Sokrat, Kant ili Dositej! Tako je u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, tako je, naravno, i u Banjoj Luci!
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Prošle sedmice pred nastavno-naučnim vijećima iznenada se našlo pitanje izgradnje spomen-crkve unutar kampusa, a u slavu studentima poginulim tokom građanskog rata, mahom golobradih pripadnika čuvene Studentske brigade. Iako su sjednice NNV zatvorene za javnost,
već istog popodneva mediji su objavili stavove nekih političkih partija o onom šta je trebala da kaže akademska zajednica!
Poštovane čitaoce ove kolumne najsrdačnije molim da se uzdrže od ishitrenih, a posebno od uvredljivih komentara na ovo izuzetno, izuzetno osjetljivo pitanje. Da bih otklonio eventualne dileme, navešću nešto veoma lično. Potpisnik ovog teksta ponosni je potomak svešteničke porodice i od djetinjstva pravoslavni hrišćanin koji redovno ide u crkve. Moji su ih preci gradili, nikada se protivili. Dakle, Crkva u meni nikada i nikako ne može imati protivnika. Kultura sjećanja još manje. Kao glavni urednik prvog studentskog magazina u Republici Srpskoj nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zajedno sa saradnikom Goranom B. ispunio sam intimni zavjet da iz vojnih i studentskih službi prikupimo podatke o poginulim vršnjacima, objedinimo i objavimo njihova imena kako bismo tadašnje rukovodstvo Univerziteta u Banjoj Luci natjerali da podigne onu spomen-ploču u starom univerzitetskom centru. Na prvom Sajmu knjiga recitovao sam pjesme poginulog studenta Vladimira Vukića, iz njegove zbirke „Crna svitanja“, na zahtjev njegovih roditelja koji su u mojoj nesreći prepoznali i saživjeli i svoju. Narednih četvrt vijeka nijednog trenutka nisam zaboravio žrtvu vršnjaka i drugara Vladimira, Nenada, Saše, Dalibora i ostalih prekinutih mladosti, suze i crninu njihovih porodica. Još pamtim i rijetke pojedince koji su sumorne devedeset četvrte upozoravali kako studenti moraju biti zaštićeni, a ne da se isturaju kao topovsko meso. I životinje, govorili su, brinu o svojoj mladunčadi, a kako neće ljudi! Niko ih nije slušao!
Kasnije sam kao profesor uobrazio da uvijek moram govoriti i u ime svojih poginulih vršnjaka, kao da stojim pred njihovom nerođenom djecom noseći strašnu obavezu da i zbog njih bdijem kako više nikada i niko ne bi zaplakao zbog zgažene i unakažene mladosti. Da u ovom
društvu, koje za 25 godina nije uspjelo podići spomenik poginulim borcima, nastojim da bar uspomene ostanu čiste, da njihove žrtve ne budu uzaludne, da se porodice ne osjete iskorišćenim i poniženim. Baš zato, zajedno sa svojim današnjim kolegama, moram staviti prst na čelo i dobro razmisliti da li je u 21. vijeku vjerskom objektu mjesto u univerzitetskom centru, a pogotovo da li je u ovom trenutku urgentnije glasati o izgradnji crkve ili vakcinisati studente i profesore koji, ma koliko bili nebitni ovoj državi, ipak spadaju u rizičnu kategoriju!
Razmišljamo li dovoljno o njihovim dušama, moralu, karakteru, zaposlenju, perspektivama? Kakvi smo to licemjeri ako ovako pokazujemo brigu prema živima, zar onda takvi možemo biti plemenitiji prema mrtvima? Ipak, da se ne sakrivam iza bilo kakve lične ili kolektivne drame, priznaću da sam protiv brzopotezne odluke, ali zadržavam pravo se neću izjašnjavati bez prethodne široke i temeljite rasprave kakva u akademskoj zajednici mora da se poštuje i njeguje. Ne, nije najvažnije šta će reći javnost, jer kako god da odlučimo masovnu pljuvačinu ne možemo izbjeći! To je bar ovdje sasvim izvjesno! Ako budemo saglasni, jedni će nas vrijeđati kao fanatike koji bi da zatru slobodnu i kritičku misao, praveći od novih naraštaja vjernike umjesto intelektualaca. Opet, ako se suprotstavimo, većina će nas razapinjati kao strane agenture, kilave rodoljube, izdajnički rod. Uostalom, zar tu pljuvačinu dežurni moralisti nisu upražnjavali i prije vijesti da se uopšte razmišlja o izgradnji vjerskog objekta u blizini amfiteatara?! Evo, ako ne može drugačije, baš ja, unuk, praunuk i čukununuk protojereja, prvi ću javno da kažem kako su nam u kampusu trenutno mnogo važnija imunizacija protiv smrtonosnog virusa, ali i afirmacija slobode misli, idealizma i samopoštovanja nego bageri i zvona! Paliti svijeće zadušnice i Bogu se moliti možemo uvijek, pogotovo tamo gdje priliči, a da to ne protivriječi moralu, ljubavi ili duhovnosti koje, ako istinski želimo, možemo, samo drugačijom metodologijom, kako prosvjetarima i dolikuje, prisluživati na svjetovne oltare znanja, vrline, odgovornosti, dostojanstva, rodoljublja i čovječnosti. Duboko u srcu znam koliko bi to bilo bogougodno, a osjećam i da bi isto potpisali i Vladimir, Nenad, Saša, Dalibor i ostali koji su sa iz tadašnje kasarne otišli da se nikada više ne vrate!
Međutim, autor ove kolumne ne želi da vas zamara pitanjem treba li ili ne treba spomen- crkva u kampusu, ni mogu li vjera i nauka da budu dobre komšije. O tome bi bilo baš glupavo raspravljati po društvenim mrežama, ali bi zato bilo sjajno kada bi se rasplamsala polemika za
katedrama, pa da sve puca od snage argumenata, da se pokaže ko je poluintelektualac, neznalica, podanik, fanatik, otpadnik… Tako se valjda najbolje i uči! Provjerava da li znaš ono što znaš i ne znaš ono što ne znaš!
Ako nekoga uopšte interesuje, nastavno-naučna vijeća banjalučkih fakulteta prilično su podijeljena po ovom pitanju, ali ono što je najstrašnije je da su političari odmah saznali kako su se profesori i studenti izjašnjavali, pa se brže bolje sa malih ekrana i iz stranačkih odaja čulo da nam je univerzitet pun antinacionalista, globalista, šlihtera stranim ambasadama i sarajevskoj raji itd. Ok, političari mogu da pričaju šta god im padne na pamet. Navikli smo da se partijski kadar za sve pita i sve zna, mudruje o postanku vrste, Higsovom bozonu, genetici, SCI listama, sajber vojskama i obojenim revolucijama, egzorcizmu i populizmu. O svemu samo ne o vlastitoj kompetenciji i odgovornostima! Ali ono što je strašno, prestrašno, je da postoje profesori i studenti koji prislužuju političarima, kojima su partije zapravo i crkve i fakulteti, a komiteti katedre i oltari, koji skrušeno stoje pred stranačkim velikodostojnicima i prosvetiteljima, koji u njima gledaju bogove i genije!
Možda u kampusu više nema vojske. Možda nema ni nauke. Slobode. Kritičke misli. Možda nema pravog rodoljublja. Ni nepokolebljive vjere. Ali udbaša, oznaša, doušnika, špijuna i šlihtara definitivno ne manjka!
