Pristup vodi je međunarodno priznato ljudsko pravo. Ipak, više od dvije milijarde ljudi na planeti nemaju pristup pitkoj vodi. Najnoviji izvještaj Ujedinjenih nacija o razvoju svjetskih voda istražuje simptome isključenosti i načine za prevladavanje nejednakosti.
Ne smijemo zanemariti činjenicu da je voda neophodan preduslov postojanja života na planeti Zemlji i pokriva 2/3 njene površine, ističe Dejan Radošević, rukovodilac Odsjeka za biološko-tehničke poslove pri Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske.
Radošević navodi da Republički zavod za zaštitu kulturno istorijskog i prirodnog nasljeđa u svojim strateškim aktivnostima, kao jedan od ciljeva u zaštiti prirode, ima očuvanje i zaštitu voda i šuma, kao nerazdvojnih i dominantnih komponenti prirode. Sa aspekta zaštite vode kao prirodnog resursa i značajnog staništa za mnoge biološke vrste, posebna pažnja se pridaje zaštiti vodenih tokova, prirodnih jezera, vlažnih i zabarenih područja.
Dodaje da je jedan od osnovnih poslova Zavoda utvrđivanje prirodnih vrijednosti određenog područja i izrada stručnih osnova za proglašenje zaštićenih područja, kao što su nacionalni parkovi, parkovi prirode, zaštićeni pejzaži i dr. Danas imamo 23 zaštičena područja, kako navodi, što čini nešto više od 1% od ukupne površine Republike Srpske.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
S obzirom da danas govorimo u kontekstu svjetskog dana voda, posebno bih tom prilikom izdvojio naša zaštićena područja, čija je osnovna vrijednost upravo voda, a to su Nacionalni park „Drina“, zatim Park prirode „Una“ i Zaštićeno stanište „Gromiželj“ kod Bijeljine. Zavod trenutno provodi terenska istraživanja za potrebe zaštite još tri značajna područja (izvori rijeke Sane, močvarno-barski kompleks Tišina kod Šamca i kanjon rijeke Tare), čiju najveću vrijednost predstavlja voda kao medijum za život mnogih rijetkih, ugroženih i endemičnih vrsta, ali i kao vrijedan izvor pitke vode i konzumnih vrsta ribe.
Zavod takođe prati implementaciju međunarodnih konvencija, ističe Radošević, i upravo je ispratio konferenciju Konvencije Savjeta Evrope o evropskim predjelima na temu „Voda, predio i ljudi u svjetlu globalnih promjena“, gdje su eminentni stručnjaci iz evropskih zemalja predstavili nove pristupe i metodologije za očuvanje predionih karakteristika kopnenih voda i mora.
U saradnji sa Svjetskom fondacijom za prirodu, Zavod je proveo i analizu rijeka u RS koje se ističu po diverzitetu riba i očuvanosti staništa, u okviru projekta “Inicijativa za održivu hidroenergetiku u Dinarskom luku”, koji je realizovan u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Albaniji. Analizirano je preko 2000 km riječne mreže u Republici Srpskoj, od koje preko 60% prirpada izuzetno očuvanim riječnim ekosistemima. Rezultat analize je karta najviše očuvanih rijeka, koja bi se trebala koristi kao jedna od podloga za donošenje prostorno planske dokumentacije i za dalje provođenje procesa identifikacije zona “isključenja” kada je u pitanju razvoj infrastrukturnih projekata.
Naposlijetku, Radošević upozorava da je potrebno, kako bismo očuvali naše vode, da održimo zdrave šumske ekosisteme, koji imaju neizostavnu ulogu u održavanju ekoloških procesa i ravnoteže, štiteći slivove i izvorišta voda. Takođe, potrebno je da kontrolišemo zagađenje i održimo kontinuitet vodenih tokova, kako bi se sačuvala funkcionalnost fizičko-hemijskih i bioloških procesa koji su značajni za samoprečišćavanje vode tzv. autopurifikaciju.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je, inače, 2010. godine usvojila rezoluciju kojom se priznaje pravo na sigurnu i čistu pitku vodu kao osnovno ljudsko pravo. Ovo pravo obavezuje države da rade na postizanju univerzalnog pristupa vodi za sve, bez diskriminacije, uz prioritet onih kojima je najpotrebnija.
Međutim, uprkos značajnom napretku u proteklih 15 godina, ovaj cilj je ostao nedostižan za veći dio svjetske populacije. U 2015. godini 30% populacije na planeti nije imalo pristup pitkoj vodi.
„Pristup vodi je osnovno pravo za dostojanstvo svakog ljudskog bića. Ipak, milijarde ljudi i dalje su lišene ovog prava“, izjavio je generalni direktor organizacije UNESCO Odre Azul.
“Ako se degradacija prirodnog okruženja i neodrživ pritisak na globalne vodne resurse nastave po sadašnjim stopama, 45% globalnog bruto domaćeg proizvoda i 40% globalne proizvodnje žitarica će biti ugroženo do 2050. godine“, navodi Žilber Uongbo, predsjedavajući tijela UN koje je zaduženo za vodosnabdijevanje i predsjednik Međunarodnog fonda za razvoj poljoprivrede.
Značajne razlike u pristupu vodi postoje širom planete, čak i unutar jedne zemlje, posebno između bogatih i siromašnih. U urbanim područjima, ljudi koji su smješteni u privremenim smještajnim objektima bez tekuće vode često plaćaju 10 do 20 puta više za vodu sličnog ili manjeg kvaliteta kupljenu od dobavljača vode nego ljudi u bogatijim naseljima.
Pravo na vodu se ne može odvojiti od drugih ljudskih prava. U stvari, oni koji su marginalizovani ili diskriminisani zbog određenih aspekata, između ostalog i socio-ekonomskog statusa, imaju veću vjerovatnoću da će imati ograničen pristup vodi.
To najbolje znaju stanovnici Bosne i Hercegovine koji se bore protiv izgradnje malih hidrocentrala koje im ugrožavaju slobodan pristup vodi. Dženan Šašić iz Udruženja za Doljanku ističe da voda nije komeracijalni proizvod, ona se ne može privatizovati i pripada svim ljudima, to je jedno od osnovnih ljudskih prava. Voda se ne bi smjela izdavati investitorima, ne bi se smjela uskraćivati ljudima, kako ističe.
U vezi sa izgradnjom malih hidrocentrala naglašava da je veoma važno da ljudi znaju da ukoliko u svom naselju imaju neku rijeku, pošto je sada doslovno invazija izgradnje mini hidroelektrana, dobro bi bilo da provjere da li u prostornom planu njihove opštine postoji potencijalna izgradnja malih hidroelektrana. Trebaju se raspitati da li postoji ekološka, urbanistička ili građevinska dozvola. Ako to već postoji po proceduri, vrlo je vjerovatno da ako se ne poduzmu pravni lijekovi da će doći do izgradnje mini hidroelektrane. Upozorava da se izgradnja mini hidrocentrala u suštini krije od javnosti.
Meni da je neko prije dvije godine rekao da će se to praviti rekao bih mu da je lud. Ali međutim, to se sakrilo od javnosti. To bi svi trebalo da provjere u kojoj je fazi ako su načuli neke priče. Trebate se informisati da ne biste došli pred svršen čin. Mi smo otkrili to dok još nije postojala građevinska dozvola, a već je postojala ekološka i urbanistička, tako da je to bilo otežavajuća okolnost.
Šašić ističe da se u BiH najmerava izgraditi 300 malih hidroelektrana. Doslovno će 80-90% rijeka otići u cijevi, kako navodi, nestaće sa geografske karte BiH. Samim tim, izgradnjom mini hidroelektrana nestaće neki izvori, uglavnom pitke vode koji se nalaze uz rijeke.
Što se tiče naše priče, očekujemo da se u narednih mjesec dana završe ročišta za pravne lijekove koje smo do sada uložili. Imamo problema sa inspekcijama koje ne rade svoj posao, jer sa tri nivoa vlasti imate inspektore. Stvar je u tome da oni samo prebacuju nadležnosti, kantonalni nivo prebacuje na entitetski, entitetski samo vrati nazad. U odgovorima nemaju akta na koji se pozivaju da oni nisu nadležni nego samo kažu da nisu nadležni bez navođenja člana zakona.
Šašić skreće pažnju i na manipulacije u vezi sa izgradnjom malih hidroelektrana.
Možete doslovno da vidite kako se to planski napravi, kako se sakrije od javnosti. Šalju vam zadnji dan neki papir na koji imate malo vremena za pravne lijekove. Evo recimo, primjer za ovu našu mini hidroelektranu, 12. septembra izdali su građevinsku dozvolu i rok za žalbe je 15 dana od izdavanja, oni su na mjesnu zajednicu poslali 26. septembra, dan prije isteka roka. Zakonski to je čisto, ali fizički nemoguće da reagujete. Tako ove manje interesne grupe otimaju doslovno rijeke od nas.
Takođe, Šašić naglašava da se ljudima pred proteste prijeti da će ostati bez posla, prijeti se tužbama. Ljudi nisu spremni da se nose s tim, pogotovo u manjim sredinama. Najlakša je okolnost ako je investitor neki stranac, kako navodi, ako nije iz mjesta gdje se pravi mini hidrocentrala.
Kod nas su svi protiv, ali niko ne smije to da kaže, da izjavi, da podrži, tako da se sve svede na dvadesetak porodica koje se bore protiv sistema. Takođe, institucije koje brane ljudska prava površno nastupaju, nema konkretne akcije.
Veliki problem pravi to što se mini hidroelektrane prave u zoni kupališta, kako ističe.
Konkretno, evo u našem slučaju kroz kupalište prolazi cjevovod. U našem slučaju čak dodatna šteta okolišu je ta što se beton izlijeva u korito rijeke. Gubi se i taj autentičan izgled prirode.
Takođe, naraušava se i fauna rijeka. Radovi se nerijetko vrše za vrijeme mrijesta. Doljanka je bila najveće prirodno mrijestilište neretvanske pastrmke, navodi Šašić.
Ogromna šteta je napravljena ribljem fondu iz razloga što se u ekološkoj dozvoli jasno navodilo da je radove potrebno izbjegavati za vrijeme mrijesta, u januaru i februaru. Međutim, mi smo nalazili bagere u koritu za vrijeme mrijesta. Mi smo slali dopise inspekciji, međutim, neuspješno. Sve ovo dopušta narod svojim pristupom “neću da se zamjeram”.
Problem predstavljaju i lokalni političari, naglašava Šašić. Kao primjer navodi vijećnike u Jablanici, koji su odbili tačku dnevnog reda o izgradnji mini hidrocentrale, a bila je gorući problem u Jablanici.
Imate slučaj kada ljude koji su postigli dosta u nauci, koji su profesori, diskredituje jedan opštinski vijećnik. Ima još dosta toga, od nestajanja članaka na portalima, mijenjaja naslova, odbijanja vijeća, do očiglednog kriminala koji se skriva od javnosti.
Konačni cilj je da se na kraju sazna istina, ističe Šašić, i da svakoga ko je odgovoran treba imenovati.
Neće ostati neispričana priča i mi nećemo štedjeti nikoga. Recimo, Mirza Teletović nas tereti da je zbog nas ujutro u 8:15 morao baciti 27 kubika betona, koji se inače pravi u Konjicu. Fotografije sa protesta pokazuju da uopšte tu nije bilo mješalica. Traži 10.000 maraka štete. Te optužbe jasno govore kakva mu je namjera prema ljudima. U ovoj državi sve je moguće, i da nas kazne ne bi me čudilo.
