Zemlja, koja nikada nije izašla iz poslijeratnog vremena, sve je dalje od promjena. Otkako ju je Makron proglasio tempiranom bombom, izlaz iz krize za BiH je na duži period blokiran.
Piše: Norbert Mappes-Niediek / DW
Tempiranom bombom nazvao ju je francuski predsjednik Emanuel Makron. Mada su osigurači u BiH odavno pregorjeli. Ostalo je olovno teško topovsko đule, koje se ne može pomjeriti.
Kako bi izmjerila moguće pomjeranje navodne bombe, međunarodna zajednica koristi najfinije mjerne instrumente. Trenutno je kazaljka skočila malo na gore: etničke stranke su se nakon punih 13 mjeseci zastoja očigledno dogovorile da formiraju vladu. Ako sve bude išlo po planu, Parlament BiH će Zorana Tegeltiju proglasiti premijerom.
Ali, ako do toga i dođe, ništa neće biti dobro. Zastoj bez vlade pretvoriće se u zastoj sa vladom. Ne postoji tako osjetljiv seizmograf koji bi mogao izmjeriti “proboj” nastao formiranjem vlade.
Dogovor oko formiranja vlade je čitavu godinu sprečavao spor oko beznačajnog papira, „Godišnjeg nacionalnog programa”, koji bi Bosnu i Hercegovinu mogao poslati u NATO, odnosno u difuzno „partnerstvo” sa Sjeveroatlantskim savezom, koje ionako egzistira samo na papiru. Pristupanje ove zemlje NATO-u u dogledno vrijeme isključeno je i sa „nacionalnim programom” i bez njega, jer je srpski dio zemlje orijentisan na Rusiju, a bez njega država BiH ne može nigdje.
Priroda političkih blokada
Svaka nova blokada postavlja se upravo kako bi se osiguralo da ona druga strana malo popusti: igru vode elite triju najvećih etničkih grupa s posebnom predanošću, otkako se “visoki predstavnik” međunarodne zajednice prije trinaest godina isključio iz svog svakodnevnog posla. Istovremeno, pravila igre na snazi su od Dejtonskog mirovnog sporazuma, postignutog prije gotovo četvrt vijeka.
Za investitore zemlja sa četiri predsjednika, četrnaest vlada i 173 ministra nije zanimljiva. Administracija proždire gotovo polovinu bruto-društvenog proizvoda. Sudovi nikako da donesu presude a kada ih donesu, onda to rade po neshvatljivoj logici.
Dodatno zaplašivanje predstavlja prijetnja člana Predsjedništva Milorada Dodika o otcjepljenju njegove Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi ili – u blažoj verziji – njihovo potpuno povlačenje iz zajedničkih organa države BiH. Budući da su ti organi ionako blokirani, prijetnja je izgubila na težini. Zvanično proglašenje nezavisnosti izazvalo bi diplomatski potres, ali ne bi promijenilo život u zemlji. Tako sve ostaje po starom.
Ako bi se u zemlji umjesto pomaka mjerilo raspoloženje, kazaljka bi (pro)pala ispod nule. Stanovnici BiH uglavnom sarkastično komentarišu aktivnosti svojih političkih elita. Pa ipak, oni uvijek biraju iste nacionalne stranke. Razlog tome nije međuetnička mržnja, niti politička otupljenost. Kada bi se jedna etnička grupa čak i odrekla politike blokade, dvije druge bi na nju povećale pritisak i prisilile reformističku stranu da se vrati u igru.
Krajnje zakulisni i podmukli sistem
Izbori tu ništa ne mijenjaju. Ustanak protiv ovog krajnje zakulisnog i lukavog sistema morao bi se istovremeno podići na sve tri strane. Ali to je malo vjerovatno.
Zajednička volja ne postoji: nove generacije su stasale a da mnogi nisu upoznali ljude iz druge etničke grupe. Mladi, gladni stanovnici Bosne i Hercegovine ulažu preostalu energiju u obrazovanje, a onda u autobusku kartu za Zapad. Radije to, nego da je uzaludno troše tamo gdje za njih nema šanse.
Kritika na račun zaostalih ili tvrdoglavih “Balkaneza” umnogome zaobilazi problem. Svakodnevni život u BiH obično se odvija bez problema. Na lokalnom nivou često i politika funkcioniše bez poteškoća. Međutim, rad inovativnih gradonačelnika opština u svim dijelovima zemlje ograničen je blokadom na državnom nivou – čak i unutar (entiteta) “Federacije BiH” – polovine zemlje, podijeljene između Bošnjaka i Hrvata.
Koliki potencijal ima ova zemlja, pokazuje Sarajevo. U ovom kantonu već pet godina je u vlasti „Naša stranka” – mladi, socijalno-liberalni pokret, koji o etničkoj pripadnosti ne želi ni da čuje. Vlada se bori protiv smoga, korupcije i kladionica, koje su postale mjesto okupljanja mnogih nezaposlenih ljudi u cijeloj zemlji. Reformatori nalaze podršku u dobro obrazovanoj eliti, koja je svoje diplome najčešće stekla u inostranstvu. Međutim, ova iskra nikako da preskoči granice kantona, a stanovnici glavnog grada na opštim izborima opet podržavaju svoje nacionalne partije.
“Ako ne možeš riješiti problem, proširi kontekst.” Ova magična formula Evropske unije nije oprobana samo u zemljama komplikovanim poput BiH. Funkcionisala je i u BiH, kada je ona bila dio Jugoslavije. Nisu međuetnički konflikti podijelili Bosnu i Hercegovinu, već sukob između Srba i Hrvata i njihovih centara u Beogradu i Zagrebu, dakle izvan BiH.
Da je BiH danas kojim slučajem članica Evropske unije, njen glavni problem bio bi riješen, smatraju „bosnolozi”. Ovi dobri poznavaoci BiH odavno razmatraju podmuklost te trojne konstelacije. A otkako je Makron ovu depresivnu zemlju proglasio tempiranom bombom, izlaz iz krize za BiH je na duži period blokiran.
