Tragična sudbina Boška Brkića i Admire Ismić i dalje privlači pažnju, kako domaćih, tako i svjetskih medija. U tekstu na portalu magazina Foreign Policy navodi se da rasprava o tome treba li „sarajevskom Romeu i Juliji“ podići spomenik otrkiva patnju i opasnost življenja u prošlosti.
Podsjećajući čitaoce da su Boško i Admira, Srbin i Muslimanka, stradali nastojeći da pobjegnu iz opkoljenog Sarajeva, autor teksta prenosi riječi Merjem, turističkog vodiča iz Sarajeva koja, držeći sliku zaljubljenog para, ističe da nikad neće zaboraviti taj maj 1993. godine.
Snajperista je ubio Boška i Admiru dok su pokušavali pobjeći na srpsku teritoriju. Boško je preminuo na licu mjesta, dok je Admira, smrtno ranjena, dopuzala do Boškovog tijela, zagrlila ga i preminula nakon pet minuta. Njihova zagrljena tijela su ležala na nesnosnoj vrućini više od nedelju dana.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
„Sve dok ih se sjećamo, ništa od toga nije bilo uzalud“, ističe Merjem.
Mnogi su emotivno vezani za priču o Bošku i Admiri, bez obzira na nacionalno porijeklo, i bez obzira odakle su, iz Sarajeva, Bosne i Hercegovine ili neke od država nastalih na razvalinama bivše Jugoslavije. Za njih ova tragična priča predstavlja nešto što je izgubljeno – predratnu nevinost, vrijeme tolerancije kada nacionalistički lešinari još uvijek nisu zagospodarili leglom šovinizma, ksenofobije i mržnje.
Međutim, sjećanje u današnjoj BiH, kako ističe autor teksta, nije tako jednostavno. Mnogobrojnim turistima kojima se iznova prepričava priča o „sarajevskom Romeu i Juliji“ ostaje nejasno zašto nije podignut spomenik Bošku i Admiri u blizini mosta gdje su stradali. Čak i pojedinim Sarajlijama to nije jasno. Ipak, Bosna je zemlja čuda. Izgradnja spomenika, ironično, ne predstavlja uvijek najbolji način da se ožive uspomene na prošlost.
Priča o Bošku i Admiri proširila se svijetom zahvaljujući Kurtu Šorku, dopisniku Rojtersa iz opkoljenog Sarajeva.
„Boško je ležao potrbuške, dok mu je desna ruka bila savijena iza leđa. Admira je ležala uz svog voljenog, grleći ga lijevom rukom preko leđa.“
Ovo su bile riječi kojima je Kurt Šrok 23. maja 1993. opisao stradanje Boška i Admire. Godinu dana kasnije Boškova i Admirina sudbina je pretočena u dokumentarni film „Romeo i Julija u Sarajevu“.
Kao Srbin u većinski muslimanskom gradu, Boško je sve češće bio predmet zlostavljanja od strane svojih gnjevnih komšija Bošnjaka. Granate sa srpskih položaja iznad opkoljenog Sarajeva zasipale su grad. Čak su uništile stan u kome je Boško živio sa svojom majkom. Nakon poziva da se javi u policijsku stanicu, Boško je pomislio na njgore. Njegov deda je tokom Drugog svjetskog rata stradao na sličan način, odazvao se pozivu i zauvijek nestao. Međutim, Boško nije želio da doživi istu sudbinu. Planirao je da zajedno sa Admirom prebjegne na srpsku stranu.
Admira je tog jutra ostavila poruku svojoj majci.
„Draga mama, izgleda da večeras konačno odlazimo i šta god da se desi božija je volja. Sve će biti u redu, kao da se rat nikad nije ni desio.“
Kasnije tog dana, Boško i Admira su ubijeni. Još uvijek se ne zna sa sigurnošću ko je ispalio srtonosne hice.
Nakon rata, Boško i Admira su pokopani na sarajevskom groblju Lav, okruženi drugim žrtvama opsade Sarajeva i u vidokrugu kafića u kojem su se prvi put sreli. Kurt Šrok je ubijen 2000. godine dok je izvještavao o brutalnom građanskom ratu u Sijera Leoneu. Polovina njegovog pepela, kako je tražio u testamentu, zakopana je pored Boška i Admire.
Mediji širom bivše Jugoslavije svake godine vjerno prepričavaju ovu priču. Komentari čitalaca su uglavnom nostalgični. Oni su „primjer istinske ljubavi,“ kako ističe jedan čitalac Dnevnog Avaza, najprodavanijeg lista u BiH. Neki čitaoci popularnog srpskog tabloida Blic rekli su da ih priča uvijek dovede do suza. Bili su „čisti i nevini“, ljudi koje je rat uništio, napisao je čitalac jednog hrvatskog portala. U Sarajevu ih neki čak nazivaju „simbolom Bosne i Hercegovine“ ili „simbolom suživota“.
Međutim, na mostu na kojem su Boško i Admira proveli posljednje zajedničke trenutke, nema ništa što bi prizvalo sjećanje na njih. Nije bilo nikakvog ozbiljnog napora da se podigne spomenik ili na neki način javno obilježi uspomena na njih. Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Nerzuk Ćurak rekao je prošle godine da je pokušao ubijediti političare da proglase „dan sjećanja na hrabre ljude poput Admire i Boška“.
Dok se nekim Sarajlijama dopada ideja o izgradnji spomenika, drugi se zgražavaju nad njom. Mnogi među onima koji su bili u opkoljenom Sarajevu tokom rata zabrinuti su da bi još jedan spomenik nedavnoj krvavoj prošlosti grada bilo više nego što bi još uvijek ranjeni grad i država mogli da podnesu.
Prije dvije godine, lokalna političarka Neira Avdibegović-Dizdarević, tada članica lijevo orijentisanog Demokratskog fronta, predložila je da se izgradi spomenik, ali su skoro sve reakcije na izjavu ove mlade političarke na portalu Klix bile negativne. Jedan čitalac je čak napisao: „prenapuhana holivudska priča“.
Drugi, koji su više naklonjeni bošnjačkoj nacionalističkoj opciji, nazvali su Boška izdajicom. „Pokušao je pobjeći od svojih, ali onda ga ubiju pa onda hoće da mu dignu spomenik“, piše u jednom mržnjom ispunjenom komentaru na portalu Klix. Drugi čitaoci su se pitali zašto je priča o Bošku i Admiri važnija od hiljadu drugih tragičnih priča onih koji su izgubili živote tokom opsade Sarajeva.
Aida Čerkez, novinarka iz Sarajeva koja je tokom rata radila za Associated Press, vidjela je tijela Boška i Admire na mostu. Ona iz prve ruke zna kako bolan može biti jedan dobronamjerni spomenik prošlosti. Za dvadesetogodišnjicu početka opsade Sarajeva 2012. godine, grupa umjetnika postavila je Sarajevsku crvenu liniju duž centralne gradske ulice – kolonu od 11.541 crvene stolice koje predstavljaju sve izgubljene živote u gradu tokom opsade, uključujući i 643 manje crvene stolice koje predstavljaju djecu.
To je bio prvi put da su Čerkezova i ostali uspjeli istinski obuhvatiti varvarstvo onoga što se desilo u njihovom gradu prije 20 godina.
„Ništa tokom rata za nas nije bilo tako snažno kao ovo“, rekla je Čerkezova. „Bilo je tako bolno da nisam sigurna da li želim ponovo proživjeti sve to“, rekla je, naglašavajući kako je to bio srceparajući period za sve njih.
Predrag Kojović, lider Naše Stranke, male partije koja se bori protiv etnički-zasnovanog političkog sistema u BiH, ne smatra da bi se trebao podignuti spomenik za Boška i Admiru. Most na kojem su poginuli, navodi Kojović, već je nazvan po Suadi Dilberović i Olgi Sučić, prvim žrtvama opsade Sarajeva. Ističe da postoje mnoge priče poput one o Bošku i Admiri i obilježavanje svih njih nije ni moguće ni poželjno.
Radeći kao ratni reporter dvadeset godina prije nego je ušao u politiku, Kojović se brine da ono što je Sarajevo činilo posebnim prije rata može biti izgubljeno u sjećanjima na rat i turističkoj industriji koja znatiželjnim posjetiocima prodaje patnje iz bratoubilačkog sukoba. Kojović, koji naglašava da je i sam plod mještovitog braka, ističe da čak iako su priče poput sudbine Boška i Admire pozitivni simboli, on se brine da način na koji se prizivaju negativne uspomene iz rata nije pogodan za izgradnju novog Sarajeva koje je usmjereno ka budućnosti.
„To bi od Sarajeva napravilo jedno ogromno groblje u kojem ljudi žive“, ističe Kojović.
Na godišnjicu smrti Boška i Admire, njihov zajednički grob na groblju Lav prekriven je cvijećem. Čerkezova smatra da je ovo jedini fizički spomenik koji im je potreban.
„Ako su i dalje živi u našim srcima, čemu spomenik“, pita Čerkezova, dodajući: „Spomenik se podiže stvarima za koje treba podsjetnik“.
Rasprava o tome kako se treba prisjećati Boška i Admire javlja se u vrijeme kada se neki plaše da će sama Bosna i Hercegovina uskoro postati prošlost. Izbori će se održati u oktobru, ali izborni zakon ostaje isti. Aneks Dejtonskog sporazuma i dalje služi kao Ustav BiH koji dijeli sve nivoe vlasti između tri konstitutivna naroda i održava na životu ratno naslijeđe kroz razdvojene škole, opadajući broj mještovitih veza poput one između Boška i Admire, i „etnički preduzetne političare“ koji profitiraju na ovoj podjeli.
U decembru 2016. Ustavni sud BiH složio se sa žalbom hrvatskog političara i pokrenuo proces za stvaranje novog (još uvijek nepostojećeg) izbornog zakona. Dragan Čović, član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, podržava verziju zakona za koju se neki plaše da bi mogla napraviti treći entitet za etničke Hrvate u BiH. Tu je i strah da bi ovo moglo poremetiti nestabilan balans koji je uspostavljen između Republike Srpske i Federacije BiH.
Baš zbog toga priča o Bošku i Admiri, i ono što ona predstavlja za ljude u BiH i šire, nije samo pitanje o tome da li se prošlost treba zaboraviti ili ne. To je pitanje da li je odgovor na kolektivne traume izgradnjom spomenika zaista najbolji način da se izgradi nova budućnost na ruševinama rata koji je za Sarajlije, poput Čerkezove, i dalje isuviše blizu srca.
Naposlijetku, službeno sjećanje na Boška i Admiru moglo bi biti i najveća uvreda za uspomenu na njih. Kao što tvrdi francuski istoričar Pjer Nora, istorija je nešto što se rekonstruiše u sadašnjosti kako bi se predstavila prošlost koja više ne postoji. Ako ubijeni ljubavnici postanu istorija, ozvaničeni službenim državnim činom u vidu izgradnje spomenika, same ideje koje oni predstavljaju – multikulturalna, multikonfesionalna Bosna i snaga ljubavi koja nadilazi podjelu – na neki način bi zauvijek ostale dio prošlosti, umjesto da predstavljaju simbol društva kakvo bi moderna Bosna i Hercegovina ponovo mogla postati, zaključuje autor teksta na kraju.
