Po tome koliko se srpski jezik čuje na ulicama Beča pitanje je ko će koga asimilovati, narodi iz bivše Jugoslavije Austrijance ili Austrijanci narode iz bivše Jugoslavije. Sudeći međutim po tome kako naš čovjek lako prihvata pravila i navike ponašanja u Beču lako je zamisliti da će se desiti ovo drugo.
Kafana u samom srcu Beča. Stotinjak metara od Štefanplaca. Pivo 4 evra. Tura dvadeset. Banjalučanin sa privremenom adresom u Beču časti banjalučane koji su u Beču nekoliko dana, prvi put. Nakon prvog piva banjalučki bečlija saopštava da moramo da odlučimo da li pijemo još jer mu poslije drugog piva više ne pada na pamet da vozi. Tog pravila drže se svi jer alkohol i vožnja u glavnom gradu Austrije, ukoliko budete uhvaćeni, znače rigorozne kazne čak i obavezno psihijatrijsko savjetovanje.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
To, međutim, ne pada teško nikome jer je grad fantastično umrežen linijama javnog prevoza tako da vam od bilo koje tačke u gradu do bilo koje druge ne treba više od pola sata podzemnom željeznicom. Metro, odnosno u Beču “U-Bahn”, ispod grada ide na svakih tri do pet minuta a gradske vlasti rade sve da destimulišu korištenje privatnih automobila u gradu.
Brzina je u središtu grada, uglavnom ograničena na 30 kilometara na čas, parking je preskup a sve je jednostavnije javnim prevozom. Ono što ne pokriva U-bahn, pokriva nadzemni javni saobraćaj o istom trošku. Karta za četiri dana za sve linije košta 17 evra. Mjesec dana je oko 50 evra. Gradske vlasti obezbijedile su i velike javne parkinge na početku i kraju svake linije podzemne željeznice tako da ne postoji nikakva potreba ulaska privatnim vozilom u grad. Cijena dnevnog parkiranja na tim parkinzima je mnogostruko jeftinija nego u gradu i košta oko 3 evra.
I pored nastojanja da se broj privatnih vozila u centru grada smanji na najmanji mogući broj i dalje je gužva. Grad, ipak, nudi velike mogućnosti za vožnju bicikla i električnih trotineta. Trotoari su široki a biciklisti imaju zasebne saobraćajne trake koje su svetinja i zabranjene su za automobile. Moguće je iznajmljivanje bicikla ili trotineta a prvi sat na iznajmljenom biciklu je besplatan. Potrebna je samo registracija putem aplikacije i bankovnog računa zbog osiguranja od krađe bicikla.
Oni koji žive u Beču tvrde da je Beč poprilično siguran grad. Policiju je, inače, gotovo nemoguće vidjeti. Ne stoje na raskrsnicama i ne zaustavljaju vozila zbog “redovnih” ili bilo kakvih drugih kontrola. Ipak, tvrde oni koji žive u Beču, ukoliko se nešto dogodi na licu mjesta se pojavljuju za manje od minut što znači da su prisutni. Rijetke su kontrole u javnom prevozu a vožnja bez kupljene karte je bečlijama gotovo nepoznanica.
Noćni život je skup. Piće i hamburger u osrednjem kafiću iziskuju najmanje dvadesetak evra. Beč je, inače, vrlo skup grad za one koji u njemu troše ono što su zaradili u Bosni i Hercegovini.
Beč je ponosni vlasnik najstarijeg evropskog zabavnog parka. Bečki Prater privlači turiste različitim adrenalinskim atrakcijama za cijenu od oko 4 evra po atrakciji. Ulaz u sam park se ne plaća ali se u njemu ostavlja ogroman novac.
Noć u hotelu u Beču je oko 90 evra po osobi, stan se može iznajmiti i za 75 evra. Kod lokacije nije bitno koliko je udaljena od centra grada već koliko je daleko najbliža stanica podzemne željeznice.
Gorivo neznatno skuplje nego u Banjaluci bez obzira šta nam nakon svakog povećanja cijene goriva govorili decenijski vladari Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
Najimpresivnije ostavljamo za kraj.
Stefansplatz je sa Bečkom katedralom ili Stephansdom (prevedeno sa njemačkog Katedrala sv. Stjepana/Stefana) impresivan trg koji na posjetioce ostavlja nevjerovatan utisak. Katedrala se ljepotom može mjeriti sa skoro nastradalom pariškom katedralom Notr Dam. Zbog svog živopisnog krova cik-cak uzorka i tornja visokog 136.7 m koji dominira vizurom grada, ona je jedan od najprepoznatljivijih simbola Beča. Počeci njene gradnje datiraju još iz 1137. godine, kada je skopljen ugovor o razmjeni zemljišta iz okoline Beča između grofa Leopolda IV i Biskupa od Passaua. Trg je prepun elitnih markiranih prodavnica, ali i jeftinih suvenirnica.
Neobično je to da su u Beču konji, odnosno konjske kočije u najstrožijem centru savršeno normalna stvar. Zapitamo se zašto se Banjaluka stidi konjske zaprege npr. sa Manjače, i zašto mi svoju tradiciju ne njegujemo i na kraju i unovčimo kroz turističku atrakciju. Ali to je tema za neke druge priče. Beč je od Banjaluke udaljen svega 6 sati autoputem i preporuka svima. Ako želite da vidite kako izgleda život dostojan ljudi koji žive na Evropskom kontinetnu, vjerujte da je to mala cijena.
GERILA.info
