Iako najvjerovatnije nije ni čitao štampu, indijski mudrac Nisagradata Maharaj, kako prenosi Marčelo Foa (Gospodari medija, 2017), još je u prošlom vijeku izrekao suštinu, odnosno najdublji smisao novinarstva. Rekao je da mali broj ljudi uspijeva da normalno razmišlja. Postoji veoma opasna tendencija da se prihvati sve ono što se čuje, sve ono što se pročita i to sve bez ikakvog preispitivanja. Naglasio je da samo oni koji su u stanju da imaju kritički odnos i samostalno razmišljaju mogu doći do istine.
Ljudi uglavnom djeluju na osnovu prvog djela njegove misli, odnosno, prihvataju zdravo za gotovo sve što čuju ili pročitaju u medijima. Problem je što se na taj način neistine, manipulacije i propaganda veoma lako prenose i „primaju“ u narodu. Posljednji primjer je spin u dnevnim novinama Alo koji govori o navodnom pripremanju haosa u Banjaluci od strane stranih obavještajnih službi. U tekstu se navodi da strani obavještajci u saradnji sa bosanskom službom i dijelom opozicije koriste tragičnu smrt Davida Dragičevića za rušenje Milorada Dodika. Ističe se da je na sceni „žestok udar na Republiku Srpsku, s ciljem totalne destabilizacije aktuelne vlasti i predsednika Milorada Dodika pred predstojeće oktobarske opšte izbore u BiH“.
Manuel Kastels (Moć komunikacija, 2014) ističe da se spinovanje sastoji od prenošenja poruka u onom obliku koji favorizuje interese određenih političkih opcija, pri čemu se teži da se naudi protivniku. Dalje navodi da političke poruke moraju da savladaju velike poteškoće kako bi došle do uma građana. Običnim ljudima su važne one vijesti koje se tiču njihovih života. Kako bi se određene vijesti koje nisu od velikog značaja za narod plasirale u javnost na način da ih građani prime sa velikom pažnjom, političari, odnosno njihovi stručnjaci za odnose s javnošću, moraju te vijesti povezati s emocijama i interesovanjima publike. Na taj način se informacije lakše obrađuju i ostaju u sjećanju.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
U našem primjeru, u trenutku kada su sve oči javnosti uperene u slučaj nerazjašnjenog stradanja Davida Dragičevića, fokus se mora pomjeriti na drugu stranu. Uzevši u obzir da u balkanskom javnom mnijenju priča o „stranim obavještajcima i domaćim izdajnicima“ gotovo uvijek dobro prolazi u narodu, još jednom su se činjenice pokušale spinovati navodeći „vodu na mlin“ onima koji djeluju s pozicija moći. Ovaj put stvaranjem pseudo-događaja navodne izdaje, pokušaja stvaranja haosa i destabilizacije.
Marčelo Foa navodi da se spin može koristiti i kao defanzivno sredstvo, i to u situacijama kada su politički lideri napadnuti od strane medija i opozicije. Tada je potrebno negirati ulogu u slučaju. Ako nije moguće negirati, onda treba minimizirati značaj. Ako nije moguće minimizirati, onda treba diskreditovati protivnike. Ako nije moguće diskreditovati, onda je potrebno odvratiti pažnju. Sve faze smo imali i u slučaju Davida Dragičevića. Od početnog negiranja umješanosti određenih lica i struktura u slučaj, preko implicitnog minimiziranja značaja do diskreditacije protivnika stavljajući ih u kontekst „lešinara“ i destruktivnih sila. Naposlijetku, imamo i odvraćanje pažnje što možemo vidjeti u spinu u novinama Alo.
U predmetnom tekstu se dalje navodi da „majstori konfuzije ne miruju i na skupovima u Banja Luci žele da optuže vrh policije za navodno prikrivanje zločina nad Davidom Dragičevićem a vlast kao saučesnika u svemu tome (…) Kreatori i izvršioci pravljenja haosa i udara na Republiku Srpsku iskoristili su upravo ovaj tragičan događaj da preko svojih ljudi proteste u centru Banja Luke pod nazivom „Pravda za Davida“ pretvore u masovne demonstracije na kojima bi izmanipulisali narod i pokušali da ruše vlast i pre izbora“. Način na koji se organizatori protesta u Banjaluci predstavljaju kao „majstori konfuzije“ i „kreatori i izvršioci pravljenja haosa“ eksplicitno ih stigmatizira i implicitno stavlja „metu na leđa“. Ovakav diskurs odgovara matrici na osnovu koje se društvo dijeli na naše i njihove, na istinoljubive i manipulatore, na patriote i izdajnike, što kao posljedicu može dovesti do atmosfere linča.
Kao problem se javlja i upitna autentičnost izvora informacije – „izvor blizak jednoj ambasadi u Sarajevu“, što ne odgovara principima odgovornog i ozbiljnog novinarstva. Posebno što „izvor informacije“ više iznosi utiske i stavove nego činjenice: „ne biraju sredstva u svom naumu“, „majstori konfuzije ne miruju“, „kreatori i izvršioci pravljenja haosa“, „u pravljenju haosa ne biraju sredstva da do njega i dođe“.
Takođe, iako je riječ o tabloidu, upotreba riječi „dramatično“ u naslovu, uzevši u obzir da su naslovi najvažniji podsticaj za čitaoce i djeluju snažnije nego tekstovi, kako ističu Rus-Mol i Zagorac Keršer (Novinarstvo, 2005), pored pružanja informacije i privlačenja pažnje mogu i izmanipulisati čitaoce, posebno one koji čitaju samo naslove. S tim u vezi, prejudicira se značaj informacije i stvara osjećaj straha kod čitaoca.
Da sumiramo, spinovana vijest o planiranju haosa u Banjaluci od strane stranih obavještajaca i domaćih bezbjednosnih službi objavljena u novinama Alo predstavlja pokušaj skretanja pažnje i širenja neistina s ciljem diskreditacije političkih protivnika, očuvanja stanja latentnog antagonizma i stvaranja polarizovane atmosfere u društvu.
