“Ovo mjesto, mjesto jasenovačke tišine, kao da se može osjetiti, opipati i postaje sastavni dio naše duše, naših tijela.” Ovim riječima Milorad Dodik počinje obraćanje na centralnoj manifestaciji obilježavanja Dana sjećanja na žrtve genocida u koncentracionom logoru Јasenovac u Donjoj Gradini. Ponizno, s dužnim pijetetom. Bar u prvoj rečenici. A onda na scenu stupa “pravi” Milorad Dodik.
Dodik je u svom govoru iskoristio i zloupotrebio jasenovačke žrtve za širenje svojih političkih ideja, jeftin populizam i širenje straha i mržnje. Koristeći neprimjerenu generalizaciju i neumjesna poređenja, Dodik je po ko zna koji put izazvao negativne reakcije.
Dodik u nastavku svog izlaganja odmah izgovara prvu neprimjerenu generalizaciju. Ističe da je u Jasenovcu “700.000 ljudi umoreno na najsvirepiji način od NDH, hrvatskog naroda tog vremena i ustaškog pokreta”. Nesporna je činjenica da su ustaše i NDH bili jedan od najmonstruoznijih projekata u istoriji čovječanstva koji su nastojali da na izrazito okrutan način istrijebe Srbe, ali navodeći da su Srbi umoreni od “hrvatskog naroda tog vremena”, Dodik je generalizovao i poistovijetio cijeli hrvatski narod sa zločinačkim ustaškim pokretom.
Ova Dodikova poruka je, u najmanju ruku, licemjerna, prije svega zato što u nastavku svog izlaganja, u dijelu u kome povlači paralelu između Srebrenice i Jasenovca, ističe da se Srbima ne može nametati etiketa genocidnog naroda zbog Srebrenice, dok on to isto radi hrvatskom narodu zbog Jasenovca.
Nakon legitimnog podsjećanja na zlodjela ustaškog režima, i poniznog traženja oprosta od žrtava, što sve odgovara mjestu na kome se nalazio, Dodik je počeo sa “kratkim istorijskim časom” od Prvog svjetskog rata i politizacijom Dana sjećanja stavljajući jasenovačke žrtve u drugi plan.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Još jednom je naveo neumjesno poređenje, dovodeći u vezu Ćopićevu Mariju (Marija Bursać) i Milicu Rakić, “kao da su sestre, jer isto zlo ih je zadesilo, ali u razmaku od 70 godina”. Marija Bursać je bila učesnik Narodnooslobodilačke borbe i prva žena Narodni heroj Jugoslavije, a Milica Rakić djevojčica iz Batajnice stradala u NATO bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine, za koju je Dodik rekao da je ubijena samo zato što je pripadala srpskom naorodu. Njihova stradanje Dodik je doveo u vezu sa “planom koji je uvijek postojao protiv srpskog naroda”, ubacujući tako u svoj govor i elemente teorije zavjere.
Dodik je Milicu Rakić doveo u vezu sa Republikom Srpskom, zato što je Milica rođena na 9. januar, kada je stvorena Republika Srpska, na taj način “zatvarajući krug” od Prvog svjetskog rata, preko Marije Bursać i Jasenovca, sve do Republike Srpske i Milice Rakić, u suštini ne doprinoseći izražavanju pijeteta i očuvanju kulture sjećanja za žrtve ustaškog režima, nego, u kontekstu narativa komemoracija koji prožima svojevrsna „nekrofilska kultura“ zloupotrebe žrtava u dnevnopolitičke svrhe, iskoristio sve žrtve za svoju političku promociju.
Iako se Dodik s vremena na vrijeme vraćao na temu, odnosno izražavanje poštovanja prema jasenovačkim žrtvama, njegovim govorom je ipak dominirala politička nota. Naveo je, između ostalog, da Srbi ne mogu da žive bez slobode i bez države. Država je, kako navodi Dodik, ključna riječ slobode za Srbe.
“Nije nikakva iluzija niti kome prijetnja da Republika Srpska iskaže svoju volju, narodnu volju za formiranje svoje države, jer ne možemo da živimo u Bosni i Hercegovini koja nas ovako stiska i ugoržava naše slobode”, izjavio je Dodik, ponavljajući tezu o otcjepljenju Republike Srpske.
Inače, sve je neodoljivo podsjećalo na političke skupove SNSD-a što se moglo zaključiti i na osnovu navoda o organizovanom dolasku učenika i radnika u Donju Gradinu.
Ipak, svi autobusi nisu uspjeli doći na odredište zbog velike gužve, tako da je stotine djece ostalo zaglavljeno na putu.
Da Dodik politizuje jasenovačke žrtve bilo je jasno i nakon dovođenja u vezu stradanja u 1. i 2. svjetskom ratu i državne imovine u Republici Srpskoj.
“Te četrnaeste ili četrdeset prve, otimali su našu imovinu tako što su nam slali ovdje tenkove i stvarali režime koji su otimali naše kuće, domove, ubijali naše ljude. Danas su isto krenuli, samo drugim načinom. Danas hoće opet da nam oduzmu imovinu i da nam kažu da nismo svoji na svome. Da nismo država. Da ne možemo da upravljamo, i da nismo dostojni toga”, naveo je Dodik dovodeći u vezu stradanje u dva svjetska rata i Zakon o nepokretnoj imovini Republike Srpske, koji je goruća tema posljednjih sedmica.
Nakon ponovnog negiranja genocida u Srebrenici i obrušavanja na Zapad, Dodik je ponovio tezu o ujedinjenju sa Srbijom, što svakako nije novo, ali je navodeći svoj svojevrsni politički manifest na mjestu najvećeg stradanja Srba u 20. vijeku, skrenuo pažnju sa pomena žrtvama i iskoristio ih za svoj politički program. Nezaobilazni su bili i Sarajevo i “muslimani”, što je svakako dio “političkog folklora” Milorada Dodika. Na sebi svojstven način, uz obilje logičkih grešaka, kao što je logička greška “ne slijedi”, Dodik je doveo u vezu jasenovačke žrtve i političke razmirice u Bosni i Hercegovini.
U suštini, govor Milorada Dodika na centralnoj manifestaciji obilježavanja Dana sjećanja na žrtve genocida u koncentracionom logoru Јasenovac u Donjoj Gradini najmanje se ticao jasenovačkih žrtava, a najviše promocije njegovih političkih ideja i djelovanja.
Gerila.info
