Stigao sam. Ni manje slova, ni veće šifre. Stigao sam. Svega dvije riječi i jedna tačka. Dovoljno za zlonamjerne, premalo za odane. Gdje je stigao? Kako je stigao? Šta će raditi tamo gdje je stigao? Ako je uopšte stigao. Kako će se vratiti? Hoće li proći granicu kao da prelazi ulicu ili će skelom preko Drine? Tri stotine pitanja i nijedan odgovor.
Onaj koji je stigao vuče poteze koji i njega samog iznenađuju, a da neće iznenaditi one kojima je upravo on i jedina i najveća politička zagonetka dvadeset i pet godina. I dok Dodik odlazi i vraća se – što sve govori i o njemu i o onima koji ga gone – jedan drugi bjegunac (ili kako vole da mu tepaju odani – „bjegunac“) pokušava da se izvuče iz živog blata tako što sam sebi dodaje vreće cementa i – piše pjesme. Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske – o kojem se mora pisati čak i kada čovjek nema više šta da kaže – napisao je i objavio nekakvu nakaradu kojoj je gromopucatelni naslov „Nedostojni onih što su časno pali“.
S obzirom na to da je pjesma skandalozno loša, nema nikakve sumnje da je upravo Stevandić njen autor. „Nedostojni“ su, naravno, opozicija koja je sarajevsko-sećijaška i šmitovsko- podanička, a „oni koji su časno pali“ je žrtveno sjeme, među kojem je i Stevandić, iz kojeg je niklo patriotsko klasje, među kojem je, takođe, Stevandić. Njegova pozicija je jedinstvena: on je istovremeno i slavna žrtva i još slavniji predak, pali heroj i uzvišeni savremenik.
Predsjednik parlamenta Srpske o pisanju pjesama, naravno, ne zna ama baš ništa, ali je uvjeren da i to radi, kao njegov uzor s one strane Drine, vanserijski. Njegova bruka je samo njegova, ali jadan bi bio fudbaler koji bi propustio ovakav zicer, stoga Stevandiću na vrijeme treba reći da se mane pjesničkog i da se drži političkog pera, mada je teško reći gdje pravi veći zijan. Međedu je svejedno: pustili ga među pčele ili među ovce – on vazda radi isto. Krši i lomi, prevrće i kolje, čupa i obara.
Pjesmičuljak je jadan, bijedan i otrcan. Jedan stih u dvanaestercu, drugi u osmercu, treći u jedanaestercu, četvrti u petercu, peti u šestercu. Taman kao Stevandićeva ideologija: može kako hoćeš. Prva strofa mu je tercina, zatim ide katren, potom opet tercina, za njom dva katrena, slijedi distih (prvi u trinaestercu, drugi u jedanaestercu) i tako do kijametnog dana. Ritam ko u sipljiva konja, melodija razorena potrebom da se kaže više nego što se može. Mnogo ih je, kaže Danojlić, koji bi hteli da se iskažu; malo koji mogu i znaju.
Pjesnik malo rimuje, malo se pušta čarima bijelog stiha. Ne zna se šta radi gore i grđe. I rima i slobodni stih imaju svoje zakonitosti, ali nevolje je u tome što Stevandić ne može da im oduzme riječ i da ih izbaci iz sale. Kada odluči da se mane rime, pjesnik ne zna ni kuda je pošao, ni zašto je tamo krenuo. Ako mu je neka utjeha, još je gori kad rimuje. Majakovski je pisao da u glagolske rime treba pucati, jer nema lakšeg posla na svijet nego rimovati glagole: čuva-kuva, vide-postide, pali-dali. Takve rime otkrivaju jalovog pjesnika koji nije spreman da kopa i ore, da se znoji i da krvari za ubogu njivicu na kojoj treba da nikne pjesma. Kako bi se tek znojio i krvario za otadžbinu!
Ali, zanat je zanat i pjesnik o tome ništa ne zna, jer naprosto ne zna. Ne zna, pa ne zna i ne može mu se suditi zbog toga. Mada bi bilo dobro da može. Em bi bilo manje rđavih pjesnika i pjesama, em bi predsjednici parlamenatâ bolje rađali. Stevandić ništa ne zna o obliku i o formi, o rimi i o ritmu, pa te nedostatke krije patetičnom frazom iza koje se krije „stražar što kapiju kuće i čeljadi čuva“. (Napomena: trebalo bi pisati „stražar koji kapiju kuće i čeljadi čuva“, ali džaba gluvome opisivati Betovenove simfonije).
Sve je u ovom jadu od pjesme pojačano „na maksimum“: „nedostojni“ su hijene, gavrani, vrane, a njihovi hrabri suparnici su orlovi i lavovi. Što su riječi veće i snažnije, to je ono što se njima saopštava manje i slabije. Tuđin im posta/draži i od brata/pa mučki mu tajno/otvaraju vrata, gudi naš Srbin sa velika četiri S na čelu, a na pamet mu ne pada da objasni kako se to vrata otvaraju „mučki tajno“? …džaba se otrovne pare iz usta puše/i neće otadžbina za vama da plače, nastavlja dalje da rida pjesnik, a kako se to otrovne pare iz usta puše objasniće taman kako je objasnio i kako SIPA hapsi po Republici Srpskoj.
Pjesma se piše po nalogu strasti, a ne po diktatu komiteta. Čak i kada je politička – iako je, veli Gete, svaka politička pjesma loša pjesma – ona mora biti iskrena, makar ta iskrenost dolazila iz pogrešnog ili varljivog uvjerenja. Niko ne očekuje od predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske da se popne na vrh Lovćena. Daleko bilo. Ali, lijepo veli Danojlić: Budalama se ne može zabraniti da vole otadžbinu, ali bilo bi lijepo kada bi to radili malo tiše.
Na kraju ocjena pjesmice na temu „narodni neprijatelji i mi heroji“: kakva pjesma, takav i Srbin.
Goran Dakić, Gerila info
