Prošlo je nešto više od mjesec i po dana od Opštih izbora i „velike pobjede“ SNSD-a, kako to jednom reče novinarka RTRS-a Vanja Furtula. U okviru relativnih brojki SNSD je „pomeo“ opoziciju. Na svim nivoima na kojima su kandidovali svoje predstavnike (Predsjedništvo BiH, Predsjednik RS, Parlament BiH, Parlament RS) osvojili su većinu glasova. Milorad Dodik je dobio 368.210 glasova u trci za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, odnosno 53,88%. Željka Cvijanović je dobila 319.699 glasova na izborima za predsjednika RS, odnosno 47,04%. SNSD je dobio 218.201 glas za NSRS, odnosno 31,87% i 260.930 glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH, odnosno 39,10%.
U apsolutnim brojkama situacija je nešto drugačija. U odnosu na ukupan broj birača u RS, izašlih i neizašlih na izbore, koji iznosi 1.261.645 birača, Dodik je dobio 29,18%. Željka Cvijanović je dobila 25,34%. Na izborima za NSRS, SNSD je dobio 17,29% a na izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH dobio je 20,68%. Ako ćemo licitirati brojkama, Dodik nije dobio podršku dvije trećine birača, Željka Cvijanović nije dobila podršku tri četvrtine birača, dok SNSD nije dobio podršku preko 80% birača za NSRS dok je ostao bez podrške četiri petine birača za PSBiH. Dakle, govoreći u okviru apsolutnih brojki, postavlja se pitanje legitimiteta vlasti. U širem društvenom kontekstu, Dodik će vladati bez podrške dvije trećine građana, Željka Cvijanović će vladati bez podrške tri četvrtine građana, dok će SNSD biti na vlasti bez podrške 80% stanovništva. Naravno, predstavnička demokratija ne funkcioniše na taj način. Uzevši u obzir da glasanje nije zakonska obaveza, u obzir se uzimaju samo birači koji su izašli na izbore i samo važeći glasački listići.
Međutim, postavlja se pitanje: ko glasa za SNSD? Ne možemo generalizovati, zato što je prilično teško utvrditi socijalnu i ekonomsku strukturu glasača SNSD-a, ali na osnovu određenih pokazatelja možemo pretpostaviti ko su glasači SNSD-a.
Kao pokazatelj nam može poslužiti broj članova SNSD-a. Iako nema zvaničnih podataka, može nam poslužiti izjava Milorada Dodika na osmomartovskoj zabavi za članice SNSD-a u Trebinju kada je rekao da SNSD ima 180.000 članova. Naravno, ne mora da znači da su svi članovi SNSD-a aktivni i da glasaju, ali ogromna većina njih glasa, jer se postavlja pitanje zašto bi se i učlanjivali u stranku ako neće biti aktivni i glasati za nju. Pored toga, dobar dio članova SNSD-a „povuče“ i rodbinu i prijatelje da glasaju. Bilo bi nezahvalno da licitiramo brojevima, ali uzevši u obzir koliko SNSD ima članova, već se naslućuje značajna brojka glasača.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Takođe, kao pokazatelj nam može poslužiti i broj zaposlenih u državnom sektoru, posebno u javnoj upravi. Prema Statističkom godišnjaku Republike Srpske za 2018. godinu koji izdaje Republički zavod za statistiku, u javnoj upravi je 2017. godine bilo zaposleno 24.580 ljudi, a ukupno u državnom sektoru 76.063 radnika. Poredeći sa 2006. godinom, kada je SNSD došao na vlast, u državnom sektoru je radilo 72.541 radnika a u javnoj upravi 19.391 radnik. Dakle, za više od deceniju vlasti SNSD-a broj radnika u javnoj upravi se uvećao za 5.189 radnika, a uopšte u državnom sektoru za 3.522 radnika. Značajno se uvećao broj radnika i u obrazovnom sektoru – za 4.789 radnika (2006. je bilo zaposleno 17.902 radnika, a 2017. godine 22.691 radnika), što u izvjesnom smislu predstavlja paradoks. Naime, od 2006. godine broj upisanih osnovaca se smanjio za 24.205 djece! U školskoj godini 2006/2007. bilo je upisano 116.888 djece, a u školskoj 2016/2017. bilo je upisano 92.683 djece. Isti trend je prisutan i u srednjoškolskom obrazovanju (50.858 djece u školskoj godini 2006/2007, 41.136 djece u školskoj 2016/2017, što predstavlja smanjenje za 9.722 djece), pa se postavlja pitanje zašto se zapošljava toliki broj učitelja i nastavnika ako se broj djece značajno smanjio? Naravno, sve nas upućuje na zaključak da je riječ o stranačkom zapošljavanju i uhljebljenu podobnih kadrova.
Rast broja radnika u javnoj upravi i sektoru obrazovanja je veći u odnosu na ukupni rast broja radnika u državnom sektoru, što nas navodi na zaključak da se broj radnika u drugim sektorima smanjivao na uštrb broja radnika u javnoj upravi (npr. broj radnika u prerađivačkoj industriji se smanjio za 4.680 radnika).
Što se potencijalnih glasača SNSD-a u državnom sektoru tiče, ne mora da znači da svi zaposleni u državnom sektoru glasaju za SNSD (bilo je zapošljavanja i za vrijeme vladavine SDS-a i pretpostavka je da je dobar dio ljudi koji su tada dobili zaposlenje ostao vjeran ovoj stranci), ali uzevši u obzir da se broj zaposlenih u javnoj upravi i sektoru obrazovanja značajno uvećao u posljednjih deset godina, otkako je SNSD na vlasti, takođe ukoliko u obzir uzmemo praksu zapošljavanja stranački podobnih ljudi, o čemu je Gerila već pisala, možemo pretpostaviti da značajan broj novih zaposlenih favorizuje SNSD.
Takođe, uzevši u obzir „nevidljivu praksu“ pritisaka, ucjena i uslovljavanja pojedinih radnika u državnom sektoru da moraju glasati za SNSD kako bi očuvali radno mjesto ali i potencijalnih novih uposlenika u firmama na „državnim jaslama“ koji lojalnost moraju iskazati ne samo svojim glasom nego i glasovima rodbine i prijatelja, dolazimo do brojke koja se, u zbiru sa brojem članova, okvirno poklapa sa izbornim rezultatom SNSD-a.
Na osnovu tendencije u zapošljavanju koja upućuje na zaključak da ljudi teže da se zaposle u državnom sektoru, posebno u javnoj upravi i obrazovnom sektoru, dolazimo i do potencijalnog odgovora na pitanje zašto ljudi glasaju za SNSD. Naravno, određeni broj glasača SNSD-a glasa za ovu stranku iz ubjeđenja ili zato što su joj vjerni od početka. Međutim, dobar dio glasača za SNSD glasa zbog lične koristi u vidu zaposlenja, i to najčešće zaposlenja u firmama u državnom sektoru.
Dakle, vidjeli smo ko glasa za SNSD i zbog čega (nerijetko zbog ličnog interesa u vidu zaposlenja u državnom sektoru). Međutim, postavlja se pitanje može li jedna relativno mala državna zajednica, kao što je Republika Srpska, finansijski da izdrži toliki broj zaposlenih u državnom sektoru? Iako vlast godinama govori da je Republika Srpska finansijski samoodrživa, rast javnog duga upućuje na drugačiji zaključak – sve je teže finansirati i održavati toliku armiju zaposlenih na „državnim jaslama“.
Ovim dolazimo do suštine problema, koji se nalazi i u naslovu ovog teksta – odnosu između pohlepe i zajedničkog dobra, odnosno između ličnih interesa i zajedničkih resursa. Iako se pohlepa češće može dovesti u vezu sa nosiocima vlasti, u našem slučaju pod pohlepom, odnosno ličnim interesima podrazumijevamo težnju glasača SNSD-a da se „uhljebe“ u državnim firmama, dok pod zajedničkim dobrom, odnosno zajedničkim resursima podrazumijevamo, prije svega, budžet, odnosno novac s kojim raspolaže Republika Srpska.
Kako bi objasnili odnos između ličnih interesa glasača SNSD-a i zajedničkog dobra, odnosno budžeta RS, poslužićemo se tezom o „tragediji zajedničkog dobra“, odnosno odrednicom kojom je britanski ekonomista Viljem Forster Lojd opisao paradoks neregulisane ispaše na zajedničkom zemljištu. Ovaj pojam, proslavljen esejom Gareta Hardina koji je objavljen u časopisu Science 1968, govori o tome da će davanje bilo kog bogatstva na zajedničku i jednaku upotrebu racionalnim igračima nužno iscrpiti to bogatstvo jer će ovi igrači težiti da maksimalizuju svoju korist jedan na uštrb drugoga, čime će nužno dovesti do propasti tog resursa. Drugim riječima, zajednička upotreba potkopava samu zajednicu. Radi se o konceptu prema kojem slobodan pristup i nekontrolisano korištenje nekog opšteg dobra dovodi do propasti, odnosno tragedije tog dobra.
Dakle, da bi ilustrovao ideju o tragediji zajedničkog dobra, Hardin je iskoristio metaforu o javnom pašnjaku (opštem dobru) na koji svako može da dovode stoku na ispašu. U interesu pojedinca je da dovode što više stoke jer mu tako dobrobit raste. Dodavanjem svake nove životinje pojedinac profitira, ali se time za neki iznos degradira pašnjak i svi po malo gube. Zarada je individualna, a šteta kolektivna. Konačan ishod ovog procesa je propast opšteg dobra.
U našem slučaju, možemo izvući analogiju sa budžetom RS kao pašnjakom i glasačima SNSD-a kao čobanima koji vode stoku na ispašu, s jedne strane, a s druge budžetom kao pašnjakom a vlastodršcima kao čobanima koji vode stoku na ispašu, odnosno zapošljavaju podobne kadrove. Svi teže da izvedu što više stoke na ispašu, odnosno da se „uhljebe“ u državnim firmama s jedne strane, a s druge da zaposle podobne s ciljem sigurnih glasova, kako bi ostvarili što veću korist pri tome ne obraćajući pažnju na veličinu pašnjaka, odnosno veličinu budžeta kao opšteg dobra.
Iako je legitimno da pojedinci, u našem slučaju glasači SNSD-a, teže ostvarivanju ličnih interesa, odnosno maksimiziranju svoje dobiti, jer je to sastavni dio ljudske prirode i oni nisu vođeni nikakvim zlim namjerama prema drugim ljudima, ipak, takvo djelovanje može dovesti do propasti. Osim, naravno, ako su resursi (veličina pašnjaka ili budžet u našem slučaju) neograničeni, što se, međutim, rijetko dešava, ili gotovo nikad.
U suštini, ovdje je riječ o međusobnoj povezanosti izbora koje pojedinci čine unutar zajednice. Posljedice mogu biti katarstrofalne kad mnoštvo pojedinaca djeluje u sopstvenom interesu ne obazirući se na zajednicu, drugim riječima, ukoliko se svi opredijele za ličnu korist, onda niko neće dobiti ništa. A na osnovu novih zaduženja od kojih se dobar dio izdvaja za budžetsku potrošnju možemo vidjeti da je to „ništa“ veoma blizu. Iako prema nekim ekonomskim teorijama o slobodnom tržištu zajednice napreduju ako svako stremi najvećoj mogućoj ličnoj koristi, kada bi svako išao ovim putem, zajednički resurs bi bio preopterećen, a zajednice bi se suočile sa oskudicama. Moguće rješenje bi bilo kada bi svako umjerio i ograničio sospstvenu potrošnju. Onda bi imali održivost. Međutim, ljude je vrlo teško nagovoriti da sarađuju, pogotovo u velikim grupama potpunih neznanaca, kao što je slučaj na izborima.
Ovim ne insinuiramo da bi glasanje za opoziciju, konkretnije SDS kao lidera opozicije, nešto promijenilo, prije svega zato što je SDS isto to radio kada je bio na vlasti u RS, ali i tokom prethodnog mandata u zajedničkim isntitucijama na nivou BiH. Međutim, desetogodišnja vladavina SNSD-a u Republici Srpskoj bila je ispunjena stranačkim zapošljavanjem, uhljebljivanjem podobnih kadrova i iscrpljivanjem budžeta u znatno većoj mjeri nego za vrijeme prethodne vlasti, na šta nas upućuju podaci o javnom dugu.
Sumirajući navedeno, dolazimo do zaključka da vlast, odnosno SNSD kao najveća i najjača stranka u vladajućoj koaliciji (naravno, ni DNS ni SPRS nisu abolirani od odgovornosti), u značajnoj mjeri iskorištava pohlepu, odnosno lične interese glasača koji teže zaposlenju u državnom sektoru. To vodi uhljebljivanju podobnih kadrova i prenatrpavanju državnih firmi, javne uprave i sektora obrazovanja prije svih, s jedne strane, a s druge, opstanku na vlasti SNSD-a i njegovih koalicionih partnera. Naposlijetku, uhljebljivanje i prenatrpavanje podobnih u državnom sektoru vodi iscprljivanju budžeta, odnosno „tragediji zajedničkog dobra“. Svi plaćamo poreze, svi punimo budžet, ali samo podobni uživaju u njemu. Na kraju ćemo opet svi da snosimo troškove i vraćamo dugove, oni koji su se uhljebili zasluženo, ali ipak većina građana će nezasluženo na svojim plećima „tegliti“ posljedice neodgovorne politike i zloupotrebe zajedničkog dobra.
