Sarajevska Opština Centar godinama je bila bastion vladavine ljevice, gdje SDA, uprkos enormnom trudu i sredstvima koje je u toj opštini ulagala u kampanju i nastojala okupiti što kvalitetnije kandidate, nije uspijevala doći na vlast. No, ta vladavina okončana je 2016. kada je Nedžad Ajnadžić postao načelnik centralne sarajevske opštine.

Razlog njegove pobjede, svakako, nije ležao u nagloj promjeni političkog raspoloženja građana, nego u činjenici da su na jednog kandidata SDA stranke ljevice izašle s čak – njih šest! Bio je to samo nastavak plaćanja skupog ceha za dijeljenje i međusobno sukobljavanje, koje je vrhunac doseglo razilaženjem Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića.

Međutim i prije ovog velikog raskola u SDP-u, ljevica je iza sebe imala dugu postdejtonsku tradiciju osipanja i formiranja niza novih stranaka. Prvi veliki raskol bio je kada je grupa okupljena oko Nijaza Durakovića, nakon sukoba sa Zlatkom Lagumdžijom, napustila SDP i formirala SDU, od kojeg su tokom godina nastale još dvije, tri nove stranke, prije neformalnog odlaska u političku istoriju. Zatim je, nakon neuslišenog pisma Danisa Tanovića i Peđe Kojovića Zlatku Lagumdžiji da podnese ostavku na čelu SDP-a, 2008. godine osnovana Naša stranka.

LJEVICA NAJJAČA OD 2010. DO 2014.

A onda je, na kraju, nakon raskola u SDP-u poslije kojeg je nastao DF, nastao raskol i u DF-u, pa je osnovan Građanski savez. Tako da danas, ono što se okvirno naziva ljevicom u BiH, čine četiri ključne stranke: SDP, DF, NS i GS.

Iako formalno podijeljena, nakon bolne lekcije u Opštini Centar i još nekim opštinama u BiH, u kojima su gubili dobijene bitke, čovjek bi očekivao da ljevica poslije svega izvuče pouku i na predstojećim izborima nastupi jedinstveno. No umjesto toga, na oktobarske izbore stranke ljevice izlaze podijeljene i međusobno sukobljene, tako da se na svim nivoima, od Predsjedništva do kantona, konfrontiraju i konkurišu jedne drugima.

Doduše, postoje određeni glasovi iz SDP-a koji glasačko tijelo nastoje ubijediti da ova razjedinjenost zapravo uopšte i nije toliko loša stvar, tj. da će čuda da se dese pa da 7. oktobar i Komšića i Bećirovića u Predsjedništvo donese. Problem je, međutim, što se ta tvrdnja prilično kosi s logikom, a bogami i matematikom.

Kad smo kod potonje, onda valja napomenuti da je ljevica u BiH svoj istorijski maksimum ostvarila 2010. kada je SDP kao jedinstvena stranka osvojio blizu 265.000 glasova i postao vodeća stranka u FBiH. Godine 2014. SDP i DF su zajedno imali oko 240.000 glasova.

Godine 2002. i 2006. SDP je imao oko 140.000 glasova. Zahvaljujući činjenici da je 2010. okupljao skoro kompletno glasačko tijelo, SDP je bio pojedinačno najjača stranka i stoga bio u poziciji da zauzme ključne pozicije u budućoj vlasti. Međutim, 2014. glasovi lijevog biračkog tijela podijelili su se na tri stranke, što je za rezultat imalo da nijedna od njih nije imala dovoljno kapaciteta da sama diktira izgled nove vlasti.

S druge strane, desnica tradicionalno stoji daleko bolje. Kada se kombinuju glasovi dvije vodeće bošnjačke stranke desnog centra (nekad su to bili SDA i SzBiH, od 2010. SDA i SBB), oni tradicionalno čine brojku od preko 400.000 glasova, a kada se tome pridodaju glasovi HDZ-a, dobija se cifra koja redovno prelazi 500.000. Negdje u sredini između dva bloka mogao bi se svrstati Nezavisni blok Senada Šepića, još jednog disidenta SDA, koji sa svojom strankom u nekim sredinama (naročito u Zenici) sasvim dobro stoji.

Drugim riječima, istorija izbora u BiH jasno pokazuje da:

a) desnica tradicionalno uživa gotovo duplo veću podršku od ljevice i

b) da je maksimalan broj kojim se ljevica do sada mogla nadati nešto manji od 300.000 glasova.

Ovaj broj teško da će biti dosegnut na predstojećim izborima, s obzirom da ljevica danas sa svim svojim strankama ipak uživa manju podršku nego te najuspješnije 2010. godine. Dakle, ako je na prošlim izborima Čović postao hrvatski član Predsjedništva sa 130.000 glasova, a Bakir Izetbegović bošnjački s 250.000 (i pored devet protivkandidata), po kojoj računici će i Komšić i Bećirović ući u Predsjedništvo (što i predizborne ankete pokazuju da se neće desiti)?

Treba li napominjati da će baš na ovim izborima i Naša stranka po prvi put izaći sa svojim kandidatom za Predsjedništvo, kako bi put Čoviću u njega bio dodatno olakšan. Statistika i matematika pokazuju da će, bez evenutalnog nekog drastičnog zaokreta u biračkoj volji, teško očekivati da ljevica dobije ijednog člana Predsjedništva.

KONFRONTACIJE I MEĐUSOBNE OPTUŽBE

Cijena razjedinjenog nastupa biće vjerovatno plaćena i prilikom formiranja izvršne vlasti. Nepisano je pravilo da stranka koja u ukupnom zbiru osvoji najviše glasova – dobija pravo na mjesto premijera u novoj federalnoj vladi. Teško da će ijedna stranka ljevice od njih četiri biti pojedinačno najjača nakon izbora, uprkos velikom osipanju SDA koje se desilo u proteklom periodu.

Šta god da se desi poslije izbora, a moguća je duža blokada formiranja nove vlasti, izvjesno je da će u postizbornoj kombinatorici vladu morati sastavljati niz stranaka, a u takvim se izazovima SDA neuporedivo bolje snalazi od stranaka ljevice, što je prije dvije godine zorno demonstrirano prilikom formiranja većine u Gradu Sarajevu.

Kad se podvuče crta, cijena razjedinjene ljevice na ovim izborima izvjesno bi mogla biti ostajanje bez člana Predsjedništva (koji se vrlo lako mogao osigurati s jedinstvenim kandidatom), potencijalni gubitak pozicije premijera i, što je možda najtragičnije u svemu, samouzrokovana oslabljena pozicija i manjak relevantnosti lijevog spektra u FBiH.

Naime, već duži niz mjeseci lideri lijevih stranaka u BiH troše, u najmanju ruku, jednaku energiju na međusobna sukobljavanja i optužbe, kao što to čine i prema desnici. Tako SDP optužuje Komšića da je spriječio ujedinjene ljevice odlučivši da se na svoju ruku, bez jasnih konsultacija s ostalim strankama, kandiduje za člana Predsjedništva, a oni kao veća stranka poručuju da neće “popuštati”.

Iz DF-a odgovaraju da ga za tu poziciju nisu ni razmatrali, jer su već davno za kandidaturu spremili Bećirovića koji pobijediti na kraju ne može, ali može omogućiti pobjedu Čoviću. U Našoj stranci se, međutim, u maniru osnovnoškolaca, pažnja posvećuje pismima Asocijaciji evropskih liberalnih stranaka i tužakanju srpskog liberalnog partnera Čede Jovanovića, jer je na izborima, tobože, podržao “nacionalistu Komšića”.

Čiji je to tačno Komšić nacionalista u očima NS, otkrio je njihov predsjednički kandidat Boriša Falatar u intervjuu za Čovićev stranački medij, u kome je stavio znak jednakosti između Čovića i Komšića, tvrdeći da su obojica dio problema i da “hrane jedan drugog”, a nije propustio priliku i da kolege s ljevice Emira Suljagića i Reufa Bajrovića nazove “malograđanima”. O Čoviću je, s druge strane, pričao s daleko većim respektom.

OSLABLJENA SDA OD LJEVICE PROFITIRA

Na kraju, od dugo najavljivanog ujedinjena ljevice sve što je ostalo je koalicija DF-GS s jedne, i čitava bujica međusobnih optužbi, gnjeva i prebacivanja krivice s jednih na druge.

A šta je trebalo uraditi? Mudre i pragmatične glave bi to odlučile na vrlo jednostavan način; izašli bi na izbore sa jedinstvenim listama i zajedničkim kandidatima na svim nivoima. Zajednički kandidat za Predsjedništvo – ako opet govorimo o pragmatičnosti a ne (ne)simpatijama prema određenim ljudima – trebalo je da bude Komšić. Nermin Nikšić se trebao istaći kao budući zajednički kandidat za predsjednika Vlade Federacije BiH. Našoj stranci je trebalo prepustiti mjesto premijera u KS. Pritom napraviti jasan plan i principe za koje će se ujedinjena ljevica zalagati kao buduća vlast.

Na taj način bi se, gotovo izvjesno, dobilo vlastito mjesto u Predsjedništvu te spriječilo da njime ovlada osovina Dodik-Čović, nakon slavljenja ratnih zločinaca i prijetnji raspadom države. U ovom trenutku za državu je to važnije pitanje od neuspješnog pokušaja dobijanja bošnjačkog člana.

Došlo bi se u poziciji da se, naročito usljed osipanja SDA, možda postane i pojedinačno najjače opcija u Federaciji, koja bi imala dominantnu pregovaračku poziciju. Međutim, najvažnije od svega, građanima bi se dao jasan izbor – ili mi ili oni. Jeste li za dosadašnju vlast, ili konkretnu i objedinjenu promjenu? Izbor je uvijek lakši kad je jasan.

To je nešto što bi uradile zrele, odgovorne političke ličnosti, svjesne značaja istorijskog trenutka i spremne lične animozitete, interese i fotelje, ostaviti po strani zarad višeg javnog dobra i interesa države. Međutim, umjesto razuma, ljevicom su još jednom prevladale dječije bolesti ličnih sujeta, animoziteta, politikanstava i intriga, koje će doći na naplatu na izborima, kao i u mnogo ciklusa do sada. Onaj ko, u skladu s Ajnštajnovom tezom, iz izbora u izbore ponavlja jednu te istu grešku, očekujući drugačije rezultate, zaista i ne zaslužuje da vlada. Za ovakvom ljevicom uzalud je suze prolijevati.

Za očekivati je jedino pojavu neke zrelije, sposobnije i razumnije ljevice. Jednog lijepog dana.