Unazad nekoliko mjeseci Inforadar je obavio veliko istraživanje o sistemu zapošljavanja u diplomatiji te su dobili frapantne podatke, čak iz nekoliko nezavisnih izvora i tačne cifre kojima se plaćaju radna mjesta! Jedan od sagovornika InfoRadara pojašnjava kako je neophodno proći dva filtera da biste uopšte postali relevantan kandidat za neku od prestižnih pozicija u diplomatsko-konzularnoj mreži (DKP)
Srđan Lalić, 30-godišnji sin poslanika SDS-a Nenada Lalića, imenovan je nedavno za ambasadora u Kanadi. Ivan Dunđer, tek nešto stariji kadar HDZ-a, koji je u Predsjedništvu BiH bio zaposlen po ugovoru o djelu (!), prije nekoliko dana zasjeo je u fotelju bh. ambasadora u Poljskoj.
Za Harisa Hrlea, zeta Bisere Turković (SDA), već je bila pripremljena ambasadorska pozicija u Beču, i to po sistemu “spajanja porodica” (njegova supruga, a Turkovićkina kćerka, još od kraja rata radi u UN centru u Beču), no ovaj aranžman je propao nakon serijala tekstova Inforadara i medijskog pritiska.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Ovo su samo najsvježiji primjeri klijentelizma i strančarenja u bh. diplomatiji, koja na mnogo mjesta i u mnogim primjerima u samoj svojoj srži ulazi u sferu najotvorenijeg nepotizma i korupcije, što kulminira kupovinom radnih mjesta.
TAJNE ODLUKE PREDSJEDNIŠTVA BIH
Posebno su članovi Predsjedništva BiH, koji inače rukovode spoljnim poslovima (kao i odbranom) i imenuju ambasadore, bili aktivni posljednjih mjeseci, a sva imenovanja desila su se polutajno; naime, samo jakim vezama i uz pomoć insajdera bilo je moguće saznati imena novih ambasadora i pripadajuće destinacije.
Najaktivniji je bio Dragan Čović, pa je tako, primjera radi, ambasadorica Renata Paškaljak dobila novi trogodišnji mandat u Zagrebu (što je dosad jedinstven slučaj ako se zna da je Zagreb pod rotacijom kao susjedna zemlja, no Čović očito ima svoju političku računicu u pokušajima daljnjeg rušenja BiH). Takođe, Ankica Gudeljević imenovana za ambasadoricu u Berlinu, vječiti Tomislav Leko ide u Budimpeštu, koja je do sada bila stalno “srpska destinacija”. Za ambasadora u Njujorku Čović je imenovao Ivicu Dronjića, Darka Zeleniku postavio je u Rim, u za ambasadoricu u London imenovao je Valentinu Marinčić.
Vrijedi podsjetiti da je upravo Čović prije nešto više od tri godine, u vrijeme kad je Mladen Ivanić bio predsjedavajući, pokušao napraviti nezabilježeni presedan u diplomatiji, imenovanjem i pokušajem uhljebljenja Ivana Šušnjara (vlasnika portaka Poskok.info) za generalnog konzula u Čikagu (a kasnije i za ambasadora u Pragu). No, Amerikanci su s rezigniranjem u oba slučaja stavili veto (Šušnjar, naravno, nije dobio agreman) budući da je riječ o osobi desno radikalnih stavova, pogotovo prema Bošnjacima i državi koja je trebalo da ga postavi, a koje otvoreno iznosi na svom portalu i u javnim istupima.
Treba li naglasiti da Šušnjar, uz to, nije imao bilo kakvih diplomatskih referenci.
Unazad nekoliko mjeseci Inforadar je obavio veliko istraživanje o sistemu zapošljavanja u diplomatiji, razgovarali su sa mnogim karijernim diplomatama, bivšim i sadašnjim ambasadorima i pojedincima iz Predsjedništva BiH i sjedišta Ministarstva vanjskih poslova, te su dobili frapantne podatke, čak iz nekoliko nezavisnih izvora i tačne cifre kojima se plaćaju radna mjesta!
Jedan od sagovornika InfoRadara iz Predsjedništva, dobro upoznat sa dešavanjima u bh. diplomatiji, pojašnjava kako je neophodno proći dva filtera da biste uopšte postali relevantan kandidat za neku od prestižnih pozicija u diplomatsko-konzularnoj mreži (DKP).
“Jedan filter je čisti nepotizam – rodbinsko uhljebljenje, za koje nije potreban novac, no radi se o veoma unosnom trgovanju radnim mjestima koja se procjenjuju od deset do 30.000 KM. Drugim riječima, oni rade po sistemu ‘ja tebi bratića u diplomatiju, a ti meni sina, kćerku ili slično’ u neko ministarstvo – i svi zadovoljni. Konkursi koji se tom prilikom moraju po zakonu raspisati obična su farsa i zadovoljenje forme, odnosno pokriće za već dogovorenu rodbinsku transakciju. Iako se ne radi o direktnom prometu novcem, na sceni je najgori oblik trgovine uticajem, što predstavlja teško krivično djelo”, pojašnjava sagovornik InfoRadara, koji je iz objektivnih razloga insistirao na anonimnosti.
Drugi sagovornik InfoRadara, koji je ranije bio i član jedne od konkurskih komisija, navodi da se procedura imenovanja namješta od početka do kraja, a počinje imenovanjem podobne komisije u koju ulaze dva unutrašnja člana iz MVP BiH.
“Dakle, oni znaju upute kako i koga favorizirati. Imena članova komisije određuju kabineti ministra i zamjenika ministra, koji po zakonu nisu državni službenici već imenovana lica, ili lica na odsustvu iz državne službe. Ali, da bi se primili partijski kadrovi moraju se u komisije smjestiti i kadrovi odani stranci, a nalaze se u strukturama državne službe i lojalni su kabinetima. Ali i tu nije kraj i priča se ne završava na prvom i najboljem kandidatu na listi, već se formira lista od pet ili više uspješnih kandidata i onda se administrativnim radnjama, koje odobrava ADS, vrše unutrašnja pomjeranja prvog, drugog, itd…. da bi na red došao i peti s liste”, pojašnjava ovaj sagovornik, navodeći da je ovo godinama uhodana shema.
DRUGI FILTER I PARALELNI CENTRI MOĆI
Drugi filter je još konkretniji i materijalno “opipljiviji”, i za njega je nephodno imati dubok džep, pri čemu mnogi ”kandidati” posežu i za kreditima. Kako i šta se radi među zidinama sjedišta MVP-a u Musali 2, a o čemu glavnu riječ vode određeni paralelni centri moći, potvrđuje i podatak koji smo dobili iz nekoliko nezavisnih izvora da jedno takvo, “kupovno” radno mjesto državnog službenika, košta između 20 i 50 hiljada KM!
Ali i to nije sve. Službenik koji počne da radi na neodređeno vrijeme u sjedištu bh. diplomatije istovremeno stiče pravo i na imenovanje u jedno od 56 DKP-ova širom svijeta. Sagovornici InfoRadara pojašnjavaju da tek tada počinje “prava utakmica” među kandidatima, budući da raspored uposlenika – vozača, domara, konzularnog radnika i dr – košta od 50 do čak 100.000 KM, u zavisnosti od zemlje u koju se uposlenik raspoređuje.
“Ako se ima u vidu da jedan uposlenik za četiri godine, ili 48 mjeseci, može neto da zaradi i preko 200.000 KM, sa stanarinom, onda je jasna borba za te pozicije. Plata jednog diplomate je 3.000 eura, pa sračunajte koliko je to za četiri godine samo od čiste plaće. Također, konzularni radnici koji rade sa strankama ostvaruju i dodatne beneficije, jer mnoge stvari završavaju s ljudima iz dijaspore i usluge dodatno naplaćuju u kafani. Poznato je da mnogi zaposlenici za protivuslugu za ovakvo radno mjesto moraju otplaćivati mjesečne kredite do 500 eura kako bi opravdali rješenje o rasporedu koje im je taj moćnik omogućio”, naglašava sagovornik InfoRadara, iznoseći frapantne podatke.
Naravno, posebno je teško doći do direktnog i javnog priznanja pojedinaca jer se radi o dobro uhodanom poslu i timu ljudi unutar MVP-a koji to radi godinama. Mnogi to znaju, o tome s manje ili više straha šapuće i u sjedištu bh. diplomatije, ali niko ne smije javno da izađe i da to kaže. Osim što bi izgubio posao i navukao bijes iznimno jakih protivnika – i sam bi izgubio privilegiju da više ikada ode vani.
Aktuelni ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak, na pitanje da li je ikada bilo šta slično čuo, ili pokušao nekom internom istragom da utvrdi, odgovara kako nikada nije imao bilo kakvu takvu prijavu te da bi sigurno istog dana bile obavještene nadležne instutucije.
“Osim rekla-kazala priča koje se tiču skoro svih institucija o kupovini radnih mjesta, nikada nije bilo konkretne prijave da je neko to pokušao u MIP-u. Tako nešto ne samo da osuđujem, nego to smatram najogavnijim primjerima korupcije i lično smatram da krivično djelo davanja i primanja mita kod zapošljavanja treba izdvojiti u krivičnom zakonodavstvu i odrediti veće minimalne i maksimalne kazne u odnosu na ostale slučajeve”, kaže Crnadak.
Dodaje kako je više puta tokom njegovog mandata reagovao upućivanjem interne revizije u slučajevima gdje je bilo određenih sumnji.
“Sve je rezultiralo ili povratkom nekih diplomata, ili pokretanjem disciplinskih postupaka. Takođe, u slučaju ‘Hamdičević’ sam lično sarađivao sa tužiocem i istražiocima u slučaju koji je doveo do hapšenja korumpiranog diplomate MIP-a u Parizu. Moj pristup je nulta tolerancija za korupciju i tako će biti dok vodim MIP, što znači da niko nije niti će biti zaštićen. Što se tiče ambasadora i postupka njihovog imenovanja, ne mogu ništa komentarisati, jer se radi o isključivoj nadležnosti PBiH i MIP sa tim ima veze koliko i bilo koje drugo ministarstvo. Nisam siguran da je to dobro, ali tako je”, zaključuje Crnadak.
U cijelom postupku “filtriranja” za određenu poziciju državnog službenika značajnu ulogu igra i Agencija za državnu službu (ADS), čiji direktor Neven Akšamija tvrdi da o “ovim stvarima nikada nije čuo”.
„Neke glasine o davanju mita za zapošljavanje sam čuo izvan državne službe, a za zaposlenike jesam čuo, ali je to bilo davno. Iako, to što nisam čuo za takva dešavanja ne znači da ih nema, a s obzirom da mi provodimo procedure sasvim je moguće da se takve stvari i kriju od nas koliko je moguće, odnosno mi u Agenciji, a pogotovo ja lično, bismo za to saznali posljednji“, navodi Akšamija.
Na pitanje da li išta zna o podatku koji je potvrđen s dvije nezavisne adrese o tome da se za jedno takvo radno mjesto (državnog službenika) plaća/plaćalo od 20 do 50 hiljada KM, Akšamija ponavlja da mu to nije poznato.
„Naša, odnosno moja procjena jeste bila da na to utiču ne samo ‘visoka’, već i kako bih ja to nazvao, i ‘srednja’ i ‘niska’ politika, što bi se odnosilo na pojavu da institucije zapošljavaju niži stranački kadar i simpatizere, te na pojavu da se zapošljavaju srodnici, prijatelji i slično; dakle, poznato je da u takvim stvarima jeste bilo nepravilnosti, ali za takve kriminalne aktivnosti zaista do sada nisam čuo. Međutim, nisam barem previše začuđen što to čujem jer za razliku od generalne državne službe, koja je na nižim nivoima sada loše plaćena, diplomatska služba je nešto drugo jer njihova primanja i diplomatsko konzularnim predstavništvima su znatno veća. Zaključno, priča ne zvuči nemoguće“, ističe Akšamija.
POJEDINCI SE I OBOGATILI
Zlatko Dizdarević, dugogodišnji bivši diplomata, ranijih je godina u više navrata i sam ukazivao na sistemsko urušavaje bh. diplomatije i gubljenje ugleda vanjskih poslova u međunarodnim okvirima.
On podsjeća da su godinama sva imenovanja u diplomatiji, čak i mimo ambasadorskih mjesta, “suštinski potpuno pod kontrolom članova Predsjedništva”, iako to nigdje na taj način nikakvim zakonima nije predviđeno.
“Operativno i u tehničkom smislu formalno procedure su prebačene na ‘njihove ljude’ u MVP-u. To čak više nije ni javna tajna. Formalno se za mjesta ispod nivoa ambasadora i generalnih konzula raspisuju konkursi, formiraju komisije i njeni prijedlozi proslijeđuju u kabinet ministra. Podaci u kadrovskoj službi mogu pokazati da je bilo prihvatanja i kandidata koji ne ispunjavaju striktno naznačene uslove. Jasno je da se u takvim slučajevima radi o prethodnim dogovorima pa i odlukama na političkom nivou”, kaže Dizdarević.
Kada je, pak, riječ o imenovanju ambasadora i generalnih konzula, potvrđuje da je široko rasprostranjena praksa “trgovine destinacijama”.
“Riječ je o uzajamnom dogovoru među članovima Predsjedništva kojim je potpuno narušena ranije utvrđena šema rasporeda destinacija. Ranije je, naime, jedan broj najznačajnijih diplomatskih destinacija podlijegao obaveznoj nacionalnoj rotaciji, ali to sada formalno još jeste tako, ali u praksi ne. Podjednako tako mnoga prethodno ‘fiksna mjesta’ uzajamno su razmijenjena, u pravilu da bi se otvorio prostor za slanje ljudi na pozicije za koje su predloženi striktno u interesu i po volji predlagača. Jasno je da tri člana Predsjedništva NIKAD nisu uzajamno oponirala prijedlozima pojedinačno svakoga od njih. Zamjeranje jednoga drugom rušilo bi sistem da svako, iz svojih razloga, može da šalje u inostranstvo svog kandidata nad čijim se mogućim nekompetencijama niko neće buniti. I tako ukrug”, navodi Dizdarević.
Zaključak koji iz svega proizilazi jeste da su sve poluge nad bh. diplomatijom odavno preuzeli partijski i porodični klanovi, koji proizvode i odlično se snalaze u unutrašnjem haosu u državi koji je, kako reče Dizdarević, “u izrazitoj funkciji održavanja na vlasti oligarhija kartelskog tipa”.
Sve su to razlozi zbog kojih se ti paralelni sistemi i centri moći osjećaju isuviše snažnim i uvjerenim da se o njihovim nečasnim radnjama i aktivnostima nikada neće saznati, a pogotovo da nikada neće odgovarati za korupciju i kriminal.
Stoga, imenovanja voditeljica vjerskih udruženja, piljara, pilićara ili kamenorezaca za ambasadore, postavljenje “diplomata” koji nisu dovoljno dobro savladali ni maternji jezik, a o stranom mogu samo da sanjaju, potpuno su benigne i beznačajne stvari u odnosu na činjenicu da su se pojedinci prethodnih 15 ili 20 godina doslovno obogatili od trgovine i prodaje radnih mjesta i da za to nikada nisu odgovarali.
* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
