Generalni sekretar Partije demokratskog progresa Milko Grmuša ponovio je na jučerašnjoj konferenciji za medije stavove PDP-a o nužnosti izmjene Izbornog zakona, kako bi naredni izbori bili fer i regularni.
Od ranije su poznati stavovi Grmuše i PDP-a da postojeći Izborni zakon svojim nedostacima na prvom mjestu kompromituje sam izborni proces koji obiluje nepravilnostima uslijed kojih se biraju ljudi bez dovoljno legitimiteta. Takvi suštinski nedostaci u izbornom procesu dovode docnije do blokade zakonodavne i izvršne vlasti, a za šta je očigledan primjer situacija sa Parlamentarnom skupštinom BiH i Savjetom ministara.
PDP se i prije žalio na izborne nepravilnosti. Već dan nakon prošlih opštih izbora CIK-u su podnijeli čitav niz argumentovanih dopisa koji su evidentirali brojne propuste i nepravilnosti tokom izbornog procesa, kako na sam dan izbora, tako i u kampanji. Neregularnosti je naknadno potvrdio i OEBS u svom izvještaju.
Grmuša je naglasio da bi prije lokalnih izbora 2020. godine trebali imati nova izborna pravila. Tada bi trebalo spojiti opšte i lokalne izbore. Spajanje opštih i lokalnih izbora po novim transparentnim izbornim pravilima ljekovito bi uticalo na stanje u zemlji. Izbori bi bili jeftiniji, spojili bi se opšti i lokalni izbori, a izabrane vlasti bi mogle da se fokusiraju na ozbiljne reforme neopterećene izborima na svake dvije godine, ističe Grmuša.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Potrebne su dvije osnovne vrste izmjena Izbornog zakona. Prva, tehničke izmjene kojima će se spriječiti manipulacije na samim izborima, a to se odnosi na uvođenje skenera i druge mjere kojima će se spriječiti zloupotreba biračkog prava. Druga vrsta su izmjene kojima će konačno u BiH biti uveden institut vanrednih, odnosno prijevremenih izbora na svim nivoima, jer je očigledno da postojeća struktura sumnjivo izabranih poslanika na svim nivoima vlasti jednostavno nije sposobna da se nosi sa krupnim političkim, ekonomskim i socijalnim izazovima sa kojima se naše društvo suočava.
Iako legitimni, štaviše poželjni, napori PDP-a za izmjenama Izbornog zakona su u suštini uzaludni, i to zbog više razloga. Jednu vrstu razloga bi mogli okvalifikovati kao “vidljive” razloge, koji su legitimni, a drugu bi mogli podvesti pod “nevidljive” razloge, koji su nelegitimni i nelegalni.
“Vidljivi” razlozi
Čak i da se izmijeni postojeći Izborni zakon onako kao bi PDP želio, to ne bi umanjilo činjenicu da je SNSD trenutno, a najvjerovatnije i u doglednoj budućnosti, najjača politička stranka u Republici Srpskoj. Teško bi uvođenje skenera i drugih tehničkih mjera u značajnijoj mjeri uticalo na izborni uspjeh SNSD-a. Takođe, ni uvođenje prijevremenih izbora ne bi previše uzdrmalo poziciju SNSD-a, pogotovo ne u korist PDP-a. Ni spajanje opštih i lokalnih izbora ne bi pretjerano uticalo na poziciju SNSD-a. Istina, značajno bi smanjilo izborne troškove, ali ishod bi najvjerovatnije ostao isti – trijumf SNSD-a. Uprkos zabilježenim i prijavljenim nepravilnostima, kada bi isključili potvrđene slučajeve, SNSD bi i dalje imao sigurnu većinu glasova.
Jedan od osnovnih “vidljivih” razloga za trijumf SNSD-a leži u uspješnosti vođenja političke kampanje, naravno one legitimne, “vidljive”. Kao revnosni “američki đaci”, doveli su gotovo do savršenstva, bar za naše balkanske prilike, cjelokupnu “izbornu mašineriju”, organizacionu strukturu i rad na terenu. Možda su upravo rad na terenu i organizaciona struktura ono što SNSD izdvaja od ostalih političkih stranaka i daje im, kladioničarskim rječnikom rečeno, hednikep u odnosu na ostale stranke – uvijek su bar za jedan gol u prednosti u samom startu.
SNSD je “politički monolit”, stranka koju teško koja druga stranka može pobijediti i izbaciti iz ravnoteže. Čak i kada dožive trenutne neuspjehe, kao što je to bio slučaj sa lokalnim izborima 2012. godine, nakon “političkog pada” se rekonstruišu i izađu još jači. Za razliku od drugih stranaka, SNSD u značajnoj mjeri uči na svojim greškama. Jedina šansa za PDP i ostale stranke iz opozicije da dođu na vlast u ovom trenutku je da se SNSD uruši iznutra, što je za sada malo vjerovatno.
“Nevidljivi” razlozi
Kada bi PDP i ostale opozicione stranke nekako uspjele da savladaju SNSD u ravnopravnoj, “vidljivoj” političkoj borbi, odnosno kada bi uspjele da “prevaziđu same sebe” i unesu dobitnu inovativnost u polja u kojima SNSD dominira – rad na terenu, organizaciona struktura i kampanja, opet bi se morali suočiti sa “nevidljivim” aspektima uspjeha SNSD-a. Naravno, riječ je o nelegitimnim i nelegalnim aspektima koji SNSD-u, u odnosu na “vidljivi”, “legitimni hendikep” od jednog gola, ovaj put daje “nelegitimni hendikep” od deset golova u njihovu korist, tri crvena kartona protivniku i pet minuta do kraja utakmice.
“SNSD hobotnica” u svom arsenalu “nevidljivih političkih haubica”, između ostalog, raspolaže sa javnim servisom RTRS, gotovo neograničenim sredstvima iz budžeta RS, zloupotrebom javnih radova u svrhe političke promocije, prevoznom logistikom (službena vozila, helikopteri), prikrivenim finansiranjem od strane javnih preduzeća, egzistencijalnim prijetnjama i ucjenama članova SNSD-a…
Krenimo redom. Radio Televizija Republike Srpske je sve samo ne javni servis svih građana. RTRS je u službi javnosti samo ako je to u interesu vladajuće stranke. Nerijetko se RTRS pretvara u advokata SNSD-a i otvorenog zastupnika njegovih interesa. Kao “službeno glasilo” SNSD-a, RTRS ne preza ni od čega, čak ni od otvorenog sukoba sa opozicijom i političkim i ideološkim neistomišljenicima i otpadnicima u očima SNSD-a. RTRS se ne ustručava od prenošenja lažnih vijesti sa mnogobrojnih sumnjivih portala, kao ni od širenja propagande, manipulisanja i izvrtanja činjenica. Poredak mora ostati stabilan, “istina” se ne smije dovoditi u sumnju, a za taj cilj očuvanja poretka i “istine” ne biraju se sredstva. RTRS je jedan od najpostojanijih “nevidljivih” faktora koji SNSD-u daju ogromnu prednost.
Poput Lepe Lukić, koja je nekad pjevala “Od izvora dva putića”, i vlastodršci u Republici Srpskoj imaju dilemu, samo ne o izvoru i putićima, nego o budžetu i načinima kako se isti može iskoristiti. Doduše, ako budžet posmatramo kao nepresušni izvor sredstava za vladajuće, onda bi mogli uglas i pod ruku sa Lepom. Gotovo pred svake izbore vladajući “zavlače ruku” u budžet i populističkim mjerama, kao što su razni socijalni benefiti, poput povećanja penzija (zanemarujući povećavanje životnih troškova, ali o tome se ne priča), obećavanja podrške i pomoći bez finansijskog pokrića i slično, stiču naklonost neupućenih građana koji vide samo “jednu stranu novčića”. Usta su im u predizbornom periodu puna priče o mukama radnika, penzionera i ostalih obespravljenih slojeva stanovništva. Obećavaju se povećanja plata, penzija, socijalnih primanja, samo se ne pita odakle. A kada treba izdvojiti novac za reprezentaciju, razne pepeljare, lampe, fotelje, luksuzna vozila, onda se “ne pita šta košta”. Sve uz nadu da izvor neće presušiti.
Posebnu priču u vezi sa “političkim hendikepom” koji daje nepravednu prednost vladajućim, SNSD-u prije svega, predstavlja korištenje službenih vozila u predizbornoj kampanji. Limuzine i helikopteri se “razlete” po Republici Srpskoj svakog predizbornog septembra, razvozeći političare iz vlasti po mnogobrojnim svečanim otvaranjima dionica seoskih puteva, mostova i mostića, vrtića, bolnica, etno sela i slično, pri čemu isti ti političari iz vlasti ne propuste priliku da “slučajno” okupljenoj masi kažu koju lijepu riječ u korist svojih “napora za izgradnju bolje Srpske”. Dok “ubogi” opozicionari čuvaju svaku markicu kako bi natočili gorivo i pokrili koliko-toliko ravnomjernu “predizbornu površinu” kao i vladajući, političari na vlasti ne brinu hoće li stranka imati za gorivo. Ne brinu ni da li će imati vozila da ih prevezu do svečanih otvaranja, odnosno predizbornih skupova. Njihovo je samo da se udobno smjeste u službene limuzine ili helikoptere. Ostalo plaća narod.
Kada počne “predizborno ludilo” uvijek je teško pronaći dovoljno sredstava za uspješno vođenje “vidljive” kampanje. Zato vladajući koriste “nevidljive” metode, kao što su “donacije” javnih preduzeća. Pod pritiskom stranačkih sankcija, otkaza ili padanja u nemilost u očima stranačkih lidera, direktori javnih preduzeća nemilice potpisuju razna rješenja ili slične dokumente kojima se odobrava doniranje sredstava, najčešće novčanih, političkim partijama, čitaj SNSD-u. Koja hiljada ovamo, koja hiljada tamo, korištenje školskog igrališta, doma kulture ili neke druge javne ustanove za stranačke skupove SNSD-a (bez nadoknade, naravno), koje jagnje, prase ili vo na ražnju, sve o reprezentativnom trošku javnog preduzeća, i predizborne finansijske i logističke muke vladajućih već se čine lakše podnošljivim. A to što se sve u konačnici finansira iz džepa građana, uzevši u obzir da je riječ o javnim preduzećima koja se finansiraju iz budžeta koji pune svi građani, to i nije toliko važno. Važno je da se u predizbornom zanosu koji put i zapjeva (ona najskuplja). Onako, iz duše. Na račun naroda, naravno.
Naposlijetku, SNSD koristi i jedan od najpodmuklijih “nevidljivih” instrumenata koji mu omogućavaju pobjedu. Pritisci, prijetnje i ucjene članova SNSD-a koji, da bi sačuvali radno mjesto i obezbijedili kakvu-takvu egzistenciju, pristaju na sve i daju glas “SNSD imperiji”. Naravno, ne možemo zanemariti ni glasače koji za ovu stranku glasaju iz ubjeđenja, ali nije mali broj zaposlenih, prije svega u javnom sektoru, koji su prisiljeni da glasaju za SNSD. Pored već zaposlenih koji u strahu od sankcija ili gubitka posla glasaju za SNSD, nezanemarljiv procenat ljudi koji traže posao i spremni su na sve, čak i poniženja poput mahanja zastavicama u špalirima na predizbornim skupovima, zivkanja telefonom, posluživanja na skupovima, ljepljenja plakata i kontrolisanja izlijepljenih bandera u gluvo doba noći, svoj glas daju ovoj partiji. Ako ne za radno mjesto, onda bar za obećanje da će uskoro i oni doći na red. Druga je stvar što će se tolikim zapošljavanjem u javnim preduzećima, ionako opterećen budžet, još više rastegnuti. Bar do nekog novog kredita, ili emisije obveznica na bečkoj berzi.
Uzalud vam trud svirači…
Daleko od toga da je inicijativa PDP-a o promjeni Izbornog zakona beskorisna, daleko od toga da opozicija ne treba aktivnije da se uključi u politički život i svojim prijedlozima utiče na poboljšanje ne samo političkog nego i života uopšte, ali sve su prilike da će napori za obezbjeđivanje pravednijih uslova za “predizbornu utakmicu” ostati uzaludni. Ukoliko zanemarimo “vidljive” segmente trijumfa SNSD-a, teško će bilo koji zakon, kao suštinsko tehničko sredstvo, uticati na “nevidljive” aspekte nadmoći SNSD-a. Čak i da se neki od “nevidljivih” aspekata iskorijene ili stave u zakonske okvire, teško će se preko noći prevazići kulturološki kontekst koji prećutno opravdava i odobrava zloupotrebu javnih sredstava u svrhe političke promocije vladajućih. “Može im se, oni su elita, a elita mora da postoji, mora da nas predvodi. Samo jaka ruka.”
Baš zbog kulturološkog konteksta koji zatvara jedno ili oba oka na lopovluk, nepoštenje, prevare i zloupotrebe, nerijetko tražeći ličnu korist u svemu tome, implicitno abolirajući nosioce političke moći od odgovornosti, malo je vjerovatno da će društvo osjetiti korist od eventualno usvojenih izmjena Izbornog zakona. U skladu sa dosadašnjom “darvinističkom” praksom, SNSD će se najvjerovatnije opet prilagoditi novonastalim okolnostima i zakon interpretirati u skladu sa svojim interesima.
Najtragičnije od svega je to što bi, kada bi opozicija osvojila vlast, što je, opet kladioničarskim rječnikom rečeno, u domenu “iznenađenja kola”, da bi očuvala istu, u postojećem kontekstu, morala koristiti iste metode, a sve zbog nedostatka demokratske i političke zrelosti društva. Drugim riječima, u postojećem društveno-političkom kontekstu, zakon sam po sebi neće ništa promijeniti bez osjećaja za njegovu svrsishodnost i nužnost. Bez suštinske promjene sistema vrijednosti, sve tehničke izmjene predstavljaju samo formu. Naravno da zbog toga ne treba prestati sa ovakvim i sličnim inicijativama, ali će uvijek postojati mračne sile, kao što je SNSD, koje će nastojati da blokiraju takve pokušaje i očuvaju postojeće stanje koje doprinosi samo njihovom blagostanju, ali ne i razvoju demokratskog okruženja.
Gerila.info
