Jedna od trenutno najpopularnijih TV serija na svijetu je dugoočekivana serija „Last of us“ koja je svoju premijeru na HBO imala 16. januara. Među zanimljivom glumačkom postavom, kao i poznatim režiserskim imenima, nalazi se i Jasmila Žbanić, poznata bosanskohercegovačka rediteljka.
Žbanić je autorka nagrađivanih filmova „Grbavica“ i „Quo Vadis, Aida“, a sada je imala priliku režirati i jednu od epizoda očekivane serije koja prati krijumčara i tinejdžerku koji jure za lijekom protiv stravične bolesti koja ljude pretvara u agresivne zombije. Serija se temelji na poznatoj video igri, a Žbanić je režirala šestu epizodu koja je svoju premijeru imala prošli vikend.
Redakcija Gerila iskoristila je priliku da kontaktira Jasmilu Žbanić, ponajviše da popričamo o fenomenu zvanom BH kinematografija, koja je, u odnosu na prosječan broj snimljenih filmova u godini, vjerovatno svjetski rekorder po broju nagrada, ali i uticaja u svijetu filma. Taj uticaj u svjetskoj kinematografiji potvrđuje upravo i angažman Jasmile Žbanić na trenutno najgledanijoj TV seriji na svijetu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Kako ocjenjujete stanje BH kinematografije kao jednog specifičnog fenomena, ogroman broj međunarodnih filmskih nagrada na jedan, slobodno možemo reći, mizeran broj filmova koji se godišnje proizvede u našoj zemlji?
BIH je puna priča. A mislim da imamo talent za pričanje priča.
– Šta uraditi da se stanje naše kinematografije unaprijedi i poboljša?
Mi smo kroz Udruženje reditelja i rediteljica i Udruženje filmskih radnika dali program, zakone, prijedloge svakoj vlasti u zadnjih 15 godina kako mogu unaprijediti kinematografiju. Većina stvari nije prošla, bilo je nekih malih pomaka, ali nikada sistemski i sa punim razumijevanjem i akcijom. Fondacija za kinematografiju je kidnapovana od SDA-HDZ već 8 godina. Ne znam da li će se sada nešto promjeniti sa novom konstalacijom vlade.
– Koliko BH kinematografiji, ali i našim filmskim radnicima pojedinačno, pomažu sve učestalije međunacionalne koprodukcije a posebno sa teritorije država bivših članica SFRJ?
Da nije EU mi ne bismo mogli preživjeti. Kroz različite fondacije uspijevamo isfinansirati filmove koje želimo praviti. Što se saradnje sa bivšim državama SFRJ tiče ona je prirodna, kulturološka i jako važna. Moji filmovi ne bi imali taj kvalitet da u njima nisu igrali Mirjana Karanović, Jasna Đuričić, Boris Isaković iz Srbije, Leon Lučev, Zrinka Cvitešić, Nina Violić iz Hrvatske, Sebastijan Cavazza iz Slovenije i mnogi drugi.
– Prema informacijama kojima raspolažete, da li BH filmadžije u dovoljnoj mjeri koriste benefite međunarodnih, a posebno EU fondova namjenjenih za filmsku produkciju?
Nemam trenutni uvid u statistiku, ali znam da projekti Deblokade, moje producentske kuće imaju kvalitetu zahvaljujući sredstvima MEDIA Kreativne Evrope, Euroimage-a, te fondacija zemalja članica koji su nam omogućili da ih temeljito pripremimo i uradimo kako mi to želimo.
– Kako ocjenjujete ulogu države, entiteta ali i lokalne zajednice u podršci filmu? Da li je ta podrška samo nominalna ili konkretna?
Riječ podrška je ušla u jezik i koristi se često kada se govori o filmu. Niko ne kaže podržali podržali smo rad ministra ili podržali smo rad činovnice u opštini. U samom jeziku jasno je da se film gleda kao na neku granu koja je mimo života zajednice. Film je važan aspekt društva, važno ogledalo, ljepilo, dimenzija, misao i ne treba biti „podržavan“ nego dostojno finansiran, kao što se finansira i službenica na šalteru, redovno sve sa toplim obrokom i bolovanjem.
– U razgovorima sa autorima, posebno producentima i rediteljima, do kakvih ste spoznaja došli kada govorimo o budućnosti filma na prostorima SFRJ? Da li budućnost filma ovdje zapravo može i mora da se još čvršće veže za velike producentske kuće iz regije bivše SFRJ ili da ipak samostalno gradi svoj put?
Velika promjena se desila zbog pandemije kada su ljudi potpuno prešli na sadržaj koje nude platforme poput Netflixa, HBO-a…Film traži kino, veliki broj ljudi, zajednički doživljaj, zajedničke emocije. Zbog pandemije od svega toga smo se morali suzdržati i čini mi se da su ljudi odvikli i teško se vraćaju u kino. Film nije isti na laptopu koji gledate u spavaćoj sobi i u kinu kada gledate sa ljudima – kao što nije isto večerati u spavaćoj i večerati u dobrom restoranu sa prijateljima. Nadam se da ćemo naći način da se prilagodimo novom dobu a da film ipak zadrži svoju suštinu. Mislim da će se nastaviti saradnja u okviru regije kao i evropski kontekst našeg filma jer ljudi vole domaći film. To je na kraju krajeva i stvar dostojanstva. Zemlja bez filmova na svom jeziku, sa svojim likovima i svojim dramama i radostima gubi svoj identitet.
GERILA
