O njenoj posljednjoj diskusiji sa članom Predsjedništva iz Republike Srpske, Miloradom Dodikom najviše se pričalo nakon posljednje Posebne sjednice NSRS. Za Gerila info kaže da ne može da tvrdi da su svi koji se danas nazivaju opozicijom iskreni u borbi protiv režima ali kaže i da ona nema pravo da dijeli sertifikat koji potvrđuje ko je opozicija. Potvrđuje da je njeno ime u opciji za kandidata opozicije za jednu od dvije pozicije koje se biraju na izborima. Važno je da, ko god bude kandidat, opozicija bude jedinstvena i da stane iza kandidata koje predloži, kaže Jelena Trivić.
Nekako svaka posebna sjednica u NSRS podigne dosta prašine, priča se o stvarima koje možda nisu od suštinskog značaja za građane i za to kako žive ljudi u Republici Srpskoj. To se pretvori u nastup jednog čovjeka koga nazivaju predsjednikom u NSRS. Vi ste prije nekoliko dana bili u prvom planu zbog svog verbalnog sukoba sa Miloradom Dodikom. Kako gledate na sve to, i na tu posebnu sjednicu ali inače i na stanje u kojem se nalazi parlamentarizam u RS?
Ja sam to u jednoj izjavi, za elektronske medije, rekla da i na dan obilježavanja 30 godina od osnivanja NSRS mi ne treba da se libimo da se kažemo da je NSRS obezvrijeđena, derogirana, ponižena i da se sve odlučuje u komitetu, a u tom komitetu jedne stranke odlučuje gospodin Dodik. Njegova stranka je pristala na takvu igru, ali to ne bi smio biti slučaj sa najvišim zakonodavnim organom. Isto sam rekla na Dan srpskog jedinstva da nema jedinstva sa onima koji kradu od svoje države, misleći tu na toliki stepen korupcije, i da ja sa takvim ljudima ne želim ni pod kakav zajednički kišobran u tom smislu. To su lažne patriote koje su ojadile ovu zemlju, a onda nam serviraju neku patriotsku a zapravo lažnu priču. U NSRS bi najviše trebalo da se govori o tome kako poboljšati ekonomski standard građana, o suštinskim problemima, o zdravstvu, o obrazovanju, socijalnoj politici, javnim preduzećima, nezaposlenosti i tako dalje.
Žalosno je da se kod posebnih sjednica potegne jedan značajan, jedan od najznačajnijih instituta, jedan od najznačajnijjih mehanizama, a to je pravo Narodne skupštine da odluči o tome da srpski član Predsjedništva ne može da bude preglasan, a onda se priča o Miladinu Staniću kako je se vozio biciklom u papučama, o Jeleni Trivić kako je ljuštura, o PDP-u kako je kvislinška organizacija, čitaju se navodi Slavka Vučurevića koji je napustio PDP zato što nije mogao da se uklopi u politike PDP i legitimno je da je on napustio PDP. Prosto ne možete da shvatite da se na posebnim sjednicama izgovaraju takve riječi. Ja sam tome svjedočila više puta u ovom sazivu, na brojnim sjednicama NSRS i to nije prvi put. Moj odgovor na sve uvrede koje su upućene meni od strane gospodina Dodika i cijele te ekipe, poput Sanje Vulić i takvih političara, jesta da ja uvrede od njih doživljavam kao kompliment i iskreno uživam u njima. Kad me takvi ljudi vrijeđaju onda znam da sam na pravom putu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Rekli ste da to nije prvi put da se to dešava u NSRS. Dio javnosti opoziciji zamjera to što uopšte ulazi u takvu igru sa Miloradom Dodikom prije svega. Bilo je dosta zamjerki i nakon nametnutog Inckovog zakona da je opozicija odmah pristala na Dodikovu igru, da on na kraju nije ispoštovao zaključke skupštine a da mu je opozicija poslužila kao paravan da se ne radi o jednoumlju. Da li opozicija svjesno ili nesvjesno jer možda vam odgovara rasprava u skupštini s njim na taj način ulazi u tu borbu i postoji li drui način, recimo bojkot sjednica na kojima prisustvuje Dodik a oje se pretvaraju u cirkus?
To jeste tema o kojoj bi opozicija trebala da razmisli. Različiti su stavovi. Ja kada u svojoj porodici pitam da li treba ili ne treba učestvovati neko kaže da makar tih pet ili deset minuta, koliko mi kao narodni poslanici imamo za raspravu, treba iskoristiti pa reći svoj stav i ne treba bježati od diskusije. Neko kaže da ne treba, jer srpski član Predsjedništva, predsjednik Republike i predsjednik Vlade imaju mogućnost da se jave da govore kad god žele, da govore neograničeno i mi jesmo u tom smislu u podređenom položaju. Ja ili bilo ko od poslanika se, na primjer, javi za povredu poslovnika koja traje minut, onda bilo ko od njih troje može da se javi i da govori četiri sata i vi ne znate ni kada ćete doći na red. Onda djeluje da mi ne odgovoramo, ljudi šalju poruke zašto im ne odgovorite, a mi ne možemo poslovnički doći na red. Mi smo na kolegijumu tražili da se na neki način ograniči broj diskusija srpskog člana Predsjedništva, da bar bude ravnopravno u odnosu na poslanike. Ovako djeluje da mi pristajemo na tu igru. Moj lični stav je da mi ne smijemo izlaziti iz Narodne skupštine, da je to mjesto na kojem mi trebamo reći svoj stav, pa makar u tih pet minuta. Sjećam se posebne sjednice o Pelješkom mostu, gdje je isto tako bilo da se on iživljavao nad mojim kolegama, uhvatila svojih sedam minuta i nekako uspjela da iznesem svoj stav. Smatram da treba učestvovati u raspravama koliko god to bilo za nas, jer smo u podređenom položaju, loše.
Što se tiče Inckovog zakona ja sam govorila nekoliko puta da mi nismo igrali Dodikovu igru. Mi smo suštinski protv nametanja bilo kakvih oluka Visokog predstavnika i nismo jednostavno mogli da prihvatimo takvu nametnutu odluku. Naš stav nije takav zato što SNSD ili Dodik imaju takav stav, nego je naš stav takav. I kada bi se sad sve isto ponovilo ja bih ponovo rekla da ne prihvatam nametnute odluke Visokih predstavnika, pogotovo kada su tako važne i bolne teme u pitanju.
To je sada stvar opozicije kako takve stvari da iskomunicira sa javnosti, da mi ne pratimo Dodika nego da se u nekom momentu, po nekim temama nama stavovi poklope, što je i logično. Po nekim drugiim drugim temama se nikada nećemo usaglasiti s njim, a to su pitanja ovih suštinskih, životnih tema, zdravstva, obrazovanja, tolikog stepena korupcije, nepotizma u javnim institucijama, zapošljavanje mimo konkursa i tako dalje, da sad ne nabrajam sve probleme ovog društva. U tome se suštinski razlikujemo, ali mi jednostavno nismo mogli i nikada nećemo prihvatiiti nametnute odluke bilo koga a pogotovo takvu jednu odluku. Evo vidite da od tada traje jedan politiički haos i destabilizacija cijele BiH, ali i regiona, koja nije dobra nikome. Ta odluka nije dobra za narod. Incko je ostavio jedan haos i otišao, a sad niko i ne govori o rješenju te inicijalne političke krize u BiH na koju je Dodik sada još navalio novu političku krizu, a da niko ne spominje “dobro a šta ćemo sa nametnutom političkom odlukom?”. Čak ni Dodik više o tome ne priča.
Uglavnom se priča o političkim problemima, da li realnim ili izmišljenim, nekako su po strani ostavljeni životni problemi. Posljednjih desetak dana cijene goriva divljaju, samo se čeka kada će cijena doći do 3 marke. To je više nego onda kada su zbog cijene goriva prije nekoliko godina organizovani protesti u Banjaluci, cijene osnovnih životnih namirnica su previsoke, dvije prosječne plate ne mogu da pokriju jednu potrošačku korpu iako se vlast hvali prosječnom platom od 1000 maraka a što nije dobra plata. Zašto te teme nisu u prvom planu? Zašto opozicija ne insistira na tim temama, zašto se ne insistira na posebnim sjednicama o odlasku stanovništva iz RS, zašto nema protesta, ne isključivo na ulici, upravo zbog ovih pitanja?
To jesu suštinske teme i o njima ja lično dajem svakodnevno izjave i komentare, pišem tekstove i upozoravam i na to da se vlast hvali brojem zaposlenih, a da 35000 radnika nema uplaćene doprinose. Govorim o dugovima i problemima u zdravstvu…Vlast takve teme, zbog svog interesa, poklopi velikim krupnim političkim temama koje oni zovu nacionalnim temama.
Uspjeva li vlast da te teme stavi u drugi plan kandidovanjem političkih tema na posebnim sjednicama?
U neku ruku uspjevaju uz pomoć instrumenata koje imaju, uz pomoć medija koje kontrolišu. Ali narod zna kako živi. Ja vjerujem u racionalnost ljudi, da će se svako zamisliti kome daje povjerenje na izborima, sagledavajući svoj život. Mislim da je Dodik dugo uspjevao da izmanipuliše javnost, da se predstavi kao čuvar, branilac, spasilac i kako već sebe naziva, ali da ta politika već blijedi i da ljudi vide da je to isprazna priča, te da tu nema stvarne namjere, ni vraćanja nadležnosti. Institucije Republike Srpske i ove nadležnosti trebaju da čuvaju, mi moramo raditi na institucijama, moramo vratiti odlučivanje u institucije, vratiti im ugled i smisao postojanja. Na tome bi nova vlast trebala da insistira. Ja prihvatam dio odgovornosti i opozicije, možda zato što nije agilnija u nametanju tema koje su od suštinskog značaja za život naroda u Srpskoj, ali svako u svom kapacitetu treba da radi na tome. Imali smo u proteklom vremenu i proteste. I ja sam kao narodni poslanik predvodila pet protesta do sada i ne mogu reći da sam u tom smislu bila pasivna i da sam stajala po strani. Da li nas treba biti više? Treba. Da li bi trebali i mi biti još žešći? Trebali bi smo. Trebamo prihvatiti i svoj dio odgovornosti, ali ponovo, za sebe lično i za jedan broj kolega, mogu reći da smo dali svoj maksimum. Da li će to narod prepoznati i cijeniti i da li je ta politiika ispravna, to ćemo vidjeti na izborima.
Pitanje koje se potavlja godinama jeste to da li lideri opozicije istinski žele da preuzmu vlast u Republici Srpskoj. U smislu da je biti opozicinar lagodno, da to ne nosi nikakvu odgovornost jer se samo kritikuje bez davanja rješenja. Da li opozicija u ovom trenutku iskreno želi da preuzme vlast u RS 2022. godine?
Ja istinski vjerujem da u opoziciji ima dovoljno iskrenih i čestitih ljudi koji su spremni da preuzmu odgovornost za ovu zemlju i koji su spremni da rade u interesu naroda, a ne za svoj liični. Ne mogu da tvrdim da svi oni koji se nazivaju opozicijom imaju takve motive, mogu za sebe da tvrdim i ono što smo postigli na lokalnim izborima, kada su mnogi procjenjivalii da će opozicija potpuno biti uništena, mi smo ipak odnijeli nekoliko bitnih pobjeda. Prije svega mislim na gradonačelnike Banjaluke i Bijeljine, ali i nekih sredina koje su značajne, a gdje je opozicija sačuvala svoj potencijal koji sada treba još da nadogradi u pripremi za opšte izbore. Pokazali smo da je vlast smijenjiva i pobjediva, da nema tog mita o nepobjedivosti SNSD-a. Možda je i najbolji primjer načelnik Teslića, gospodin Miličević, koji je četiri puta pobjeđivao u Tesliću odakle je i predsjednica Republike i bivši ministar zdravlja. Postoje brojni primjeri koji pokazuju da u opoziciji ima iskrenih ljudi koji su spremni da se bore sa režimom do kraja. Da je lako – nije, zato što imate brojne primjere ljudi koji su se borili i onda poklekli. Iz različitih razloga. Neki su razlozi privatne prirode. Režim vrši pritiske na ljude, neke nevidljive, a za neke tek poslije shvatite da su postojali, da je postojao pritisak na vas lično, na članove vaše porodice. Ima raznih instrumenata uz pomoć kojih se ljudi ucjenjuju i putem kojih se sabotira opozicija i mogućnost da se više ljudi prključi opoziciji. Ima slučaj jednog čovjeka koji je zaposlenu gradskoj upravi u Trebinju koji se uslikao sa mnom pa je pozvan na razgovor zbog toga. Takve poruke su katastrofalne. Mi bi trebali da živimo u slobodnom društvu u kojem je logično i legitimno da neko daje podršku jednoj ili drugoj političkoj opciji. Režim vrši represiju na neki način prema onima koji bi se priključili opoziciji. Mi ipak živimo u takvom društvu gdje se podrška opoziciji smatra hrabrošću, a to bi trebalo da bude nešto potpuno normalno. Svako ima pravo na svoje političko opredeljenje.
Ukoliko ne dođe do izmjena izbornog zakona a koje bi i to tretirale plašite li se situacije u kojoj će opozicija osvojiti dovoljan broj poslaničkih mandata u NSRS a onda neko, kao što se to već jednom desilo, pređe na stranu aktuelne vlasti? Koliko vjerujete svim partnerima u opoziciji u ovom trenutku. U opoziciji su i DNS i SP Gorana Selaka. Nije nikakva tajna da su te stranke i ti ljudi petnaest godina bili dio vlasti sa SNSD-om. Koliko vjerujete da se scenario iz 2014. neće ponoviti?
Ključno pitanje je ovdje pobjeda za dvije ikonosne funkcije, ali i za poslaničke mandate. U ovom momentu sigurno je jako bitno pobijediti i na jednom i na drugom frontu. Politička korupcija koja se desila 2014. godine je nešto što i do danas nije dobilo epilog, preko toga se prešlo i onda smo poslije toga imali seriju prelazaka. To je po izbornom zakonu moguće, ja ne sporim to, ali je na onom snimku jasno rečeno da su ti ljudi kupljeni. U sadašnjem sazivu NSRS ima poslanika za koje vi više ne možete da upratite koliko je tu prelazaka bilo i ko je u kojem klubu… To su neke stvari za koje mi kao društvo trebamo da sazrijemo, da to postane naša prošlost i da vratimo dostojanstvo u kojem čovjek nije roba koja se može kupiti kao što je sada slučaj sa narodnim poslanicima. Što se tiče partnera u opoziciji ja sam ponavljala i kada je DNS napustio vlast i prešao u opoziciju, poslije i kada je Selakova stranka napustila vlast da je dobro da se vlast osipa, ali da ja ne dajem sertifikate ko je opozicija, a ko nije. Mi znamo da smo to mi, koji smo dugo godina opozicija, ali mi ne možemo nikome da kažemo “e sad se vi ne smijete zvati opozicija”. Na njima je da se dokažu da su iskrena opozicija, da su shvatili da imaju različite vrijednosti, politike i principe…
Imaju li različite vrijednosti? Za neke od tih ljudi se vežu brojne afere u posljednih petnaestak godina. Kako se preko toga može tako lako preći?
To je na njima da iskomuniciraju sa građanima. Da dokažu da su iskreni u toj svojoj namjeri, da su vlast napustili zato što više nisu htjeli da provode takve politike koje su pogubne po Republiku Srpsku i narod, a ne samo zato što se na privatnoj osnov ili prilikom raspodjele plijena nisu dogovorili sa vlašću, pa su prešli u opoziciju. To je njihova stvar da li će oni uspjeti u tome, ali ja lično ne mogu da kažem ovaj je opozicija, a ovaj nije. Narod će to cijeniti na izborima i to će biti najbolji pokazatelj. Što se tiče posljednjeg glasanja u NSRS gdje je DNS glasao za ono što je predložio gospodin Dodik, a nije bilo elemenata jer nije povrijeđen nacionalni interes i ništa nije destruktivno po Republiku Srpsku da bi se potezao vitalni entitetski interes, moraćemo u međustranačkim razgovorima o tome diskutovati. Ja inače volim čiste situacije da znamo na čemu smo. Voljela bih da se te situacije raščiste da vidimo ko je gdje i da znamo na koji način dalje da funkcionišemo. Neću sad da donosim nikakve sudove i konačne stavove. To ćemo vidjeti u razgovorima i to ćemo morati između sebe da raščistimo. Ako nas je pet onda nas je pet, ako nas je deset onda nas je deset, ali da idemo u tu političku borbu i da znamo da jedni drugima ne vršimo opstrukcije.
Na nedavnim protestima u Banjaluci narod je, na neki način, pokazao šta misli i vidjelo se ko ima najveću podršku makar među ljudima koji su došli na protest. Kao lideri opozicije, makar ne zvanično, u posljednjih godini, dvije pominjete se Vi, Draško Stanivuković, Nebojša Vukanović imatu još nekoliko imena Davor Šešić, Milan Miličević…sve manje se pominju stari kadrovi opozicije. Da li zbog svega toga može doći do sukoba kada je u pitanju odabir kandidata za najvažnije funkcije na izborima? Imate li predstavu kako će da izgleda sve to i ko bi mogao da bude kandidat opozicije za dvije najvažnije pozicije?
Mi smo u opoziciji na posljednjem međustranačkom sastanku rekli da ćemo otvoriti to pitanje, ostavljeno je to za novembar, da ne špekulišemo u javnosti sa imenima i da ne izlijećemo samostalno mi čije se ime provlači u tom kontekstu. I moje se ime provlači u tom kontekstu i nije ni tajna da ja jesam u igri, da sam ime koje bi PDP mogao da predloži. Vjerujem i nadam se da ćemo mi u opoziciji naći dovoljno i snage i mudrosti da se dogovorimo oko toga i da to budu kandidati koji mogu da pobijede, koji imaju ugled u javnosti i da to budu kandidati koji mogu da budu dostojni tih funkcija. Vjerujem da ćemo se složiti oko tih imena, izaći jedinstveno, stati iza tih koji budu kandidati i da tu neće biti problema. Tu uvijek ima nedoumica, unutarstranačkih, međustranačkih kako bi to trebalo da izgleda, ima različitih pogleda ali vjerujem da ćemo se mi po tom pitanju usaglasiti. Što se tiče toga šta su protesti pokazali i kakav je utisak u javnosti rejtinga političara i ostalo, to je stavr procjene. Bitan je svaki čovjek u opoziciji, ne treba reći ja imam takvu pdršku i ne treba mi niko. Moramo igrati timski, moramo biti složni, ali i iskreni između sebe, držati do riječi i jednostavno koliko god nas je vjerujem da će stvari biti puno lakše ako smo u toj borbi iskreni i jedinstveni nego da nas je puno, a da smo razjedinjeni.
Rejting režima je u padu od prošlih lokalnih izbora i oni ne mogu da se konsoliduju i jedinu šansu vide u razjedinjenosti opozicije i rade na tome da ubace među nas nešto da bi došlo do sukoba među nama, ali vjerujem da ćemo mi naći dovoljno mudrosti da to izbjegnemo.
Ima li sukoba želja unutar PDP-a prije svega? Draško Stanivuković sa jedne strane, pogotovo nakon pobjede u Banjaluci a i ranije je iskazivao želju da bude jedan od kandidata za, prije svega, predsjednika Republike. Vaše ime se u javnosti pominje najviše od svih drugijh imena uz ime Nebojše Vukanovića. Ima li tu sukoba želja?
Ja vjerujem da ćemo se mi oko toga dogovoriti, kao što smo se dogovorili i oko kandidata za gradonačelnika Banjaluke, i svi stati iza tog kandidata. Vjerujem da ćemo racionalno sagledati sve, ostaviti svoje lične želje po strani. Prije svega to treba biti i stranačka odluka, to nije stvar ni Draška Stanivukovića, ni Jelene Trivić niti bilo kojeg pojedinca, ovdje se radi o Republici Srpskoj, ovdje se radi o sudbini naroda, o tome hoće li nas sutra biti i kako ćemo živjeti, a ne o tome hoće li bilo ko od nas zadovoljiti neke svoje ambicije. Ovdje se radi o republici i narodu, a ne o bilo kojem pojedincu.
Hipotetički, ukoliko pobjedite 2022. godine gdje vidite Republiku Srpsku? Kako zaustaviti eroziju društva i stanovništva, odlazak ljudi…? Gdje vidite RS i u odnosu na BiH? Da li možemo zaustaviti tu priču o nezavisnosti i o unitarizaciji dvadeset pet godina nakon rata?
Mislim da ni jedna krajnost u tom smislu nije rješenje. Ja sam i po pitanju nametnute Inckove odluke rekla da treba sjesti i vidjeti šta su kompromisna rješenja. Kompromis podrazumijeva da niko nije zadovoljan, ali pristaje na neko rješenje. Što znači da svaki maksimalistički zahtjev dovodi do nestabilnosti. Cijelom regionu je potrebna stabilizacija prilika, potrebna je slika koja govori o normalizaciji odnosa, jer za cijeli region nije dobra destabilizacija, a BiH je tu nekako najranjivija. Takva situacija dovodi do odlaska građana na sve tri strane, sva tri naroda. Nama zaista treba jedna politika koja neće biti retrogradna, politika koja će pogledati u budućnost, politika koja će reći – hajde da uradimo nešto za ovu zemlju, a ne da i mi još potpirujemo sve ovo negativno što nas okružuje. Ja vjerujem i da Republika Srpska i Bosna i Hercegovina i cijeli region imaju šansu u tom smislu. Ovdje postoje mnogi faktori ekonomskog rasta i razvoja koji se mogu iskoristiti. Mi možemo da budemo, i za to ne treba mnogo vremena, jer i privreda funkcioniše drugačije nego prije dvadeset, trideset godina, normalno i prosperitetno društvo. Treba da vjerujemo u to ali zaista nam za to trebaju političari koji su spremni da založe sebe i svoje političke karijere, pa makar to bilo kontraproduktivno i za njih same i njihove karijere, ali da urade neke bolne promjene kao što je sasjecanje korupcije, da tu nema kompromisa, vraćanje digniteta institucijama i vraćanje odlučivanja u institucije, izgradnja sistema, a ne voluntarizma pojedinca ko god on bio i koliko god snažan bio. Mi treba da na značaju damo institucijama, vladavini prava i onda ćemo imati pretpostavke i za ekonomski rast, a ja zaista vjerujem da je to moguće u ovoj zemlji. Možda bi neko rekao da je to preoptimistično, ali imamo mi iskustva i u Evropi i u svijetu zemalja koje su od visokokorumpiranih došli do toga da postanu neke od najbogatijih zemalja. Nije nemoguće da se tako nešto desi i ovdje i u regionu.
Gerila info
