Gavrilo Stević je jedan od nekoliko desetina građana BiH koji je za vrijeme ratnog sukoba tokom 2014. godine boravio u Ukrajini. Ipak, on je 10. marta 2020. godine oslobođen pred Sudom BiH za sumnju da je počinio krivično djelo protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim formacijama u Ukrajini.
“Optuženi Gavrilo Stević oslobođen je optužbe da je kao državljanin Bosne i Hercegovine, dana 8.7.2014. godine, postupajući protivno članu 2. i 3. Zakona o službi u Oružanim snagama BiH, napustio područje Bosne i Hercegovine, te sa Međunarodnog aerodroma Nikola Tesla u Beogradu otputovao za Moskvu, a zatim dalje na područje Ukrajine. Optuženi je oslobođen optužbe da se u Rostovu, područje Luganjska, kao dobrovoljac, zajedno s drugim osobama iz BiH i Srbije, pridružio i postao pripadnik paravojne formacije Odreda – jedinice „Jovan Šević“ koja je djelovala protiv legitimnih snaga Ukrajine, te da je zadužio uniformu i vatreno oružje, obavljao različite vojne dužnosti i bio aktivni pripadnik jedinice sve do polovine septembra 2014. godine”, stoji u obrazloženju Suda BiH.
Ovaj slučaj je bio ujedno i prvi ovakav pred Sudom BiH, pa Sud i nije imao neku praksu po kojoj bi radio, a u odluci o oslobađanju stoji da optužba nije izvela dokaze da li je optuženi bio na području Luganjska, kao ni da li je Stević zaista bio pripadnik jedinice “Jovan Šević”, kao ni da li se Stević uopšte i borio u Ukrajini.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Stević je rođen u Gradačcu 1966. godine, ali već godinama ima prebivalište u Banjaluci. Posljednjih mjeseci, ipak, sreću je potražio na Zapadu, tačnije u Minhenu, Njemačka, gdje, kako kaže za portal Gerila, zarađuje za život.
U opširnoj ispovijesti za portal Gerila, Stević priča o svojim danima provedenim u Ukrajini, zašto je otišao u regiju zahvaćenu ratnim sukobima, svojim motivima ali i ideologijama koje su formirale njegove stavove, ali i svom viđenju sukoba između Rusije i Ukrajine.
“Ja sam 2014. pisao i dnevnik o tome, ne stižem da pripremim knjigu, a ja sam trenutno u Minhenu i zarađujem novac”, počinje razgovor Gavrilo i navodi da trenutno nema ni vremena ni snage i da se iscrpljuje noćnim radom da bi zaradio dovoljno novca za pristojan život.
Gavrilo ističe da je on prvenstveno književnik, ali da se bavio i novinarstvom. Kaže da je u Rusiji pisao na ratištu jedan neuredan dnevnik, “jer mu prilike nisu baš dozvoljavale”, kao i da mu je dnevnik oduzet u Moskvi, ali da nešto materijala ipak ima još uz sebe.
“Pripremam knjigu pod naslovom “Međ Donom i međ Dnjeprom”. Govorim ruski i prilično dobro poznajem stanje tamo. Boravio sam preko dva mjeseca u Lugansku na početku u julu 2014, a par godina kasnije i u Donjecku. Ja se prosto smiješim na mnoge novinarske i izjave analitičara, postove i tekstove, jer ljudi ne poznaju stanje na terenu, odnose između Rusa i Ukrajinaca, istoriju. Tvrdim da sam jedan od najupućenijih u stanje u Ukrajini, što se Donbasa tiče”, ističe Stević.
Kaže da je pokušao dobiti novinarsku akreditaciju od novinske agencije Srna, kao i od drugih medijskih kuća, ali da ih nije uspio dobiti kako bi u Donbasu boravio kao akreditovani novinar.
“Ja sam po političkim ubjeđenjima Jugosloven, a u Rusiji sam postao i panslavista! Veoma teško mi pada ovaj bratoubilački sukob, kao što nas je teško i nesrećno upropastio vojni i ratni raspad Jugoslavije. Moja je misija literarna i humanistička, te ću pokušati da sa vama sarađujem i da malo opširnije zahvatim događaje”, kaže Stević.
On naglašava da već više od 15 godina piše i rusku rodoljubivu poeziju kao književnik, kao i da su neke od njegovih pjesama poput “Poslanice Ukrajini” ili “Poslanice Rusofobima” davno napisane, još u doba “Narandžaste revolucije” 2004. godine.
“Još 2004. su se određeni kozački krugovi i grupe okupljali i raspravljali da treba uzeti oružje u ruke, podići ustanak i otcijepiti Krim od Ukrajine jer na Krimu živi većinsko rusko stanovništvo i Krimljani treba svoju budućnost da grade u savezu sa Rusijom, a ne sa antiruskim i antislovenskim političkim snagama u Kijevu! Ustanak i raspoloženje Krimljana nije dobilo podršku iz Moskve, a promjene na vlasti u Kijevu su dovele do naglog porasta ukrajinske nacionalšovinističke politike, do rehabilitacije Stepka Bandere, procvata fašizma i gušenja svake ruske i slovenske misli u Ukrajini. U Ukrajini je prisutno pljačkanje ukrajinskog bogatstva, rasprodaja u bescijenje najplodnijeg zemljišta na svijetu, uništavanje najrazvijenijih industrijskih regiona i predaja rudnog, mineralnog i prirodnog bogatstva Ukrajine u ruke finansijskih magnata, modernim riječnikom nazvanih tajkuna, u većini slučajeva jevrejskog porijekla ili mafijaški orijentisanih privrednih krugova, koji imaju za cilj ekonomsku pljačku i finansijsko porobljavanje, jedne od najbogatijih zemalja svijeta”, Ističe Stević objašnjavajući svoj pogled na pozadinu sukoba u Ukrajini.
On dodaje da je, prema njemu, Ukrajina kolijevka i majka Rusije i sveta ruska i slovenska zemlja
“Te 2004. u vrijeme prvog pokušaja krimskog vostanja i oformljena opolčenja (opolčenici su u ruskoj tradiciji narodna odbrana koja se organizuje za vrijeme opasnosti u doba kada car i država ne štite narod) i u doba “Narandžaste revolucije” ja sam žarko želio da odem u Kijev, obiđem Krim, Ukrajinu i Rusiju i spoznam šta se tamo zaista događa. Želja mi se ostvarila deset godina kasnije, 2014. kada sam kao novinar, književnik i humanista pokušao da otputujem do Krima i Donjecka jer je tada u ljeto 2014. Krim sa ogromnim narodnim oduševljenjem i demokratskim plebiscitom i bez ijednog ispaljenog metka vraćen u naručje matuške Rusije”, kaže Stević za Gerilu.
On dodaje da je svoj odlazak u Ukrajinu dugo planirao ali i odlagao nekoliko puta zbog finansijskih poteškoća.
“Za agenciju Srna i većinu dnevnih novina u Republici Srpskoj je mnogo važnija tema veličanje postojeće vlasti, produbljivanje unutrašnjih kontradiktornosti u BiH, uporno njegovanje međunacionalnih konflikata i sistematsko unesrećivanje sva tri naroda od sudbinski važnih događaja u Rusiji i Ukrajini i najvažnije tema slovenske istorije i politike. Ja sam se tim temama bavio kao književnik, doživio stradajući raspad najljepše slovenske države u istoriji, lijepe i voljene Jugoslavije i pisao pjesme o tome”, ističe Stević.
“U Moskvu, a po tome u Rostov na Donu doputovao sam prvih dana jula 2014. godine, a u Lugansku sam već bio 10. ili 11. jula. Pokušaj da se angažujem kao novinar je na samom početku propao jer vojne starješine koji se staraju o bezbjednosti su mi odmah lijepo objasnili da inostrani žurnalisti nisu poželjni u vojnim krugovima i da ne mogu dobiti nikakvu akreditaciju i da vodim računa šta i o čemu ću da pišem i da ne ulazim u polje vojnih tajni poput brojnosti i sastava jedinica, vojnih planova, itd”, navodi Stević.
Već prvi dan, kako ističe, dočekala ih je artiljerijska kanonada ukrajinske vojske, kao i teško ranjavanje ruskog komandanta jedinice sa kojim je došao, pogibija doktora i ranjavanje još šest ljudi među kojima je bilo i vojnika i civila.
“Slovensko prokletstvo da brat Sloven ubija brata zbog sumanutih uvjerenja”
“Tu noć nedaleko od nas na par stotina metara i kilometar ili dva dalje, ukrajinska avijacija je u tri navrata raketirala grad i neselektivno gađala vojne ciljeve, a usput pogađala i privatne kuće i stambene blokove, u tako dramatičnim okolnostima te noći i prvih dana boravka u Lugansku, počeo sam da poluskriveno vodim dnevnik, zapisujemo važna događanja i razmišljanja o slovenskom prokletstvu da brat Sloven ubija brata zbog sumanutih uvjerenja, nadajući se ličnoj koristi ili statusno uzdizanju na vlast, a sve u službi neprijatelja slovenskog roda i bogaćenja lihvarske zapadne civilizacije. Tu spoznaju dugujem svojoj mladosti i ličnom iskustvu koje sam doboko proživljavao kao student treće godine sarajevskog Pravnog fakulteta u kojoj mi se dogodilo raspadanje i krvavo čerečenje slovenskog bratstva i jedinstva i uništavanje najljepše slovenske države Jugoslavije”, objašnjava Stević svoje poimanje sukoba u Ukrajini i sličnosti sa ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije.
“Na sva ova bolna događanja u slovenskom svijetu, želio sam i želim da pišem i govorim i to je bio glavni motiv mog dolaska u Ukrajinu. Žao mi je što mi težak i nesređen život i finansijski i lični problemi ne dopuštaju da se tome više i dublje posvetim. Za sada sam ponešto i uspio uraditi na polju kulture u svom književnom radu i misiji. Objavio sam u samo pet primjeraka knjigu poezije pod naslovom “Sve je na ovom svetu malo samo je velika Rusija”, a u pripremi mi je i druga knjiga pod naslovom “Međ Donom i međ Dnjeprom”, dnevnik koji sam vodio u Lugansku i okolini mi je po ulasku u Rusiju oduzet od jednog komandanta srpske dobrovoljačke jedinice i nalazi se na čuvanju u Moskvi”, priča Stević.
Na pitanje našeg novinara da detaljnije opiše ulogu građana BiH koji su bili na ratištu odgovara da o tome ipak ne može da priča.
“Dnevnik i moja zapažanja i istorijsko svjedočenje o događanjima u Lugansku i Novorusiji moraće još neko vrijeme da sačekaju. Meni se ta pitanja ne sviđaju, jer ako javno iznesem imena ljudi koji su bili tamo, to povlači sa sobom krivičnu odgovornost”, odgovara Gavrilo i dodaje da su “novinari, mediji, javne ličnosti i političari ti koji imaju veliku odgovornost” i da smatra da su podjednako krivi za krvoproliće, “kao i oni koji ratuju i ubijaju”.
“Proces mog odlaska u Ukrajinu bio je duboko motivisan još 2004. godine u vrijeme “Narandžaste revolucije” ali se pokušaj odlazaka desio u vrijeme krimske krize u februaru i martu 2014. godine. U doba prisajedinjenja Krima i njegovog povratka u matičnu državu, ja sam ponovo jako poželio da budem tamo i da prisustvujem tim krupnim istorijskim događajima. Zanimalo me je i šta se događa u Kijevu na Majdanu i kakve prirode su politički protesti i sukobi u Kijevu. Zanimala me priroda Janukovičeve korumpirane vladavine, koji jezik se govori u Kijevu, jer je oduvijek tamo bio dominantan ruski jezik, a u zadnjih petnaest godina on se naglo i bezobzirno bezobrazno potiskuje. Dakle kao Jugoslovena i panslavistu me zanimalo šta se tamo dešava. Zanimalo me i kao Srbina, jer sam čitao “Seobe” od Crnjanskog i Simeona Piščevića i njegove veoma dragocjene napise o naseljima Srba u Ukrajini, o Novoj Srbiji i Slavenoserbiji. Motivacije i radoznalosti kao čovjeka upućenog u slovenske teme nije nedostajalo. Problem su bila novčana sredstva i kako i s kime otputovati”, objašnjava Stević.
Ni on, ali ni fotograf koji je trebao ići sa njim, a čije ime neće javno da istakne, nisu imali novac za odlazak u Ukrajinu, odnosno u zonu sukoba. Ističe da su se obraćali upravi novinske agencije Srna i da su ih, kako kaže, zloupotrijebili bivši i tadašnji direktor te novinske agencije.
“Slali su nas u Ukrajinu, a novac i akreditaciju nam nisu davali. Željeli su izvješaje sa terena, a da ništa ne košta i da se nikome ne zamjere. U pitanju su bivši direktor Neđo Đević i tadašnji Nikola Deretić, koji je mudro ćutao i isturio Neđu da nas pošalje u Ukrajinu. Pardon, angažovao Neđu Đevića da nas pošalje u Ukrajinu. Da se ljepše izrazim”, objašnjava Stević ulogu agencija Srna u njegovom boravku u Ukrajini.
“Bolje društvo nisam mogao poželjeti, idealisti, mahom ratni veterani, snajperista iz Knina, Crnogorci koji su ratovali i opkoljavali Dubrovnik, bivši profesionalni vojnici koji su vojevali “Drugi Kosovski boj”, a po tome ih Srbija zbog smanjenja i uništenja borbene moći otpustila. Bivši mornari, pjesnici, ali i neki mutni tipovi među njima, poželjeli su da se priključe ratnim jedinicama u formiranju u Donjecku, Slavjansku i Lugansku. Krimska kriza je već bila srećno i bez krvoprolića završena priča, a počinjali su novi oružani sukobi. Oko Donjecka, Luganska u Kramatorsku se već uveliko ratovalo. Komandant Strelkov, najistaknutiji vođa ruskih ustanika se morao povući iz Slavjanska, a očekivalo se da će Harkov, drevni ruski grad ustati i priključiti se pobunjenim gradovima i provincijama. Grupa dobrovoljaca, njih 15 sa kojima sam otputovao u Moskvu, a po tome i u Rostov na Donu, bila je relativno dobro organizovana. Njima su pomagali i njihov odlazak organizovali Rusi dobrovoljci koji su ratovali u Vojsci Republike Srpske. Sam Vladimir Strelkov, jedan od prvih organizatora ustanka i komandant u Slavjansku je ratovao kao dobrovoljac u BiH i želio je oko sebe da ima srpske dobrovoljce kao ličnu gardu. Zavolio je Srbe tokom proteklih ratova, a nije mnogo vjerovao ljudima koji ga okružuju jer borba za vlast i komandne pozicije uvijek je prisutna, čak i u takvim uslovima. Osim toga, kola su krenula nizbrdo, Slavjansk u koji je Strelkov upao sa grupom od dvadesetak ljudi koji su posjedali u automobile na Krimu i u jednoj izuzetno dramatičnoj noći razoružali lokalnu centralnu policijsku stanicu, preuzeli kontrolu nad bezbijednoššću grada. sutradan im se priključili još 150 domaćih naoružanih pristalica ujedinjenja sa Rusijom, a za par dana nekoliko hiljada. Dakle, taj Vladimir Strelkov je preko svojih prijatelja iz Moskve uspio da organizuje dolazak motivisanih srpskih dobrovoljaca u već ratom zahvaćenu široku teritoriju u kojoj se još nije znalo ni ko šta kontroliše, gdje su naoružani pobunjenici, gdje se nalazi i kuda se kreće ukrajinska vojska. Ustanak pristalica Rusije se u Slavjansku u početku rasplamsao ali su pristizale sa zapada Ukrajine velike i antiruski raspoložene jedinice i nakon početnih uspjeha i širenja teritorije pod kontrolom ustanika, počinje povlačenje slabo naoružane i poluorganizovane ustaničke vojske ispred nadmoćnih ukrajinsih oklopnih jedinica, pomognutih avijacijom i masovnom upotrebom artiljerije. Strelkov je molio i apelovao za pomoć i vlast u Kremlju i lokalne komande u Donjecku, Lugansku, Kramatorsku ali se niko nije odazvao, morao je da se povuče. Interesantno je da se baš u to vrijeme mala srpska dobrovoljačka jedinica spremala i pod komandom Bratislava Živkovića organizovala da krene u Slavjansk, da bude lična garda komandantu Vladimiru Strelkovu u Slavjansku, u tek stvaranoj i sanjanoj Novorusiji, najmlađoj slovenskoj pobunjeničkoj državici”, detaljno objašnjava Stević.
On dodaje da je bio neposredni svjedok tih događaja i u tim prelomnim vremenima te da je time želio sakupiti što više saznanja, proniknuti u narodnu volju, motivaciju ustanika i dobrovoljaca.
Na naše pitanje kada se i zašto vratio sa ratišta, Stević odgovara da se u Moskvu vratio krajem septembra 2014. godine, a Donjeck u Ukrajini je, kako kaže, posjetio tek četiri godine kasnije, odnosno 2018. godine. Ipak, nije se odlučio vratiti u Banjaluku, odnosno u BiH.
“Zadržao sam se nekoliko dana u Donjecku, zatim u Šahtor Kamenskom. Bilo mi je interesantno i potresno i tragično boraviti i posmatrati, zbjegove ogromnog broja ljudi koji su pristizali na granicu sa Rusijom ostavljajući svoju imovinu, zavičaj i cijeli svoj dosadašnji život. Ponavljam, svakodnevno u Donjecku u Ruskoj federaciji se nalazilo oko 25.000 izbjeglih i unesrećenih ljudi. NJihov prijem je bio odlično organizovan, bolje od vojničkog života, rekao bih. Ogromni šatori za spavanje, ishrana, medicinska služba, paketi sa pomoći, čak i novčana pomoć su bili perfektno organizovani. Iako se radi o desetinama hiljada ljudi koji su dolazili i prolazili kroz centar za izbjeglice. NJihov prijem i smještaj bio je svega na nekoliko dana. Tu su se registrovali, uzimali novčanu i drugu pomoć. Porodice sa djecom, starci, spajali su se i sačekivali, dolazeći u Rusiju, očekivali su nešto više od života i bjekstvo od eventualne opasnosti”, opisuje situaciju Stević.
On naglašava da za vrijeme svojih boravaka u Ukrajini i ratnim područjima nije primijetio da se Rusi i Ukrajinci mrze, da nisu postojali nikakvi ubilački nagoni, niti neprijateljski nagoni ni stare mržnje, kao ni kod naroda u BiH.
Ističe i da su njegovi moskovski dani bili jedini od najinteresantnijih i najljepših u njegovom relativno bogatom i avanturama ispunjenom životu.
“Sreo sam na Arbatu, glavnoj umjetničkoj moskovskoj ulici lijepu rusku slikarku Aljonu Mak iz Alma Ate, ona mi je naslikala portret i tako je počelo naše nezaboravno druženje”, ističe Stević.
“Javio sam se porodici i prijateljima iz Rostova na Donu, čim sam se vratio iz Ukrajine ali i tu su postojale poteškoće. Pri polasku u ratnu zonu Ukrajine, svima su bili oduzeti telefoni i pasoši, tako su od nas zahtijevali organi bezbednosti, vojnih dobrovoljačkih jedinica. Pri povratku nastupio je problem i tragedija. Čovjek kome smo predali telefone, tablete i pasoše, izvjesni Timur, u međuvremenu je poginuo u Ukrajini. Te dugo nismo mogli povratiti naša dokumenta i elektronske naprave kojim bi se mogli javiti prijateljima i bližnjima. Čekali smo petnaestak dana dokumenta u Rostovu na Donu, smješteni u jednom motelu na obali rijeke Don”, dodaje Stević.
Stević, iako ističe da je panslavista i humanitarac, ipak ističe samo jednu, ukrajinsku, stranu za krivca u ratu između Rusije i Ukrajine.
“Proruski ustanici u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici su borci protiv probuđenog neofašizma”
“Otvoreno i drsko promovisanje fašističkih i kvislinških simbola, javnih istupanja. Izmjene imena ulica u ukrajinskim gradovima. Ulice i ustanove koje su nosile imena istaknutih ruskih vojskovođa koji su pobijedili fašizam i nacizam, sada mijenjaju imena i daju im se uvredljivo i zlonamjerno imena kvislinga poput Stepka Bandere, Bogdana Šuheviča, njima se podižu spomenici, oni se rehabitiluju i proizvode u nove ukrajinske nacionalne heroje. Dokazani fašisti i ratni zločinci koji su pomagali vojsci Vermahta da poubijaju sve Jevreje koji su se rodili i živjeli u Ukrajini, sada su novi nacionalni Heroji! O tome ćute i poličari i državnici Izraela, SAD, NJemačke! O tome ćute i poličari i državnici države Bosne i Hercegovine, zasnovane na ZAVNOBIH-u. Smatram da su proruski ustanici u Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici donekle ili uveliko i borci protiv probuđenog i procvjetalog neofašizma”, naglašava Stević.
Naš sagovornik za ovaj sukob, čije posljednice svi osjećamo, krivi savremeni svijet predvođen Zapadom.
“Savremeni svijet je politički naopako ustrojen, svi služe nečastivim silama, oličenim u savremenoj bankarsko-finansijskoj oligarhiji koja ne preza od izazivanja ratova da bi prodala oružje, ropski finansijski podjarmila siromašne i perverzno i dekadentno trošila u luksuznim životima i taj tako stečeni krvavi život. Svi koji podržavaju ovakav poredak, koji ga pomažu a i oni koji ćute, ili su svjesni a ne žele da se suprotstave, ili svjesno podržavaju narastanje zla u svijetu, krvoprolića i ratove. Jer kao što reče jedan veliki filozof, da bi zlo zavladalo, dovoljno je ćutati. Kada zlo i nepravda zavladaju ljudska dužnost je da se pobunimo. Kada zlo i nepravda zavladaju, ljudska dužnost je da se pobuniš”, zaključio je na kraju za Gerilu Gavrilo Stević.
Prema optužnici, Stević je u Ukrajinu otišao “uz pomoć kozačkih udruženja i u sastavu družine četnika pod komandom Bratislava Živkovića”. Živković se predstavlja kao komandant zvanično neregistrovanog “Četničkog pokreta” i koji je hapšen u Srbiji.
Procjene su da je čak 300 državljana Srbije ratovalo na strani ruskih trupa u Ukrajini tokom 2014. i 2015. godine od kojih je oko 30 osuđeno na uslovne kazne zatvora u trajanju u prosjeku oko godinu dana, dok je upravo Gavrilo Stević prvi i jedan od rijetkih građana BiH kojima se sudilo za ratovanje u Ukrajini. Sa druge strane, za ratovanje u Siriji u BiH je osuđeno ukupno 25 osoba na oko 50 godina zatvora.
Gerila.info
