Kao da nije dovoljno što im političari implicitno stavljaju metu na čelo, što građani smatraju da nije loše da novinari ponekad “dobiju po glavi”, što su egzistencijalno ugroženi, proskribovani, “umorni, uplašeni i veoma gladni”, novinari više nemaju povjerenja ni u sami sebe. Na pitanje da li smatraju da tužbe za klevetu utiču na medijske slobode i predstavljaju pritisak na novinare i medije, čak 44% novinara smatra da je dio tužbi osnovan, jer su mediji i novinari neprofesionalni. Bar tako smatraju ispitanici istraživanja o pritiscima na medije u Bosni i Hercegovini u okviru projekta “Sloboda govora i javni interes”.
Istraživanjem autora Radenka Udovičića, koje je realizovano od strane Helsinškog odbora za ljudska prava i portala Žurnal, uz podršku Centra za promociju civilnog društva, obuhvaćeni su novinari iz BiH koji su putem ankete odgovarali na pitanja koji su to najčešći problemi sa kojima se novinari susreću, zatim koji su najčešći načini kršenja profesionalnih prava, kao i na pitanja u vezi sa sigurnosti novinara, percepcijom novinarskih sloboda i novinarske solidarnosti.
Publikacija sa preporukama za angažman u pravcu efikasne zaštite profesionalnih prava novinara nastala kao rezultat navedenog istraživanja o specifičnim oblicima pritisaka na novinare i medije u BiH, predstavljena je na konferenciji koja se održala u petak, 17. januara 2020. godine u hotelu “Holiday” u Sarajevu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Rezultati istraživanja, bar pojedini segmenti, više su nego zabrinjavajući. Prije svega, odgovori na već navedeno pitanje o uticajima tužbi za klevetu na medijske slobode. Pored 44% ispitanika koji su odgovorili da je dio tužbi osnovan, jer su mediji i novinari neprofesionalni, 15% ispitanih učesnika u istraživanju izjavilo je da tužbe za klevetu uopšte ne utiču na medijske slobode i ne predstavljaju pritisak na novinare i medije. Drugim riječima, manje od polovine ispitanika, nešto više od 40% smatra da tužbe za klevetu predstavljaju pritisak na medije i novinare, što je zabrinjavajuće, kao što navodi i autor istraživanja, zato što to nije stav šire javnosti, nego novinara, te čudi što oni imaju relativno nisko mišljenje o sebi.
“Zanimljivo” je bilo i pitanje o novinarskoj solidarnosti. Na pitanje da li smatraju da u BiH postoji novinarska solidarnost, samo 5% odsto je odgovorilo da postoji snažna solidarnost, dok je 67% izjavilo da solidarnost postoji samo između novinara i medija koji su na sličnoj političkoj liniji. Gotovo trećina, 28% ispitanika, uopšte ne smatra da postiji novinarska solidarnost u BiH.
Autor istraživanja naglašava da je profesionalna solidarnost među novinarima ključna za ostvarivanje njihovih prava. “Ukoliko nema jedinstva naspram ključnih postulata profesije i ostvarivanja medijskih sloboda, i formalni i neformalni centri moći koji utiču na rad medija imaće veću mogućnost za nesmetano činjenje pritisaka na novinare i medije.”
Zabrinjavajući je i podatak da je samo četvrtina medija u potpunosti stala iza svojih novinara koji su doživjeli pritisak. U svega 27% slučajeva, po tvrdnjama ispitanika, medij je u potpunosti stao iza svojih novinara, dok je 20% ispitanika izjavilo da medij uopšte nije stao iza svojih novinara. Više od 50%, tačnije 53% ispitanika, izjavilo je da da je podrška medija bila samo djelimična.
Autor navodi da ovi podaci ukazuju na to rukovodstva medija, i programska i vlasnička, često imaju politike i interese i da novinari koji “iskaču” iz zacrtanih matrica ostaju na cjedilu.
Većina novinara koji su učestvovali u istraživanju, njih 38%, nikada i nikome nije prijavila pritiske kojima su bili izloženi. Policiji je napad ili pritiske prijavilo 19% ispitanika, dok su njih 17% napad i pritiske prijavili nekome drugome, npr. kolegama, prijateljima, donatorima, što u suštini i ne predstavlja prijavljivanje napada nego dijeljenje informacija i vjerovatno dobijanje savjeta, kako naglašava autor istraživanja. Samo 13% ispitanika je pritiske i napade prijavilo novinarskim udruženjima, dok je isti procenat novinara informaciju o napadu i pritiscima objavio na svom mediju.
Što se ostalih pitanja tiče, preko 50% ispitanika je odgovorilo da je dobilo ili dobija verbalne prijetnje, što od nepoznatih ljudi putem elektronske komunikacije (30%), što od ljudi poznatog identiteta (21%). Petina ispitanika je izjavila su bili izloženi pritiscima urednika ili vlasnika medija zbog sadržaja, što pokazuje da značajan broj medija ima svoju “stranu” ili korelaciju sa oglašivačima ili sponzorima, navodi se u istraživanju.
Gotovo 20% novinara koji su učestvovali u istraživanju je doživjelo prijetnju koja je predstavljala ozbiljnu fizičku opasnost za njih ili njihove porodice.
Na pitanje kako je rezultovalo prijavljivanje napada ili pritiska, 31% ispitanika je izjavilo da je kroz medijske izvještaje skrenuta pažnja na napada, dok je 29% novinara navelo da još uvijek traje postupak. Manje od petine ispitanika, 15%, izjavilo je da je napadač osuđen, dok je čak četvrtina ispitanika istakla da je pokrenuti postupak kasnije odbačen.
Naposlijetku, što se sloboda novinara tiče, više od polovine ispitanika (56%) smatra da su medijske slobode u BiH na rubu demokratske prihvatljivost. Četvrtina novinara smatra da su medijske slobode loše, dok manje od petine ispitanika (17%) ističe da su medijske slobode dobre.
Iako se u publikaciji navode preporuke za angažman u pravcu efikasne zaštite profesionalnih prava novinara, kao što su stvaranje nezavisnog medijskog tijela koje bi imalo zadatak da prati pritiske i napade na novinare i pomaže u njihovom prijavljivanju i nadgledanju procesuiranja, za veći stepen medijskih sloboda neophodno je da se i sami novinari trgnu, počnu sebe više poštovati, budu solidarniji i angažovaniji u insistiranju na svojim pravima. Tek sa podizanjem samosvijesti i mišljenja o sebi, urednici, vlasnici medija, nosioci političke i ekonomske moći i šira javnost će početi da sa većim poštovanjem gledaju na novinare.
