Kako da budemo dobri s glavama?

Piše Đorđe Vuković

Od mnoštva neobičnih, takoreći nadnaravnih pojava koje se posljednjih dana ukazuju u Republici Srpskoj izdvajaju se – online vojna vježba na Manjači, roštiljnica na groblju i kontigent vakcina koji mjesecima samo što nije stigao, ali ipak najčudnovatija od svih je vijest da se „hiljade mladih i obrazovanih građana“ učlanilo u gradski odbor vladajuće partije i to ni manje ni više nego – zbog nezadovoljstva aktuelnom političkom situacijom!?

Svega se ovaj narod već naslušao i nagutao. Vidio sve čega nema, a nije ni čuo ni vidio ono čega ima. Odavno pričaju ljudi da su sedam svjetskih čuda i najveće misterije svijeta dobile oštru konkurenciju u referendumu o otcjepljenju i svesrpskom jedinstvo. Kažu i da su im veće šanse da ugledaju Halejevu kometu nego stranog investitora, da će lakše sresti putujući obelisk između Malte i Svetog Marka nego upoznati simpatizera NDP-a. Postoji i vjerovanje da će prije iz Vrbasa izroniti Nesi iz Loh Nesa ili se niz Šehitluke spustiti Jeti sa Himalaja nego što će npr. Banjalučani povjerovati u moralni preporod DNS-a. Itd. Itd.

Međutim, iznenadno ukazanje hiljadu mladih i obrazovanih članova pred vratima partije u nezvaničnoj prijestonici RS iz koje je proteklih decenija nestala trećina stanovništva, apsolutno je najveća misterija, čudo nad čudima! Tu pojavu ne bi mogao da objasni nijedan politikolog ili sociolog, pa bi valjalo zatražiti ekspertsku pomoć nekog parapsihologa, spiritualiste, okultiste ili bar bataljona režimskih analitičara.

Odakle se odjednom stvori hiljada mladih, obrazovanih, perspektivnih, politički nevinih mladića i djevojaka? Kao da nas ovdje ima stotine miliona, a ne jedan jedini, možda čak i manje. Da ih nisu matorci svih ovih godina čuvali po tavanima i podrumima za političko „ne daj Bože“? Da nisu proklijali iz čarobnog zrnevlja pasulja, pa narasli brzinom prosječne plate ili procenta revakcinisanih? Ili je gdjegod otkriven bunar sa svježom, domaćom omladinom? Sa diplomama Harvarda, Oksforda, Hajdelberga i Travnika? Možda je konačno proradio svojevremeno plaćeni projekat „e-bebe“? Sajber mašina za štancanje partijskog podmlatka? Ili je to skriveni „naš non-pejper“? Dok drugi crtaju granice, mi crtamo nove naraštaje?

U Banjoj Luci mjesecima ne možeš naći čestitog keramičara ili vodoinstalatera, gradilišta uvoze zidare, metuzalemi prduckaju po savjetničkim kabinetima, al’  je zato mačji kašalj u istom roku okupiti hiljade mladih i obrazovanih članova. I to u vrijeme dvije pandemija. Pandemije koronavirusa i, još strašnije, pandemije masovne mučnine i kolektivne dijareje od politike! Pa šta reći a ne pogledati fatalno prema prozoru ili se ne ispružiti pred onu virtuelnu kolonu američkih oklopnjaka koja je protutnjala Istočnim tranzitom? Ko hoće ovdje da bude dobar s glavom mora mozak podesiti na kant!

Pitanje je i šta bi svi ti novopridošli akademci, čak ako zaista postoje, uopšte mogli da rade u vladajućoj koaliciji? Fotelje sigurno neće zadugo grijati. Sve one su odavno zauzete. Pune kao šipak. Neće širiti nove ideje, politički stil, kulturu dijaloga. Njihov obrazac je zacementiran. Mogu možda da kose travu po zaraslom gradu ili učestvuju u online botovskim bitkama, da snimaju jutjub uretke protiv Draška ili da ispred malim ekranima viču „Do-do-do“. Ali za to im talenat i diplome baš i ne trebaju!

Sudeći prema kazivanjima mnogih Banjalučana, istina je nešto drugačija. Žale se ljudi po gradskim naseljima da im na kućna vrata dolaze partijski izviđači i spopadaju ih kao nekada Jehovini svjedoci. Vrijebaju iz trave. Utvrđuju nekakve stare spiskove. Onih koji su ko zna kada potpisali pristupnice u očajanju da dobiju bilo kakav posao ili zbog straha da ne izgube postojeći, u nadi da će ostvariti neku povlasticu ili zato što su naivno vjerovali u slatka nacionalna obećanja, pa se potom razočarali i sakrili od politike. Deja vu. Ali teško se to može nazvati najezdom „mladog i obrazovanog članstva“. Takođe, trebalo bi provjeriti kada je posljednji put u javnom sektoru zaposlen bilo ko nije član nijedne partije i objaviti šta se prvo sugeriše na konkursima.

Valjda nije tajna šta znači biti mlad, obrazovan i perspektivan! Mladim ljudima nikako ne priliči servilan i podanički duh, baš kao što ni uz obrazovane ljude ne ide moralna mimikrija i idolopoklonstvo. Perspektivni ljudi ne stoje u redovima pred partijskim vratima kao što njihovi vršnjaci stoje pred stranim ambasadama. Mladi, obrazovani i perspektivni ljudi bore se za istinu, slobodu, pravnu državu, odgovornu politiku, javni moral, ljudska prava, demokratske principe, nacionalno dostojanstvo. Samo u takvom ambijentu oni mogu da dođu do izražaja, na mjesta za koja su kvalifikovani, samo tako mogu da zaista budu u službi svog naroda.

Ovako, mogli bi samo iz prve ruke da saslušaju nove epidemiološke mjere koje, sasvim normalno, predlaže gradski odbor partije!