Dok se u Federaciji Bosne i Hercegovine sve češće pokreću ozbiljne istražne radnje protiv ministara i visokih zvaničnika, pravosuđe Republike Srpske ostaje gotovo nijemo na slične, a često i teže slučajeve zloupotreba vlasti i javnog novca.
Posljednji primjer iz Sarajeva to najbolje ilustruje. Ministraka rada, socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Kantona Sarajevo Enda Pavić-Pečenković predana je Tužilaštvu Kantona Sarajevo nakon hapšenja zbog sumnje u korupciju, i zadržana 24 sata. Uhapšena je zajedno sa još nekoliko osoba u akciji koja je uslijedila nakon višemjesečne istrage o nezakonitim zapošljavanjima i finansijskim zloupotrebama.
Ova vijest dolazi u trenutku kada se vlast u Sarajevu, ali i šire u Federaciji, deklarativno gradi upravo na obećanju borbe protiv korupcije. Paradoksalno, dio političara koji su na toj retorici osvojili mandate sada se suočava sa optužbama koje su godinama predbacivali svojim prethodnicima.
Međutim, ono što posebno upada u oči jeste potpuna suprotnost situacije u Republici Srpskoj. U RS gotovo da nema ozbiljnijih istražnih radnji protiv visokih funkcionera, bez obzira na višegodišnje medijske i nevladine izvještaje o brojnim aferama. Neki od primjera su aferama opterećeni “Fond PIO”, potom Fond zdravstvenog osiguranja, kao i “Šume RS”, gdje se već godinama ukazuje na pronevjere i namještene tendere.
Jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio određeni epilog je slučaj ministra bezbjednosti BiH Nenada Nešića, koji je pod istragom u vezi sa poslovanjem “Puteva RS” u vrijeme kada je bio na njihovom čelu. Međutim, ni taj predmet ne vodi pravosuđe Republike Srpske, već institucije na nivou BiH. Ova činjenica dodatno naglašava inertnost i političku zavisnost entitetskih pravosudnih organa.
Posebno indikativno je da u Republici Srpskoj tužilaštva i policija često reaguju tek kad ih na to natjeraju pravosudne institucije na državnom nivou. I tada je riječ, u najboljem slučaju, o sporadičnim i selektivnim akcijama koje rijetko dovedu do osuđujućih presuda.
Zašto je to tako?
Direktor Banjalučkog centra za ljudska prava Dejan Lučka za Gerilu kaže da je moguće više odgovora na ovo pitanje, a dva se nekako izdvajaju.
“Prvi je da u Republici Srpskoj nema toliko korupcije funkcionera, što je suprotno različitim izvještajima medija i nevladinih organizacija. Drugi odgovor je da postoji veća problematika u Republici Srpskoj vezana za institucionalnu nezavisnost pravosuđa, i da je pravosuđe u stvari još više pod uticajem izvršne vlasti i vladajućih struktura nego u Federaciji BiH”, ističe Lučka.
Naglašava da se zavisnost pravosuđa može postići na različite načine.
“Kroz imenovanja, slabosti VSTS-a BiH, političke pritiske, zaštitu kadra, korupciju itd. Nažalost, generalno kod nas postoji i neka vrsta društvene normalizacije korupcije, gdje su javnost i institucije postale gotovo apatične prema korupcijskim aferama, koje se percipiraju kao neka vrsta standardnog ponašanja političara”, navodi Lučka.
Čvrsta politička kontrola nad institucijama sistema predstavlja značajan problem. U Republici Srpskoj su tužilaštva i policija, ali i inspekcijski organi, često pod direktnim ili indirektnim uticajem izvršne vlasti, što ozbiljno kompromituje nezavisnost njihovog rada. Time se kreira sistem u kojem su “nedodirljivi” zaštićeni, a istražne radnje protiv njih rijetkost, a ne pravilo. Javnost se sve više navikava na “afere bez odgovornosti”, a povjerenje u institucije dodatno opada.
Primjeri poput hapšenja ministarke za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo Ende Pavić-Pečenković pokazuju da, koliko god sporo, sistem u jednom dijelu BiH ipak pokušava reagovati. U Republici Srpskoj, međutim, korupcija i političke zloupotrebe i dalje ostaju zaštićeni iza paravana političke moći i kontrole nad pravosudnim aparatom.
Gerila.info
