Svedoci smo, gotovo svakodnevno, da se političari u javnim nastupima nerijetko služe obmanama u nastojanju da pridobiju javnost na svoju stranu. Međutim, u mehanizmu skoro svake obmane leži poneka logička zamka kojom nam se sugeriše pogrešno zaključivanje, kako se navodi u knjizi Predraga Stojadinovića „50 logičkih grešaka za koje treba da znate“ (2014). Saopštenja za javnost, konferencije za medije i javni nastupi političara obiluju logičkim greškama, odnosno greškama pri kreiranju argumenata, koje javnost najčešće uopšte ne primjećuje. Čak i mediji, koji bi trebali biti bar za stepenik više u odnosu na obične građane, kada je riječ o tumačenju značenja izgovorenog, nerijetko bez kritičkog osvrta prenose izjave političara i na taj način doprinose širenju logičkih grešaka.
Logičke greške, odnosno stavovi i zaključci koji se zasnivaju na neadekvatnoj argumentaciji na taj način postaju dio opšteprihvaćenog sistema vrijednosti i mišljenja u javnoj sferi doprinoseći održavanju stanja latentnog antagonizma prouzrokovanog nerazumijevanjem i manjkom želje i volje za argumentovanom razmjenom mišljenja i stavova.
U kontekstu prevazilaženja nerazumijevanja kao i upoznavanja sa mehanizmima obmane, a sve s ciljem pružanja doprinosa širenju medijske pismenosti građana, navešćemo dva izlaganja političara u kojima ćemo navesti neke od primjera logičkih grešaka. Prvo izlaganje je konferencija za medije ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića održana u Banjaluci 21.8.2018. Drugo izlaganje je konferencija za medije predsjednika RS Milorada Dodika održana u Banjaluci isti dan, 21.8.2018. godine.
Jedna od logičkih grešaka koju smo uočili u izlaganju Dragana Mektića je izjava da je Vlada Republike Srpske izmislila problem migranata i postavila se kao branilac na prvoj liniji odbrane Republike Srpske od navodnih izdajnika. U nedostatku vlastitih korisnih ideja da pomognu građanima RS, da krenu da se bave životnim problemima ovih građana, da se bave nezaposlenošću i odlaskom mladih ljudi i bježanjem ljudi iz ove zemlje, oni se bave imaginarnim izmišljenim problemima. U pitanju je logička greška petitio principii, odnosno greška “pod pretpostavkom tvrdnje”. Naime, kako Stojadinović navodi, u pitanju je logička greška koja nastaje kada se nedokazana tvrdnja koristi kao da je dokazana i zato se uzima za premisu. Problem u ovakvoj premisi je to što da bi zaključak bio tačan, mora i premisa biti tačna, što u ovoj logičkoj grešci nije slučaj. U našem slučaju, činjenica je da problem migranata u BiH nije izmišljen nego stvaran. Dakle, ne može se reći da je Vlada RS izmislila problem migranata. Kao što se ne može reći da se ne bave životnim problemima građana RS i nezaposlenošću. Dragan Mektić je pretpostavku da je Vlada RS izmislila problem i da se ne brine o svojim građanima iznio kao dokaz i predstavio je kao premisu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sledeća logička greška je izjava da vlasti u RS donose zaključke pa očekujem da će jednom donijeti zaključak i poništiti vremensku prognozu koju objavi hidrometeorološki zavod. U pitanju je logička greška non sequitur, odnosno greška „ne slijedi“. Logička greška „ne slijedi“, prema Stojadinoviću, nastaje kada se izvodi zaključak koji ne slijedi iz zadatih premisa. Zaključak sam po sebi može zaista biti istinit, ali argument je pogrešan zbog toga što ne postoji adekvatna veza između zadatih premisa i izvedenog zaključka. Dotična izjava Dragana Mektića je toliko nepovezana s prethodno izrečenim, toliko je apsurdna, da naprosto zaprepašćuje i samim tim je smiješna.
Dalje, Dragan Mektić navodi da je vlast u RS izdala narod, uništila sve što je bilo perspektivno u ovoj državi, osiromašila ga, načinila od njega sirotinju. U pitanju je logička greška argumentum ad nauseam, odnosno „argument iz ponavljanja“. U pitanju je logička greška koja nastaje kada se ponavljanje tvrdnje koristi kao dokaz da je ona tačna. U našem slučaju, tvrdnja da je vlast izdala narod se ponavlja toliko često da niko ne želi da raspravlja o tome. Problem sa ovom logičkom greškom nije u ponavljanju. Ukoliko je nešto istinino, nije problem da se ponavlja, već ukoliko se ponavljanje koristi umjesto adekvatnih i validnih dokaza, što je nerijetko slučaj sa iznošenjem konstatacije da je vlast izdala narod. Govornik koji namjerno ponavlja tvrdnju nekoliko puta želi da se ona prihvati kao istina, iako ne mora biti, kako ističe Stojadinović. Samo zato što jedan čovjek ponavlja nešto ili više ljudi ponavljaju, ne znači da je to tačno. Sličan primjer ćemo vidjeti u izlaganju Milorada Dodika.
Naposlijetku, izdavajamo i izjavu da vlastima u RS sad odgovara da ljudi bježe odavde jer njima otvara prostor za bogaćenje njih i njihovih porodica. U pitanju je logička greška petitio principii. Dragan Mektić iznosi pretpostavku da vlastima odgovara iseljavanje naroda i to predstavlja kao premisu, iako nema dokaza da odlazak stanovništva odgovara vlastima Republike Srpske.
Što se izlaganja Milorada Dodika tiče, u njegovoj izjavi da sporazum Vijeća ministara BiH i USAID-a, u vezi sa borbom protiv kriminala i korupcije, ima skrivene i koruptivne namjere, te da je uspostavljena nova praksa da Vijeće ministara prihvata implementaciju osam miliona dolara posredstvom nevladinih organizacija, a bez saglasnosti entiteta, i da to predstavlja urušavanje ustavnog poretka, uočili smo dvije logičke greške: argumentum ad metum, odnosno „pozivanje na strah“ i logičku bifurkaciju. Pozivanje na strah je logička greška koja nastaje kada neko pokušava da pridobije druge da podrže njegov argument tako što izaziva strah od suprotnog argumenta i pojačava predrasude prema suprotnoj strani. Dodik isticanjem da sporazum Vijeća ministara BiH sa USAID-om ima skrivene i koruptivne namjere koje poredstavljaju urušavanje ustavnog poretka u suštini izaziva strah i pojačava predrasude prema svakome ko podržava taj sporazum. Logička bifurkacija je logička greška koja se sastoji u tome da neko postavi situaciju koja ima samo dvije alternative, a zapravo ih može biti više. Predstavlja lažno ograničavanje na samo dvije mogućnosti, pri čemu se nalaženjem mana u jednoj ideji pokušava dokazati tačnost druge. Milorad Dodik je postavio situaciju sa samo dvije alternative – loša: sporazum; dobra: protivljenje sporazumu. Nalazi mane u sporazumu – nije bilo saglasnosti entiteta, novac se raspoređuje nevladinim organizacijama, i na taj način nastoji dokazati da je protivljenje sporazumu ispravno, iako u ovu „jednačinu“ možemo uvrstiti još mogućnosti.
Logičku bifurkaciju možemo uočiti i u izjavi da je predviđeni način dodjele direktno miješanje u izborni proces. Ranije se to nije moglo dešavati. USAID je mogao da donira sredstva zajedničkim institucijama i da se implementacija vrši predviđeno zakonima RS i BiH. Miješa se u unutrašnji život BiH. Opet se postavljaju dvije alternative i navođenjem da se to ranije nije moglo dešavati nastoji se dokazati da je sadašnji sporazum loš i da se miješa u unutrašnji život BiH. Iako Dodik nije navodio aspekte sporazuma, samo na osnovu činjenice da je donesen bez saglasnosti entiteta izvlači zaključak da je loš.
Slično izlaganju Dragana Maketića, i kod Milorada Dodika je prisutna logička greška argumentum ad nauseam, odnosno „argument iz ponavljanja“. Naime, on navodi da je sve ovo smišljeno u američkoj ambasadi i da predstavlja podzemnu skrivenu aktivnost USAID-a i američke ambasade, što je teza koja se toliko dugo ponavlja od strane predstavnika vlasti u RS da je dio populacije počeo vjerovati da je istinita.
U izjavi da će se u vremenu pred izbore pojaviti tzv. pomoć za borbu protiv ruskog uticaja i sredstva koja su tada odobrena u okviru ovih osam miliona, prepoznajemo nekoliko logičkih grešaka: pozivanje na strah, pogrešan uzrok i klizavu nizbrdicu. Pored toga što isticanjem da sredstva namijenjena medijima predstavljaju vid borbe protiv ruskog uticaja i opasnost za Republiku Srpsku, čime širi strah, Dodik koristi i logičku grešku non causa pro causa, odnosno „pogrešan uzrok“. Isticanjem da sredstva za medijska istraživanja korupcije predstavljaju borbu protiv ruskog uticaja i opasnost za RS, Dodik u suštini tvrdi da postoji uzročno-posljedična veza između ove dvije stvari koje uopšte ne moraju biti povezane. Slično ovome, uočili smo i logičku grešku klizava nizbrdica koja nastaje kada se tvrdi kako određeni događaj mora da prati drugi događaj, a pritom se ne iznosi nikakav racionalan argument ili dokaziv mehanizam koji podržava neizbježnost tog procesa. Dodik implicitno ističe da sredstva USAID-a za istraživačko novinarstvo predstavljaju opasnost za RS. U njegovom izlaganju možemo uočiti mišljenje da će započeti lanac sve gorih i gorih događaja i tako do onog ekstremno opasnog. To nalikuje na situaciju kada se niz strmu i klizavu nizbrdicu pusti omanji predmet koji onda snažno udari o dno – otuda i naziv greške. Ovakav način razmišljanja je pogrešan ako nema dokaza da će jedan događaj zaista pratiti drugi. Dodatan problem je to što se ovakvim argumentom pažnja s prvog događaja skreće na posljednji hipotetički scenario – sa donacije sredstava medijima na hipotetičko rušenje RS.
U izjavi ako USAID daje novac, nemoguće je da je to priča o nevladinom uticaju, to je direktno miješanje vlasti u sistem vlasti drugog entiteta, odnosno druge države, prepoznajemo logičku grešku petitio principii, odnosno „pod pretpostavkom tvrdnje“ i cum hoc ergo propter hoc, odnosno logičku grešku „s tim, dakle zbog toga“. U vezi sa logičkom greškom petitio principii, Dodik iznosi tvrdnju da novčana pomoć predstavlja direktno miješanje u sistem vlasti druge države i to predstavlja kao premisu, bez ikakvih dokaza da novčana pomoć medijima može ugroziti funkcionisanje države. Što se logičke greške cum hoc ergo propter hoc tiče, ona se javlja kada postoji tvrdnja da postoji uzročno-posljedična veza između dva događaja samo zato što se jedan dešava prije drugog. Samim tim se zaključuje da je prvo uzrokovalo drugo. Dakle, prema Dodiku, novčana pomoć medijima predstavlja direktno miješanje u drugu državu.
Isticanjem da vlasti RS nemaju namjeru da sprečavaju drugačije mišljenje koje bi iznosilo istinite podatke, ali da je vidljivo da većina tih projekata završava tako što oni koji nose i koji realizuju te projekte nisu obveznici ni plaćanja doprinosa, niti bilo kakvih fiskalnih obaveza koje u RS treba da imaju, Dodik u suštini pravi nekoliko logičkih grešaka: prelaz u drugi rod, strašilo i crvenu haringu. Greška prelaza u drugi rod predstavlja otklon od sporne teze kojim dokazujemo tezu koja je sasvim druge vrste ili pripada u sasvim drugo područje. S jedne strane Dodik ističe da nema namjeru da sprečava drugačije mišljenje koje bi iznosilo istinite podatke, a onda ističe da većina nosilaca tih projekata nisu obveznici plaćanja fiskalnih obaveza, kao da iznošenje istinitih podataka ima veze sa tim da li se plaćaju fiskalne obaveze ili ne. Po njemu ispada da samo oni koji plaćaju fiskalne obaveze iznose istinite podatke, odnosno da oni koji plaćaju obaveze ne mogu iznositi neistinite podatke. S tim u vezi, vidljiva je i greška poznata kao slamnati čovjek ili strašilo. Ova logička greška nastaje kada se protivnikov argument pogrešno predstavlja s namjerom da se što lakše ospori, kako ističe Stojadinović. Novi argument se stvara tako što se pretjeruje u iskazu ili se izobličava prvobitni argument, a može i da potpuno prefabrikuje protivnikove riječi. Strašilom se naziva novostvoreni argument, koji je lažna predstava pravog. Ova logička greška dobila je naziv na osnovu poređenja napada na slamnato strašilo i borbe sa živim protivnikom. Kudikamo je lakše oboriti slamnato strašilo nego pravog rivala. Jednako je u raspravi mnogo lakše opovrgnuti lažni, izmišljeni argument od pravog. Nametanjem teze o neizmiravanju finansijskih obaveza Dodik može mnogo lakše da pobije činjenicu da se sredstva usmjeravaju za istraživačko novinarstvo koje će iznositi istinite podatke. Slično ovoj, vidljiva je i logička greška poznata kao crvena haringa. Crvena haringa označava iskaz koji obmanjuje sagovornika ili mu odvraća pažnju od glavne teme ili argumenta. Ova logička greška je naziv dobila po tome što su se nekada smrdljivom ribom zavaravali psi tragači i tako im je skretana pažnja s mirisa koji slijede Isticanjem da nisu u obavezi da plaćaju finansijske obaveze, Dodik skreće pažnju sa činjenice da će mediji iznositi istinite podatke koji mogu uputiti na kriminalne radnje predstavnika vlasti.
Ovo su bili samo neki od primjera logičkih grešaka koje su se mogle uočiti u nedavnom izlaganju Dragana Mektića i Milorada Dodika. Inače, javne sfere RS i BiH obiluju primjerima obmane političara ispunjene logičkim greškama i neadekvatnom argumentacijom. Kako bi se odbranili od malicioznih uticaja političara, odnosno njihovih obmana, najbolji način je da se obrati pažnja na ono što oni govore, da se obrati pažnja na argumentaciju koju koriste. Iako je pažljivo slušanje i analiziranje govora političara teško i zamorno, samo na taj način se može steći adekvatan uvid u ono što misle i govore, što omogućava da se na vrijeme uoče i ograniče njihove manipulacije i obmane.
