Lovačka imovina vrijedna desetine miliona maraka bez vlasnika

U okviru Lovačkog saveza Republike Srpske djeluje 79 lovačkih udruženja, zatim jedno udruženje sa sjedištem u Brčko Distriktu BiH, kao i 18 šumskih gazdinstava.

Piše: Darko Momić / Izvor.ba

Sjedište Lovačkog saveza je u Bijeljini. Savez posjeduje kancelarije i u Banjoj Luci i na Sokocu, kao i dvije područne kancelarije koje su iznajmljene. Savez ujedno ne posjeduje nikakve nekretnine.

Za razliku od saveza, lovačka udruženja raspolažu višemilionskom imovinom, pri čemu je najveći broj lovačkih kuća bez formalno-pravnog vlasnika zato što nisu uknjižene u zemljišne knjige.

Prema procjenama upućenih, vrijednost neuknjižene imovine lovačkih udruženja je najmanje deset miliona maraka, a ni vrijednost imovine koja je u zk. ulošcima upisana na udruženja, a uglavnom je riječ o lovačkim domovima izgrađenim prije ratnog vihora, nije mnogo manja.

Predsjednik Lovačkog saveza Republike Srpske Savo Minić kaže da ne postoje precizni podaci, ali procjenjuje da u lovištima u Srpskoj ima nekoliko stotina lovačkih kuća.

– Praksa je da svaka lovačka sekcija, a udruženja imaju otprilike po pet-šest sekcija, ima svoju lovačku kuću negdje u lovištu – kaže Minić.

Na pitanje da li su lovačke kuće uknjižene i upisane u zemljišne knjige, Minić kaže da uglavnom nisu i da ne vidi preveliku potrebu za tim.

– To je preobiman posao za koji ne postoji potreba. Ima veliki broj slučajeva da su lovačke kuće na privatnoj zemlji koju je udruženju dao neki lovac, ali rijetko su o tome pravljeni neki ugovori. Uostalom, ko će legalizovati lovačku kuću negdje u dubokoj šumi u kojoj nema ni struje ni vode? U suštini, lovci koji su izgradili i koji najčešće koriste tu kuću su i njeni „vlasnici“. Ne znam da je bilo gdje ispao problem u vezi sa korišćenjem ili pravom vlasništva nad nekom lovačkom kućom. Što se tiče lovačkih domova koje posjeduje pristojan broj udruženja, ona su bar koliko ja znam, uknjižena na udruženja. Statutima udruženja je regulisano ko raspolaže imovinom, ali uglavnom ne postoji pravo otuđenja imovine koja je u vlasništvu udruženja ili je ono moguće, ali po strogo propisanoj proceduri – kaže Minić.

Da je moguće pokazuje primjer lovačkog udruženja „Zmijanje“ iz Banje Luke koje je prostorije u svom vlasništvu u strogom centru grada na Vrbasu prodalo banjalučkim tajkunima braći Jović koji su na mjestu nekadašnjeg sjedišta LU „Zmijanje“ izgradili poslovnu zgradu u okviru koje je popularni ugostiteljski objekat „Jova bar“.

Tu prodaju koja je svojevremeno izazvala burna reagovanja među banjalučkim lovcima počeo je bivši predsjednik ovog udruženja Milovan Štrbac, a do kraja doveo aktuelni predsjednik LU „Zmijanje“ i direktor Policije RS Darko Ćulum.

On kaže da je prvobitnim ugovorom bilo predviđeno da udruženje kao naknadu za stare prostorije od novih vlasnika dobije 160 kvadrata poslovnog prostora u novoj zgradi, ali da je on uspio da izmijeni ugovor u korist udruženja koje je dobilo 200 kvadrata od čega 50 u prizemlju, a 150 na spratu.

– Naših je ukupno 200 kvadrata. Nije još uknjiženo zato što nije precizirana namjena prostora, jer ne znamo hoće li biti kancelarije, ugostiteljski objekat ili nešto treće, ali je naše vlasništvo i o tome imamo notarski ugovor – objašnjava Ćulum.

On kaže da udruženje ima nekoliko lovačkih kuća, ali da je uknjižena samo lovačka kuća koja se nalazi u Bočcu.

– Lovci to grade uglavnom privatno i vlastitim sredstvima, pri čemu udruženje obično da neku pomoć. Udruženje nema zemlje, obično su lovačke kuće na zemljištu kojim gazduju šumarije, pa je komplikovana procedura da se uknjiži – kaže Ćulum.

On ističe i da se imovina udruženja ne može prodavati niti prenijeti na nekoga bez dvotrećinske odluke skupštine udruženja, dodajući da je isto i sa svim krupnijim investicijama u koje udruženje želi da se upusti.

Nedeljko Glamočak iz lovačkog udruženja „Uzlomac“ iz Kotor Varoša kaže da ovo udruženje ima deset lovačkih kuća, te lovački dom pored samog sjedišta opštinske uprave. On priznaje da je u zemljišne knjige uknjižen samo lovački dom koji je izgrađen 1982. godine i lovačka kuća na Planama.

– Ta lovačka kuća je napravljena prije rata na privatnoj zemlji koju je vlasnik poklonio udruženju i ona je uknjižena u zemljišne knjige. Ostale lovačke kuće su na zemljištu kojim gazduju Šume Srpske. Mi smo prije nekoliko godina tražili saglasnost da krenemo u postupak legalizacije, odnosno knjiženja lovačkih kuća na udruženje, ali nismo dobili saglasnost i sada je tako kako je – kaže Glamočak.

On kaže da su sva udruženja prilikom posljednje dodjele lovišta na gazdovanje od strane Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS morala da dostave elaborate o imovini koju posjeduju i njenoj vrijednosti.

– Mi smo radili procjenu prije nekoliko godina i vrijednost imovine našeg udruženja je oko 700.000 maraka. Pri tome se najveći dio odnosi na naš lovački dom, ali ako bih morao da kažem neku prosječnu vrijednost, vjerujem da nijedna lovačka kuća ne vrijedi manje od 20.000 maraka.

On ističe da LU „Uzlomac“ slovi za jedno od manjih udruženja zato što na teritoriji ove opštine funkcionišu još dva udruženja i to „Borčići“ Šiprage i „Jelovka“ Maslovare, ali da su lovci izgradili deset lovačkih kuća.

– Nemam precizne podatke, ali i ta dva udruženja koja djeluju na području naše opštine sigurno imaju po desetak lovačkih kuća. Što se tiče ostalih udruženja u Srpskoj, siguran sam da svako udruženje ima po najmanje pet lovačkih kuća, a neka i višestruko više. Dakle, 80 udruženja po najmanje pet kuća, a vjerujem da je prosjek i veći, to je 400 lovačkih kuća od čega su većina čvrsto zidani objekti, a vrijednost svakog objekta je 20.000 do 30.000 KM. To znači da lovačka udruženja posjeduju imovinu vrijednu sigurno deset miliona maraka, a vjerovatno i više, ali koja formalno-pravno nema titulara – kaže Glamočak.

Prvi čovjek LU „Jelovka“ iz Maslovara Slobodan Župljanin kaže da je i kod njih situacija slična kao i u susjednom udruženju.

– Imamo desetak lovačkih kuća i lovački dom, a prema posljednjoj procjeni vrijednost naše ukupne imovine je oko 500.000 KM. Zašto ništa nije uknjiženo? Pa i zbog nemara, ali najviše zato što je to preobiman posao koji iziskuje i prilične troškove, a problem je i što su gotovo sve lovačke kuće na zemljištu kojim gazduje javno preduzeće „Šume Srpske“. Koliko znam, „Šume Srpske“ do sada nisu davale saglasnost lovačkim udruženjima koja su pokretala to pitanje sa namjerom da upišu svoju imovinu u zemljišne knjige. U svakom slučaju, u vezi toga bi mogao nastati problem kada privredna lovišta budu davana pod koncesiju, jer mislim da nije do kraja pravno regulisano šta će biti sa tom imovinom – objašnjava Župljanin.

V.d. direktora „Šuma Srpske“ Slaven Gojković priznaje da nema precizne podatke o tome koja lovačka udruženja su pokretala pitanje legalizacije lovačkih kuća, ali kaže da posljednju riječ nema javno preduzeće, već Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS.

– „Šume Srpske“ su samo korisnik zemljišta, a vlasnik je Republika Srpska i posljednju riječ kada se radi o zahtjevima lovačkih udruženja da eventualno uđu u postupak knjiženja ima resorno ministarstvo. Mi zaprimamo zahtjeve i prosljeđujemo ministarstvu koje donosi odluku da li će omogućiti zamjenu zemljišta ili neku drugu pravnu radnju koja lovačkim udruženjima treba da omogući da lovačke kuće koje su izgrađene na državnoj zemlji, tj. na zemljištu Republike Srpske uknjiže kao svoju imovinu – kaže Gojković.

Poznati banjalučki advokat Darko Kremenović kaže da je jako komplikovano odgovoriti na pitanje šta se sve može desiti kada neko na tuđem zemljištu izgradi građevinski objekat, pri čemu između onoga ko je gradio i vlasnika zemljišta ne postoji nikakav ugovorni odnos.

– To je slučaj sa lovačkim kućama koje su uglavnom građene na zemljištu “Šuma Srpske”, odnosno na zemljištu čiji su korisnik “Šume Srpske”. Proces legalizacije lovačkih objekata i njihovo knjiženje trajalo bi jako dugo i to je izuzetno obiman posao – kaže Kremenović.

On objašnjava da je pretpostavljena situacija u većini tih slučajeva da su graditelji, dakle lovačka udruženja nesavjesni, a vlasnici zemljišta, tj. „Šume Srpske“ savjesni.

– To znači da su lovci, odnosno lovačka udruženja znala da objekte grade na tuđem zemljištu. U takvim slučajevima zakon pretpostavlja tri situacije, a to su – 1. da vlasniku zemljišta pripadne svojima nad objektom s tim da za njega plati naknadu; 2. da zemljište pripadne onom ko je izgradio objekat s tim da vlasniku zemljišta mora da nadoknadi štetu i isplati zemljište i 3. da onaj ko ga je izgradio sruši objekat, zemljište dovede u prvobitno stanje i vlasniku zemljišta nadoknadi štetu – objašnjava Kremenović

Ono što ide na ruku lovcima, objašnjava on, jeste to što su njihove lovačke kuće mnogo vrijednije od zemljišta na kojem su izgrađene.

– Ali ono što im ne ide na ruku je što je praksa da Republika Srpska ne prodaje zemlju u svom vlasništvu, tako da će biti mnogo komlikovanije legalizovati lovačke kuće koje su na zemljištu „šumarija“, nego ako su izgrađene na nečijoj privatnoj zemlji, ali se slažem da će se to pitanje kad-tad morati pokrenuti – kaže Kremenović, dodajući da je siguran da vrijednost lovačkih objekata premašuje nekoliko miliona, možda i nekoliko desetina miliona maraka.

Portparol Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS Aleksandar Macanovićranije je ustupio podatke o broju i vrsti lovišta u Republici Srpskoj.

– Vlada Republike Srpske ustanovila je 99 lovišta u Republici Srpskoj, od čega je šest posebnih lovišta, 15 privrednih lovišta i 78 sportsko-rekreacionih lovišta. Korisnici posebnih lovišta su dva nacionalna parka „Sutjeska“ Tjentište i „Kozara“ Prijedor, dok je korisnik posebnog lovišta „Sušica“, „Kamenica“, „Romanija“ i „Vitorog“ Javno preduzeće šumarstva „Šume Republike Srpske“. Korisnici sportsko-rekreacionih lovišta su lovačka udruženja, dok 15 privrednih lovišta treba da budu data na korišćenje koncesionarima, ali još nijedno privredno lovište nije dato pod koncesiju – objašnjava Macanović.

Prema tvrdnjama upućenih u ovu problematiku, a o čemu je ranije pisao Izvor.ba, jedan od razloga zašto nema zainteresovanih koncesionara je Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama autohtonih životinja i biljaka (CITES: Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora).

CITES je uspostavljen kao sistem nadzora međunarodne trgovine koji je zasnovan na postupku izdavanja uvoznih i izvoznih dopuštenja koji je jedinstven za sve države potpisnice.

Bosna i Hercegovina pristupila je CITES-u 21. januara 2009. godine, a Konvencija je stupila na snagu 21. aprila 2009. godine. Upravno tijelo nadležno za provođenje CITES konvencije i izdavanje dopuštenja je Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH.

Deset godina kasnije BiH nije ratifikovala ovaj sporazum čime su otvorena vrata za šverc lovačkim trofejima, a zbog čega je BiH ostala bez nekoliko desetina miliona maraka. To je jedan od razloga zbog koga koncesionari nisu zainteresovani za privredna lovišta u RS, a drugi je neregulisano pitanje imovine unutar lovišta.

– Ako koncesionar uzme neko lovište pod koncesiju, a u njemu postoji deset lovačkih kuća koje su svojim sredstvima izgradili lovci ili lovačko udruženje, kako će biti regulisano pitanje njihovog korišćenja? Prema nekim tumačenjima, koncesionar bi morao da nadoknadi imovinu vlasnicima, dakle lovačkim udruženjima, ali šta će im nadoknađivati kada ona ne posjeduju nikakav dokaz o vlasništvu? Zbog toga je već sada sasvim izvjesno da će doći do ozbiljnih problema kada se pojavi neki zainteresovani koncesionar za privredna lovišta, pa bi lovačka udruženja trebala što prije da uđu u proces knjiženja i sticanja formalno-pravnog vlasništva nad svojom imovinom koja je rasuta širom Republike Srpske – ističe izvor našeg portala koji je dobro upućen u ova pitanja.