Rukovodstvo Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske i dalje zabranjuje da roditelji borave uz malu djecu koja su hospitalizovana u ovoj zdravstvenoj ustanovi.
Nakon što je Gerila prije nekoliko dana objavila tekst, UKC Republike Srpske izvan i iznad zakona: Kršenje prava djece evidentirao i Ombudsmen , javila nam se T.M. (ime poznato redakciji) iz Banjaluke, majka 15-mjesečnog dječaka, koja je prije nekoliko dana, takođe, imala traumatično iskustvo zbog ostavljanja djeteta samog u bolnici.
Ona je u formi ispovjesti za naš portal pričala o svim strahovima i dešavanjima u UKC-u od trenutka kada je u sred noći morala ostaviti bebu u bolnici.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
“U noći 28./29.10. 2020. moj sin, koji ima 15 mjeseci, dobio je od iznenadne visoke temperature fras- febrilne konvulzije.
Od prvog trenutka pružena mu je sva potrebna medicinska pomoć.
Pregledan je u hitnoj pomoći, prevezli su nas na Paprikovac (UKC Republike Srpske), detaljnije ga pregledali u kontejneru pedijatrije ispred UKCa i uputili na bolničko liječenje, na odjel gastro pedijatrija (predzadnji dan boravka u bolnici premješteni smo na odjel dječije neurologije).
Uputili su ga (sa i dalje visokom temperaturom) na bolničko liječenje uz strogu zabranu mog prisustva i objašnjenje da u bolnici mogu ostati samo majke djece uzrasta do jedne godine. Godina i 3 mjeseca ne može. TAKVA JE ODLUKA.
Rekla sam im da sam dojilja, da je dijete vezano za mene, da me testiraju na koronu, daju zaštitnu opremu, urade sve što treba, samo da me puste s njim. Odbijali su sve moje molbe.
Pristala sam na kraju da ga odvedu gore, morala sam to i potpisati. Nakon frasa koji je tu noć kod nas roditelja izazvao ogroman strah, šok, brigu.. usljedilo je nešto još teže i bolnije, a to je bio rastanak sa svojim 15-mjesečnim djetetom.Ko je doživio, zna o čemu pričam.
Jedva smo se odvojili od zgrade…. Otišli kući…Nismo spavali… Zvali odjel nekoliko puta do jutra.
Oko pola 9 nazvali su me sa odjela, DA IPAK DOĐEM – jer sam dojilja.
Saznajem od njih da dijete neutješno plače, odbija hranu… Imao je i novi skok tempetature, ali kažu bez napada. Odjurila sam bez mnogo pitanja.
Ispred zgrade su me testirali i sa negativnim testom pustili da uđem. Beskrajno sam im zahvalna bila, što su eto tako dobri, što im je bilo žao djeteta, pa su nagovorili dežurnu doktoricu da me puste. I sada im opet kažem, hvala na tome.
ALI TO NE MOŽE I NE SMIJE TAKO!
Ne može i ne smije zbog drugih majki koje nisu pustili da uđu! Ne može, jer se i meni to može ponoviti. A ne smije i neće se na takav način ponoviti.
Pisala sam u FB grupi Pratnja djeci prilikom hospitalizacije o mom slučaju, sa željom da informišem i druge majke, roditelje.
Da znaju da mogu ostati u bolnici ako dijete ima do godinu dana, da mogu ostati u bolnici ako doje, da su tako meni dozvolili. Po tom zakonu, odluci…
U grupi, od administratorice i pravnice, saznajem da zakon ne postoji, čak ni pismena odluka o zabrani pratnje i da nisam trebala pristati ni potpisati da dijete ostavljam samo, da sam trebala insistirati da uđemo zajedno, a ako to odbiju da im prijetim krivičnom odgovornošću što nisu pružili zdravstvenu pomoć.
U tom trenutku mi je najvažnije bilo da dijete dobije neophodno liječenje. Šta da sam insistirala da uđemo zajedno i prijetila, a oni opet odbili?
Da li sam mogla u sred noći da dijete vodim u neku drugu bolnicu u Banjaluci? Naravno da nisam mogla. Nisam imala izbora.
Djeca moraju imati pratnju u bolnici, jer u trenutnim uslovima rada UKC-a RS u večernjim smjenama, dežurstvima, bude jedna sestra na cijelom odjelu, kao na pojedinim odjelima i vikendom u dnevnim smjenama.
Moj sin se brzo oporavljao, jer sam bila 24h dnevno uz njega, mjerila mu temperaturu svakih 15 minuta, davala lijek, tuširala ga da spadne uporna temperatura, bdila uz njega da ne bi ponovo dobio napad, kada su počela preznojavanja presvlačila ga redovno, dojila ga, hranila, tješila i radila sve što je trebalo da se on osjeća bolje.
Neću pisati o dugotrajnim i teškim psihološkim, emotivnim posljedicama koje separacijski, odvajajući strah, nepoznato okruženje, nepoznati, maskirani ljudi izazivaju kod male djece, jer nisam psiholog.
Ne pišem ni o krivičnoj odgovornosti, nedostatku zakona i stručno odobrenoj i donešenoj pisanoj odluci, jer nisam pravnik.
Ne pišem ni o epidemiji, pandemiji, jer nisam epidemiolog. Ali majke neće u zgradu unijeti koronu.
U sobama je smješten jedan pacijent, distanca je maksimalna, kontakt ne postoji. Majke i djeca su testirani na ulazu i izlazu iz bolnice.
Pišem kao majka u ime svih nemoćnih majki, u ime roditelja koji misle da nemaju izbora već da se povinuju njihovim nejasnim, promjenljivim… “zakonima” i “odlukama”.
T. M.
