Ratne strahote mnogim građanima Bosne i Hercegovine još uvijek su žive rane i nema tog vremena koje može izbrisati sjećanja ili posljedice. Međutim, u našem društvu postoji nemali broj onih koji skoro da nisu nikako prepoznati i sistemski su zanemareni – a riječ je o roditeljima i porodicama djece koja su poginula u ratu.
Hercegovina.info u saradnji sa gerila.info donosi novu priču kako bi osvijestili trenutno stanje onih koji su u proteklom ratu izgubili najvrijednije što su mogli izgubiti. Naši sagovornici su roditelji koji su svoju maloljetnu djecu izgubili na najbolnije načine, a i tridesetak godina od stradanja teško se nose s gubitkom ili u nekim slučajevima, čak i ne znaju gdje su tijela njihove djece.
“Ja sam bio tu kod svih komšija i uvjeren sam da sve i jedan od njih zna gdje su tijela. Možda ne mogu pokazati metar kvadratni, ali mogu parcelu od 10 duluma. Neka pokažu i ja ću prekopati svih 10 duluma”, rekao je Fikret Bačić možda najsuroviju činjenicu ovog serijala, jer on ni nakon više decenija ne zna gdje su kosti njegove žene i dvoje djece.
“Pucaj u mene”
“E najgori je bio dan sahrane moje kćerke. Toliko je bilo granatiranja, mi smo stali u groblje i ja sam rastjerao sve ljude da neko ne bi poginuo. Stao sam, digao ruke i znao sam da me vide, to su sve komšije. Ako ćeš me ubiti, ubij, ali pusti da sahranim dijete”, prisjetio se Behram Skalonja iz Konjica tužnog događaja prije 30 godina.
Prva civilna/dječja žrtva rata je dječak hrvatske nacionalnosti Macipo Aleksandar, on je izgubio život usljed djelovanja minobacačke granate. On se s dvoje djece sakrio iza jedne zgrade, ali i tu nije bio siguran. Posljednja žrtva rata je Aida Jusufović, kćerka našeg sagovornika Irfana. Ona je nastradala 28. septembra 1994. godine i nakon 40 dana je od dobijenih rana podlegla u Opštoj bolnici u Konjicu.
Kad je školsko zvono 1992. godine u Konjicu prestalo zvoniti, za brojnu djecu to je značilo nesretno odrastanje. Nažalost, osim prestanka dječje graje i igre u Gradu na Neretvi, prestala su kucati i mnoga mlada srca koja još nisu kročila u život. Samo u Konjicu je stradalo 16 djece čija su imena na spomeniku.
“Ona je sa svojom majkom bila u radničkom autobusu koji se vraćao iz okoline Konjica i htjeli su izbjeći granatiranje grada. Nakon što je autobus ušao u ulicu gdje smo mi živjeli, granata je udarila u zgradu iznad autobusa i svi su se geleri vratili u autobus koji je upao u rijeku Trešanicu. Žena je bila ranjena, ali lakše. Vidjela je da je pokojna Aida ranjena nepokretna, vozač takođe. Gazeći uzvodno rijeku Trešanicu supruga je zvala upomoć. U tom momentu su se pojavili ljudi koji su živjeli u blizini i tražili pomoć gdje su prebačeni u bolnicu. Aidi su se doktori borili za život 40 dana”, priča u dokumentarcu Irfan Jusufović koji ističe da je malena Aida tada imala 11,5 godina samo.
Prerana smrt
“Pred zoru oko 3:30 izgubila je borbu za život. Ja sam dolazio gore svako jutro pred bolnicu tražeći informacije kako je provela noć, međutim to jutro niko nije izašao jer su znali da ja sjedim vani. Prošla je jedna prijateljica i pitala me kako je Aida, ja sam rekao da ne znam jer niko nije izlazio da mi kaže kako je bio običaj svih tih 40 dana. Ušla je u bolnicu, zovnula u hol s jednim dežurnim dokgtorom i rekla ‘sjedi Irfane na klupu’ i dala mi njene minđušice. Preselila u pola 4. Žena me pita kako je Aida, rekao sam nema je više”, tužnim sjećanjem vratio se u posljednje dane Aidinog života.
Najteža kategorija među žrtvama rata
“Ti ljudi su cijelo vrijeme neprimijećeni, to vidimo kroz prava koja imaju. Oni koji su izgubili djecu kao vojnike imaju neko uvažavanje. Nije to kao u onom sistemu gdje su bile porodice boraca, ali imaju neki status, neko uvažavanje, neke privilegije da idu preko reda na šalteru, neke invalidnine. Ovi ljudi kao roditelji djece civilnih žrtava nemaju ništa, nemaju riješena statusna prava i nevidljivi su. U javnom prostoru rijetko dolaze u priliku da budu u medijima, nisu organizovani u grupe, nemaju udruženja kao što postoje boračka udruženja koja su finansirana od strane vlade. Rijetko mogu nešto uraditi”, rekao je Edin Ramulić, novinar i aktivista za ljudska prava te jedan od glavnih pokretača inicijative ‘Jer me se tiče’ i obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru.
Otišla nahraniti macu
“To je bio 7. februar 1994. godine, ja sam dva mjeseca prije toga zaglavio u Zenici i nisam bio cijeli januar i februar, došao sam na dan prije tragedije. Govore mi komšije da je pala granata, kćerka je ušla da da maci da jede, granata je pala na prvi sprat. Otišla je u bolnicu i za tri sata je umrla. Teško je govoriti šta to znači, nisam jedini jer ima puno gorih, ali život je takav”, govori Behram Skalonja o trenutku stradanja njegove kćerke koja je takođe stradala u Konjicu.
Vojska Republike Srpske prvi put u selo Zecovi kod Prijedora došla je 23. jula 1992. godine i odvela sve punoljetne muškarce. Ubijeno je 150 civila bošnjačke nacionalnosti, a počinjena su mučenja, seksualna zlostavljanja i druga nečovječna djela nad civilima ovog prijedorskog sela. Suđenje za ove zločine je počelo 2015. godine, a svoj epilog dobilo je 2023. godine. U Sudu Bosne i Hercegovine je izrečena prvostepena presuda jedanaestorici optuženih bivših pripadnika vojske Republike Srpske. Pet optuženih osuđeno je na 59 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.
Najviše svjedoka Tužilaštva govorilo je o ubistvu 32 žena i djece u zaseoku Gradina, nakon čega su tijela uklonjena u masovnu grobnicu i do danas još uvijek nisu nađena. Jedan od onih koji su toga kobnog 25. jula 1992. godine ostali bez svojih najmilijih bio je i Fikret Bačić kojem su toga dana oduzeti supruga i dvoje djece, sin od 12 i ćerka stara šest godina.
“Ubistvo se dogodilo 25. 7. ‘92. godine, a ja sam saznao tek negdje početkom septembra jer su bile prekinute telefonske veze. Znao sam do 1 poslije ponoći ili do 2 biti na telefonskoj govornici jer sam čuo da je izašao neko iz Zecova i Čarakova koji poznaje mene i porodicu pa sam dobio broj telefona. Ali niko mi nije htio reći. Ubijeno je ukupno 15 djece i 14 žena, troje djece je preživjelo. Njih je 32 izvedeno na strijeljanje, sve žene i djeca…”, priča nam Bačić.
Za razliku od Prijedora, u Konjicu je spomenik djeci ubijenoj u ratu ipak postavljen. Na njega je uklesano 16 imena, a nalazi se u blizini druge Osnovne škole.
“Ako bismo pričali šta se sve događalo u Konjicu, onda ne možemo izbrisati datum 20. april gdje se upravo s ove škole prestalo oglašavati školsko zvono. To je ta simbolika i ovaj spomenik civilnim žrtvama rata kod druge Osnovne škole. Spomenik ne nosi nikakav nacionalni predznak i na njemu se nalaze imena djece sve tri nacionalnosti, odnosno kada su u pitanju djeca – postoji samo jedna nacionalnost jer su djeca bezgrešna i ničem nisu kriva. Ako je neko kriv za ratne sukobe, onda smo to mi stari – svako na svoj način”, rekao je Irfan Jusufović, danas član Udruženja civilnih žrtava rata s područja opštine Konjic.
“Kada je Skupština civilnih žrtava rata Konjic donijela odluku da se gradi spomenik na moju inicijativu krenuo se skupljati novac. Iza rata nije niko imao keša. Ja sam došao u građevinsku firmu kod mog prijatelja i on mi govori tražite materijal, nemojte pare. Tako je i bilo, mi smo taj spomenik napravili da buduće i sadašnje generacije znaju koliko je djece stradalo u Konjicu”, dodao je Behram Skalonja.
Potpise za gradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora građani su Skupštini dostavili u novembru 2014. godine. Deset godina kasnije, lokalne vlasti i dalje se odbijaju suočiti sa onim što se dogodilo 1992. Tijela velikog dijela prijedorskih žrtava nikada nisu pronađena. Tajna je to koju su mnogi ponijeli sa sobom u grob.
“Nama žrtvama niko nije posvetio pažnju, od lokalne zajednice do države. Mi smo diskriminisani i diskriminacija se sve više i više prema žrtvama sprovodi. Od 2013. do danas nismo dobili niti jedno pismo od gradskih vlasti, a ja sam 236 stranica napisao, tražio, urgirao i svašta nešto… Nama, porodicama preživjelim članovima, bila bi ta satisfakcija da imaju svoj mezar, da možemo otići na mezar, da se pomolimo, da im odamo čast kao i ovaj spomenik ubijenoj djeci grada Prijedora”, naglasio je Fikret Bačić kojem je rat odnio tri najmilije osobe u životu te dodao da bi zamolio komšije koji budu gledali, da mu mogu na različite načine dati informacije o tijelima njegove žene i djece. “Možda ne znaju kvadrat, ali znaju parcelu ili njivu. Mogu na različite načine da se nikad ne sazna da su oni rekli, a i ako kažu u lice, neće niko saznati da mi je taj i taj rekao to”, zaključio je.
Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava smatra da je kod svih spomenika proces važan te da najčešće spomenik postane dio nekog ambijenta, a kasnije priča o žrtvama jenjava neko vrijeme i prestane. Takođe, smatra da bi spomenik trebao ostati generacijama koje dolaze kao znak da želimo ostaviti sjećanje na pobijenu djecu, no i da je stanje naših spomenika takvo da se svi trebamo stidjeti kakvu poruku kroz ove spomenike ostavljamo budućim generacijama.
Z. Kolobara/Hercegovina.info | D. Rakita/Gerila.info
