U posljednjih mjesec dana napadnuta su tri narodna poslanika u Republici Srpskoj, dva iz redova opozicije i jedan iz vladajućih stranaka. Da li su napadi posljedica uzavrele političke atmosfere, izostanka političke kulture, odnosno demokratske i političke zrelosti, ili je u pitanju nešto drugo?
Prvo je krajem jula napadnut narodni poslanik Nebojša Vukanović (Za pravdu i red) na Brionima kod Foče. Njega je napao brat Dejana Pavlovića, inače direktora Hidroelektrane Bistrica. Potom je Vukanovićevog stranačkog kolegu Đorđa Vučinića prije koji dan u Trebinju napao predsjednik Planinarskog društva Vučiji Zub Igor Škero, koji mu je prijetio da će ga ubiti. Naposlijetku, juče je narodni poslanik Strahinja Bašević (SNSD) napadnut u ugostiteljskom objektu na Sokocu od strane Marka Lubarde koji je blizak Opštinskom odboru SDS-a Sokolac.
Vukanović je, kojeg su i ranije napadali, kako tvrdi, napadnut jer je pisao o rođenom bratu napadača, odnosno o kriminalu i zloupotrebama u Nacionalnom parku Sutjeska i Hidroelektrani Bistrica.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Vučinić je napadnut zbog teksta koji je objavio prije dvije godine, te diskusije na sjednici Skupštine grada Trebinja na kojoj je kao odbornik govorio o politizaciji Planinarskog društva, kao i zastavama SNSD-a koje su nosili i slikali na planinama, tokom uspona na vrhove, ističe njegov stranački kolega Nebojša Vukanović.
Motiv napada na Strahinju Baševića je, kako ističe ovaj poslanik iz Sokoca, politički motivisan.
Napadi na ove narodne poslanike nisu prvi, a prema svemu sudeći, ni posljednji, uzevši u obzir trenutnu društveno-političku situaciju u Republici Srpskoj. Postavlja se pitanje koji su uzroci napada.
Prije svega, politička i društvena atmosfera je dovedena do usijanja. Politička borba je pomjerena na viši nivo na kome se političke razmirice tretiraju kao da su od životnog značaja. Nerijetko to i jeste tako, uzevši u obzir da je stvorena atmosfera u društvu da bez politike nema ni života, odnosno da je jedan od osnovnih načina da se obezbijedi egzistencija, ako ne i glavni, da se uključite u politički život i, slijedeći društveno-političku matricu, obezbijedite sebi prihode i egzistenciju. U takvim okolnostima, kada je “bara sve manja a krokodila sve više”, logično je da dolazi do netrpeljivosti, nerijetko i do sukoba.
Ne smijemo zanemariti ni izostanak političke kulture, odnosno nedovoljnu političku i demokratsku zrelost društva uslijed čega se razmirice rješavaju silom a ne argumentima i raspravom.
Kao jedan od razloga za fizičke napade može se izdvojiti i obračun zbog neraščišćenih računa, u ovim slučajevima zbog iznošenja informacija o kriminalnim aktivnostima suparnika. S tim u vezi, možemo se zapitati ko se sve bavi politikom.
Društvene posljedice
U Republici Srpskoj odavno je stvorena atmosfera, ne samo političkog, nego i društvenog sukoba. Dodatan problem predstavljaju poruke političkih lidera, i to na najvišim funkcijama, kao što je Milorad Dodik, koji nerijetko stavljaju “metu na čelo” neistomišljenicima, što samo dodatno ohrabruje pojedince da uzmu pravdu u svoje ruke.
Nisu rijetki, ne samo verbalni, nego i fizički napadi, na sve one s kojima se pojedinci ali i grupe ne slažu. Mogli smo vidjeti brojne verbalne ali i fizičke napade na npr. novinare, koji su najčešće označeni kao izdajnici, i to samo zato što postavljaju pitanja ili izvještavaju o kriminalu u koji su nerijetko umiješani i političari.
Najčešći ishod tih napada su ili simbolične prekršajne prijave, ili, ako je riječ o krivičnim djelima, kao što je bio pokušaj ubistva novinara Vladimira Kovačevića, simbolične zatvorske kazne, ali bez suštinskih posljedica jer nalogodavci ostaju sakriveni. Takođe, mogli smo vidjeti slučajeve kada su i sami političari bili nasilni.
I kakva poruka se na taj način šalje?
Nasilnici bliski vladajućem režimu, ali možemo vidjeti da ni opozicija nije imuna na takve u svojim redovima, dobiju dodatni podstrek kada vide da u suštini nema značajnijih posljedica za nasilničko ponašanje.
Gledajući ih, obični građani izražavaju sve veći stepen apatije i gnušanja, plašeći se za sebe jer, ako se javne ličnosti napadaju, bez posljedica, šta oni mogu da očekuju. Takođe, takvo ponašanje kod pojedinaca može izazvati dodatnu agresiju i podstaći ih da i oni uzmu pravdu u svoje ruke.
Iako postoje instrumenti kojima sistem takvo ponašanje sankcioniše, ipak je riječ o formalnom činu, dok nasilnici suštinski prolaze sa blažim kaznama, posebno kad se uzme u obzir koga su svojim napadima “branili”, računavši da će ih isti oni izvući i spasiti od sudskog progona.
Kada sve sagledamo, ne možemo a da se ne zapitamo da li naše društvo postoji samo zbog nekolicine privilegovanih koji se jagme za društvene resurse, dok su ostali tu samo da popune broj? I nadaju se da i njih nasilnici jednog dana neće napasti zbog, recimo, parkiranja koje im ne odgovara, pogrešnog pogleda na ulici ili, ne daj bože, pogrešnog imena i prezimena.
Gerila.info
