Kad je Draganu Čaviću bilo šezdeset godina, napustio je Savez za pobjedu i jezero toga saveza, i otišao je ka SNSD-u. Na tom jezeru se napajao svojim političkim duhom i svojom funkcionerskom samoćom, i nije ga to umorilo za četiri godine. Ali se naposlijetku izmjeni njegovo srce – i jedno jutro ustade u ranu zoru, stade pred Milorada Dodika i ovako mu je govorio:
“Veliko svetilo nebesko! U čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima vladaš! Četiri godine penjalo si se amo ka mojoj stranci i Savezu za pobjedu: ti bi se zasitilo bilo svoje svjetlosti i ovoga puta, da nije mene, moga Zdravka Krsmanovića, i moga Krste Jandrića. Nego mi smo te iščekivali svakoga jutra, uzimali smo od tvoga obilja i blagosiljali te za njega. I gle! Ja ne znam kud bih više sa Savezom za pobjedu, kao pčela koja je nakupila previše meda; osjećam potrebu da se i prema meni ruke šire. Htio bih da poklanjam i udjeljujem dio u vlasti, sve dok mudri među ljudima ne nađu naslade opet jednom u svojoj ludosti pa glasaju za nas, a siromašni opet jednom u svome bogatstvu. Toga radi moram se spustiti u dubinu i prići SNSD-u: kao što ti to činiš večerom sa Obrenom Petrovićem, kad ideš autoputem “9. januar” pa još i dobojskom SDS-u poneseš mandata, ti prebogato svetilo nebesko! Ja moram, kao ti, pasti kao čovjek i zaći iza brda morala, kako to zovu ljudi, ka njima bih da se spustim. Blagoslovi me dakle, ti mirno oko, što bez zavisti možeš da gledaš i preveliku sreću svojih vjernih partijskih sužnjeva! Blagoslovi izborni pehar koji se preliva i daj mi jedan mandat iz tog pehara, da bi voda iz njega zlatna potekla i dobra plata u džep kanula, i na sve strane raznijela odsjaj tvoga milja! Evo! Ovaj pehar hoće da opet ostane prazan a Dragan Čavić hoće da opet postane vlast.”
Tako otpoče izlazak iz Saveza za pobjedu i pad Dragana Čavića.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Govorio je još mnogo toga Dragan Čavić. Tako je na primjer u martu ove godine rekao: “Ne pada nam na pamet da mijenjamo stranu”. Još je rekao da Republici Srpskoj nije potrebna samo promjena vlasti, već korjenite i temeljne promjene. Govorio je da ne treba da se kalkuliše da li će pobijediti Savez za promjene, jer mora da pobijedi politika koja će donijeti promjene. Tako je govorio Dragan Čavić.
U januaru ove godine je rekao da ga ne može uvrijediti nešto što kaže Milorad Dodik. “Uvrijedilo bi me da mi to kaže osoba koju cijenim i do čijeg mišljenja mi je stalo. Dodik je govorio i mnoge druge stvari, ali nisam reagovao niti mislim da treba reagovati na takve gluposti. Prije svega, korištenje takvog rječnika sa bilo koje strane, pravdanje i hvatanje u tu mišolovku, potpuno je naivno. Ne mislim da takvim glupostima treba davati na značaju. Običnim ljudima koji sve to slušaju, pun je šešir svega. Jednostavno im se gade i oni koji to govore i oni koji se brane. Ne želim da učestvujem u tim splačinama. Rekao sam nekoliko puta, pa i u NSRS direktno Miloradu Dodiku, da prema njemu treba da osjećam poštovanje, ali da nažalost osjećam žaljenje.” Tako je govorio Dragan Čavić.
U oktobru prošle godine je zajedno sa ostalim predstavnicima Saveza za promjene uputio otvoreno pismo Miloradu Dodiku. Tom prilikom je rekao Dodiku da kršeći Ustav Republike Srpske izaziva i podstiče podjele i prouzrokuje mržnju i sukobe svojim neodmjerenim i neprimjerenim javnim djelovanjem protiv onih koji iznose u javnost stavove sa kojima se ne slaže. Takođe, tražio je od Dodika da razmisli da li ponašanje koje praktikuje u javnosti priliči funkciji Predsjednika Republike koju obavlja. Tako je govorio Dragan Čavić.
U novembru prošle godine je govorio da je najveća smetnja prosperitetu Republike Srpske vlast Milorada Dodika. Povodom odluke NSRS o ukidanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, Čavić je tada rekao su trojac Milorad Dodik, Željka Cvijanović i Nenad Stevandić pokazali bahatu i primitivnu politiku, dok su ostali u poslaničkim klubovima vlasti, SNSD, DNS i SP cijelo vrijeme ćutali. Tako je govorio Dragan čavić.
U avgustu prošle godine Dragan Čaviće je rekao da je Milorad Dodik od Republike Srpske napravio geto. Još je rekao da su stanovnici RS taoci jednog čovjeka. “Njegova stranka je zarobljena, ali mi smo slobodni od SNSD-a i ne smijemo više biti taoci ovakve politike. U ovoj zemlji je dozvoljeno jedino da se Dodik i njegovi trabanti hvale. On se potpuno izgubio u vremenu i prostoru. Žalim te ljude koji su iza njega stajali slušajući blijedo šta govori.” Tako je govorio Dragan Čavić.
Govorio je još mnogo toga Dragan Čavić. Međutim, u jutro poslije svih tih izjava, skoči Dragan Čavić sa svoga ležišta, opasa se, i izađe iz Saveza za pobjedu, ozaren i krepak, kao Dodik kad izlazi iz svog mercedesa. “Milorade, ti veliko svjetlo nebesko, progovori kao što si nekad govorio, ti duboko oko sreće, u čemu bi bila sva sreća tvoja da onih nemaš kojima vladaš! I kad bi oni ostali u foteljama svojim dok si ti već budno i na putu ovamo da poklanjaš i razdjeljuješ mandate i funkcije: kako bi se razgnjevila tad ponosita sramežljivost tvoja! A eto! Ovi još spavaju, ti ljudi iz Saveza za pobjedu, dok sam ja budan: to nisu pravi saputnici moji! Ne čekam ja na njih ovdje u mojim stranačkim prostorijama. Htio bih da otpočnem djelo svoje, svoj dan, svoju vlast: ali oni ne razumiju znamenja moga jutra, korak moj – nije za njih vlast. Oni još skapavaju u Savezu za pobjedu, san njihov još pije od opojnih izbornih poraza. Ali uvo koje bi oslušnulo da li će mene čuti – toga poslušnog uva nema među udovima njihovim.”
To je govorio Dragan Čavić u svome srcu dok je Dodika šmekao iza ćoška: a tad pogleda upitnim pogledom u visinu, jer ču iznad sebe oštri krik svojih partijskih saboraca. “Vrlo dobro! Povika gore, to mi se dopada, i to mi pripada. Zvjeri su moje budne, jer sam ja budan. Zdravko Krsmanović je moj budan, i slavi Dodika kao i ja. Ljepljivim prstima i čežnjom za foteljom dohvati Dodikovu svjetlost. Vi ste prave životinje moje; ja vas volim. Ali mi nema još prvih ljudi mojih!” Tako je govorio Dragan Čavić; a tada se dogodi da odjenom ču, kako oko njega proleću i lepršaju se nebrojene glasine – i udaranje tako mnogih krila, i navala oko njegove glave, bili su toliki da je zaklopio oči. Jer odista, kao da se oblak sručio na njega, oblak od strela koje se sipaju na novog neprijatelja.
No gle, ovo ovdje bješe oblak od mandata i funkcija, i to na novog političkog partnera. “Šta se zbiva sa mnom?” razmišljaše Dragan Čavić u svome srcu, i polako sjede u limuzinu koja je bila parkirana pokraj izlaza iz njegove stranke. Ali, hvatajući rukama oko sebe i iznad sebe i ispod sebe, da bi se odbranio od nježnosti mandata, zbi se s njim nešto još čudnovatije: i nehotice bješe zahvatio rukom posred jedne guste tople grive; a u isti mah odjeknu tu pred njim urlik – blag odužen rik Milorada Dodika. “To je znak”, reče Dragan Čavić, i srce mu se preobrazi. I odista, kad se ispred njega raščisti zrak, ležaše mu kod nogu milost Dodikova i prislanjaše glavu na njegovo koljeno, i ne htjedoše ga se okanuti od silne ljubavi, baš kao kad politički poltron nađe svog gospodara.
Ali je Čavićevo srce bilo razdragano, i iz očiju mu kapahu suze i padahu dole na ruke njegove. Nije obraćao pažnju ni na što više, nego je sjedio nepomično i nebraneći se više od doskorašnjih političkih partnera. Međutim razbudiše se partneri u Savezu za pobjede, i spremahu se svi skupa za pohod na mandate: da idu u susret Čaviću, i da mu požele dobro funkcionersko jutro – jer su vidjeli, kad su poustajali, da njega već ne bješe među njima. Ali, kad su dospjeli do vrata od stranke, a šum njihovih koraka bio izmakao ispred njih, naroguši se Dodik užasno, okrete se odjednom od Čavića, i poskoči, bjesno ričući, na opoziciju; a opozicionari, kad čuše kako riče, dreknuše kao iz jednog grla, pobjegoše natrag, i nestade ih za tren oka.
Sâm Dragan Čavić ipak, zanesen i unezvjeren, podiže se sa svog sjedišta, pogleda oko sebe, zastade u čudu, zapita se u sebi šta je to, pribra se, i bješe sâm “Šta to čuh?”, progovori najzad polako, “Šta se to sada sa mnom zbi?” I odmah mu se povrati sjećanje, a jednim pogledom obuhvati i shvati sve što se bješe dogodilo između juče i danas. “Evo ovdje opozicione klupe, reče i pogladi se po bradi, na njoj sam sjedio juče iz jutra, ovdje je pristupio k meni Dodik, i ovdje sam čuo prvi put povik koji sam i sada baš čuo, veliki povik za političku koaliciju. O vi opozicionari, o vašoj nevolji vračao mi je juče izjutra onaj stari pretskazivač – na vašu nevolju htjede me on zavesti i u iskušenje dovesti: o Dragane Čaviću, govorio mi je on, ja dolazim da te zavedem na tvoj posljednji grijeh i da ti dam funkciju i mandat. “Na moj posljednji grijeh?” povika Čavić i smijaše se ljutito svojoj rođenoj riječi: “Šta je to još ostalo za mene da bude moj posljednji grijeh?”
I još jednom utonu Dragan Čavić u misli, sjede ponovo u limuzinu, i razmišljaše. Odjedared poskoči. “Sažaljenje! Sažaljenje prema opoziciji!”, povika, i lice njegovo pretvori se u čelik. “Neka! To – to je bilo i prošlo! Moja patnja i moje sažaljenje – šta je stalo do njih! Zar ja da težim za mandatom? Ja težim za djelom svojim u vlasti! Tako je! Došao je Dodik, Dragan Čavić je sazreo, moj čas je kucnuo. Ovo je moje jutro, oslavio je moj dan: ovamo, sad, diži se, veliko Podne!”
Tako je govorio Dragan Čavić napuštajući Savez za pobjedu, ozaren i krepak, kao Dodik kad izlazi iz svog mercedesa.