Dok smo zajedno, ćutimo, sakrivamo kriminal i čuvamo jedni drugima leđa. Kada kola krenu nizbrdo, iznosimo prljav veš na svjetlost dana, jedni drugima zabijamo noževe u leđa i međusobno se koljemo.
Princip koji važi u svijetu mafije možemo zapaziti i u svijetu politike. Nijanse su u pitanju. Jedina razlika je što, za razliku od mafijaša, političari u “hajdučiju” idu pod okriljem zakona. A ako se zakon i prekrši, što nije rijedak slučaj, tu su stranački i koalicioni drugovi da vas čuvaju od “zlih pogleda” medija, javnosti, države. Šta god uradili nećete snositi odgovornost. Nikakve zloupotrebe položaja, mito, korupcija, kriminal, ne mogu vam “stati na rep”. Sve dok ste podobni. Ili dok “politički podmladak” ne osjeti slabost i krv. Onda kao hijene kreću na vas. Na istu takvu hijenu koja je uz pomoć istih ili sličnih principa i sama zasjela na čelo čopora.
Treba biti dovoljno naivan, da ne kažemo ograničen i glup, pa pomisliti da stranku, ali i državu, vode najpametniji, najmudriji, naplemenitiji. Ne. Na čelu su uvijek najbeskrupuloznije hijene koje su okružene istim takvim hijenama koje čekaju samo povoljan momenat, trenutak slabosti ili otkazivanje poslušnosti hijeni koja je iznad vas, pa da zagospodare čoporom.
Dok je čopor miran, odnosno prividno miran, dok ima gazela i gnuova (čitaj: tendera, koncesija i sličnih prilika za ugrađivanje), među hijenama vlada zakon omerte. Svi ćute kao zaliveni, namještajući jedni drugima “divljač” kako bi se zasitili. Najveći dio ide za najdominantnije hijene u čoporu, za šefa stranke ili neku drugu visokopozicioniranu stranačku figuru. Naravno, ni hijene “sitnog zuba” se ne smiju zanemariti jer mogu da se nađu uvrijeđenim, samim tim i opasnim, jer će kao “prevarene snaše” vrebati svoju šansu da vam “sipaju otrov u hranu”. S druge strane, ako se “potčinjene hijene” preredovno “održavaju” postaće pohlepne. Zašto bi čekali na milost “alfa-hijena” i pokoju “butkicu, rebarce ili plećkicu gazele” kada mogu zagristi mnogo više. Dovoljno je da zbace kralja sa trona. I sve gazele i gnuovi mogu biti njihovi.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
U tom trenutku stupa na snagu kršenje omerte. Prljave “stranačke gaće” se iznose na svjetlost dana: seks afere, namješteni tenderi, manipulacije sa javnim nabavkama i koncesijama, nepotizam, mito i korupcija. Na vidjelo izlazi prava priroda političara.
Jedna od najčešćih osobina koja “krasi” političare je narcisoidnost. Tipične narcisoidne ličnosti imaju grandiozni osjećaj sebe, sa naduvanim osjećanjem samopoštovanja i povećanom potrebom za pažnjom, statusom i prepoznavanjem. Većina političara ima bar neki oblik narciosidnosti. Na kraju krajeva, morate imati prilično naduvanu sliku o sebi da vjerujete da zaslužujete moć nad životima drugih. Znaci narcisoidne ličnosti su traženje pažnje, grandioznost koja se kreće ka egzibicionizmu i tendencija da se pronađe žrtveni jarac kada stvari krenu po zlu. Narcisoidne ličnosti su izuzetno ubjedljivi lažovi i zahtjevaju lojalnost od drugih koju rijetko daju zauzvrat.
Političare “krasi” i makijavelizam. Makijavelske ličnosti su vrhunski manipulatori. Oni procjenjuju ljude na osnovu njihovih interesa i koriste njihove slabosti za ličnu i političku korist. Ovi hladni i proračunati tipovi uglavnom nisu opterećeni etičkim problemima. Njihov moto glasi: Pobjeda je sve, o ostalim aspektima možemo pregovarati.
Među političarima je dosta autoritarnih ličnosti koje su tipično hijerarhijski ustrojene. Ove osobe su poltronski orjentisane prema nadređenima, konkurentni su prema sebi ravnima i nadmeni prema potčinjenima. Imaju tendenciju da budu konzervativni, seksualno izvještačeni, orijentisani prema vlasti i puni predrasuda – projektuju sopstvene mane i nesigurnosti u grupe sa niskim statusom.
Nisu rijetki ni političari koji su paranoični. Oni izražavaju sumnje u lojalnost čak i bliskih saradnika, a ponekad i decenijama ostaju kivni na nekoga. Njihove paranoične fantazije služe važnoj psihološkoj funkciji: inflaciji ega. Sebe smatraju važnim osobama.
Nije tajna da je kod političara pretjerano naglašen ego. Međutim, da li samo egoizam može objasniti zašto tako mnogo političara laže, imaju afere, učestvuju u finansijskim pronevjerama ili su uključeni u neka druga skandalozna ponašanja? Nisu svi uvjereni da egoizam prisutan kod političara može to objasniti, a neki se pitaju da li su pokvareni političari zapravo psihopate.
Psihopate spolja izgledaju normalno, ali imaju tendenciju da budu hladni, bez empatije, sa prisutnim egocentričnim, manipulativnim, neodgovornim i antisocijalnim ponašanjem. Spolja privlačni, psihopate imaju tendenciju da naprave dobar prvi utisak i često se u očima drugih predstavljaju kao normalne osobe. Međutim, oni su samodovoljni, sebični, nepošteni i nepouzdani, a ponekad se ponašaju neodgovorno bez ikakvog razloga, osim iz čiste zabave. Psihopate rutinski nude izgovore za svoje nesmotrene i često uvredljive postupke, a krivicu stavljaju na druge. Ovaj opis bi vjerovatno mogao odgovarati značajnom broju političara koji su bukvalno bez savjesti.
Većina sociopata/psihopata nikada ne ubija nikoga svojim rukama, niti završavaju u zatvoru. Pametne sociopate mogu da izbjegnu zatvor i pronađu druge, manje uočljive načine da zadovolje svoju požudu za dominacijom i kontrolom nad drugima. A koji je bolji način nego kroz politiku?
Pitanje je da li se ljudi sa ozbiljnim psihološkim abnormalnostima u načinu na koji se odnose sa okolinom mogu naći na izbornim listama i eventualno dobiti mandate? Koliko god uznemirujuće zvučalo, odgovor je da mogu. Moguće je da se psihopate nalaze svuda – od lokalne vlasti, preko državnog parlamenta, do kabineta vlade ili predsjednika. Psihopate ne moraju biti psihotični ljudi ili ljudi sa sumanutim idejama. Zapravo, dvije značajne karakteristike psihopatije su promišljenost i šarm.
Neki ljudi s osnovnim atributima psihopatije – egocentričnost, nedostatak kajanja, površni šarm – mogu se naći u gotovo svim sferama života i na svakom nivou, uključujući i politiku. Psihopate uglavnom imaju jaču potrebu za moći i prestižom – upravo onom vrstom potreba koje politiku čine atraktivnim pozivom za psihopate.
Političari posjeduju i osobine ličnosti koje imaju i serijske ubice. Osobine poput površnog šarma, pretjeranog osećaja samopoštovanja, slatkorječivosti, laganja, nedostatka kajanja i manipulacije drugih su uobičajene za psihopatske serijske ubice. Međutim, ove osobine su takođe uobičajene za političare. Političari često pokazuju iste karakteristike karaktera kao i kriminalci. Ovi kriminalci su psihološki sposobni da izvrše zločin bez ikakve zabrinutosti zbog društvenih, moralnih ili pravnih posljedica i uz apsolutno nikakvo kajanje. To im omogućava da rade ono što žele, kad god žele. Ironično, iste ove osobine postoje i kod ljudi koje privlače moćne pozicije u društvu, uključujući političare.
Kada bolje sagledamo sve navedeno, moramo priznati da smo malo pretjerali. Nije korektno što smo hijene poredili sa političarima. Hijene to ne zaslužuju. Iako pokazuju iste ili slične sklonosti kao političari i kriminalci, hijene ipak vodi samo nagon. One nisu racionalna bića. Za razliku od ljudi, konkretno političara, koje vodi racio. Ili bi bar trebalo da ih vodi. Ali racio ne nalaže zabijanje noževa u leđa, beskrupuloznu borbu za vlast i moć, zanemarivanje opšteg dobra i dobra drugih ljudi. Za to je zadužen nagon. Beskrupulozni poriv za zadovoljavanje svojih potreba. U toj borbi u kojoj se ne biraju sredstva nije strano ni zabijanje noževa u leđa dojučerašnjim političkim saborcima. Sve za vlast.
