Tamo gdje država zakaže, ljudi su prinuđeni da se snalaze sami. Posebno kada su zdravlje i život djece u pitanju.
Roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti vode svakodnevnu bitku za zdravlje i život svoje djece. Iako su bolesti koje im otežavaju život rijetke, problemi s kojima se susreću su česti. U istraživanju koje je portal Gerila provodio od maja, roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti su naveli višestruke probleme koji muče njih i njihovu djecu, od institucionalnih, preko finansijskih, do društvenih. Međutim, jedan problem se izdvojio kao posebno zabrinjavajući.
Nedostatak neophodnih lijekova na tržištu Bosne i Hercegovine roditelje dovodi do gotovo nemogućih situacija u kojima su prinuđeni čak i da krijumčare lijekove preko granice kako bi spasili život svoje djece.
Dragoslav Šinik, predsjednik Udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima iz Gradiške, za Gerilu kaže da je za vrijeme pandemije virusa korona organizovao dopremanje više stotina kutija lijekova neophodnih djeci oboljeloj od rijetkih bolesti, što je bio veliki rizik, kako ističe.
Navodeći primjer lijeka diazepam klizma, koji se primjenjuje kao sedativ za smirenje i antikonvulziv za kontrolu napada ili za opuštanje napetih mišića, a može se koristiti i za prekid epi-napada, Šinik navodi da on spada u listu narkotika. Naglašava da je isti zakonski prekršaj za krijumčarenje 100 kutija diazepama i za dva kilograma heroina. „To je bio veliki rizik transporta, organizacije. Ali bila je opcija ili da dijete ima smrtni ishod ili da se rizikuje“, naglašava Šinik.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Inače, samo veledrogerija može legalno da uveze lijek, ističe Šinik.
„Sve što ja radim je ilegalno, ali jednostavno nemam drugog izbora. Život djece je u pitanju. Ne interesuje me. Govorio sam i na televiziji, volio bih da dođe neko da me uhapsi i da kaže uhapšeni ste zato što ste dopremali lijekove za djecu koja boluju od epilepsije, kojih nema u BiH. Pa neka me tuže. Naravno, nije do toga došlo. Svako to vidi, ljudi izađu u susret, okreću glavu, i carinici, i špediteri.“
Statistika kaže da je u BiH malo djece oboljele od rijetkih bolesti koja koriste određene vrste lijekova. To su npr. djeca sa epilepsijom koja koriste lijek frisium. Oko 250 djece u Republici Srpskoj koristi frisium, negdje oko 600 djece u Federaciji BiH, dakle oko 850 djece u cijeloj Bosni i Hercegovini koristi lijek frisium za epilepsiju, ističe Šinik naglašavajući da sada „na scenu stupa“ matematika.
„U Austriji kutija od 100 tableta u maloprodaji košta 13 evra. I neko se sad bavi matematikom. Za veledrogeriju ne postoji lijek na svijetu koji se ne može uvesti. Šta se dešava? Veledrogerija uvozi ono za šta ima interes, na čemu će zaraditi. Ne isplati se nijednoj veledrogeriji uvesti lijek od koga neće zaraditi. U prosjeku tri mjeseca bude ta kutija frisuima. Ako uzmemo cijelo tržište na toliko djece, to je njima jednostavno toliko sitno da oni ne žele.“
Da veledrogerijama nije u interesu da uvoze lijekove za rijetke bolesti potvrđuju i u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine. „Lijekovi za rijetke bolesti su lijekovi za mali broj pacijenata i proizvođači lijekova nemaju interes da ih registruju u malim državama. Dakle, nisu problem procedure Agencije nego interes proizvođača da ove lijekove registruje“, ističe se u dopisu Agencije koji je upućen Gerili.
Sličan odgovor smo dobili i iz Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.
„Кada su u pitanju lijekovi za rijetke bolesti, često je problem taj što su to tzv. ”lijekovi siročići” koje koristi mali broj oboljelih, pa oni uglavnom kod nas nisu ni registrovani jer proizvođači nemaju interes da ih registruju na malom tržištu poput našeg.“
Jasno je, dakle, da veletrgovci nemaju ineteresa da uvoze lijekove za mali broj korisnika. Međutim, postavlja se pitanje zdravlja i života osoba oboljelih od rijetkih bolesti, posebno djece. „Navedu da je u pitanju lijek za jedno dijete. Pa šta sad? To jedno dijete treba da umre? Taj lijek mu treba“, kaže Biljana Kotur, predsjednica Saveza za rijetke bolesti Republike Srpske, dodajući da su u vezi s problemom nabavke lijekova u dva navrata imali sastanak sa predstavnicima Fonda i Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.
„Bio je jedan sastanak u Fondu, poslije toga je bio jedan sastanak u Ministarstvu. Mi smo se poslije toga obratili Ministarstvu da vidimo kako će to dalje biti riješeno. Međutim, nikada nam nisu odgovorili. Na taj sastanak su pozvali Fond, Agenciju za lijekove i podijeljeno je ko šta treba da uradi. Međutim, nismo nikada dobili povratnu informaciju, niti je nešto urađeno. Završilo se sve sa tim sastankom. Ispostavilo se da mi kao udruženje ne možemo uopšte pokrenuti, farmaceuti moraju pokrenuti. Meni je ministar rekao, u vezi sa nekim drugim lijekom, da novim nacrtom zakona, u toku je rad na tom zakonu, predvidjeće se javna apoteka. U smislu da se ne može bazirati samo na tržišni princip već se za neke lijekove za očuvanje ljudskog života mora naći drugo rješenje. Kada će to stupiti na snagu? Ako u septembru opet blokiraju granicu, šta onda?“
Biljana Kotur ističe da je nedostatak lijekova strašan psihički stres, dodajući da je za svoje dijete ipak uspjela nabaviti lijekove u BiH.
„Međutim, kako su zatvarali granice, rastao je strah da će nestati lijeka. Lijek je, inače, bio na recept, ali uspjeli smo samo za mjesec uzeti, nismo mogli uzeti za više. Ja sam nazvala apoteku i rekla da mi naruče lijeka za tri mjeseca, ja ću ga platiti. To je takav psihički stres, misliti da lijek bez koga ne možeš, bez koga ti dijete ne može živjeti, da će nestati. Ja nisam mogla spavati. Imala sam pare da kupim za tri mjeseca, a neko nema ni to. Ja ne mogu ni zamisliti kako je tim ljudima.“
A da je svima teško i da doživljavaju ogroman stres, potvrđuju roditelji djece oboljele od rijetkih bolesti koji su učestvovali u istraživanju Gerile.
Snježana, majka djevojčice koja ima epilepsiju, ističe da preko deset godina u Austriji kupuje zonisamid i fycompu.
„Dovijamo se na razne načine kako ih transportovati do nas. Nažalost nisu registrovani u BiH. Na sreću, Fond ima razumijevanja i refundira nam sredstva, ali sve je to ipak komplikovano.“
Da je komplikovano i iscrpljujuće dodaju i Ana i Tanja, koje su takođe učestvovale u istraživanju.
„Lijekove nabavljam ilegalno iz evropskih zemalja. Kako znam i umijem se snalazim“, navodi Tanja.
Ana ističe da lijekove takođe nabavlja iz inostranstva, i da je nabavka nerijetko komplikovana.
„Lijekove nabavljam preko više posrednika. Iako Fond zdravstvenog osiguranja refunduira troškove, sve je to veoma iscrpljujuće.“
Iako im je nabavka lijekova komplikovana, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske izlazi u susret djeci, ali i svim osobama oboljelim od rijetkih bolesti i refundira im troškove nabavke lijekova.
„FZO RS je uvijek refundirao troškove lijekova koje su roditelji oboljele djece, odnosno oboljeli od rijetkih bolesti sami kupovali, kao i troškove suplemenata i drugo. Važno je da postoji preporuka ljekara da su određeni lijekovi neophodni u liječenju, te da ne postoji adekvatna terapija dostupna na našim listama. Uz zahtjev za refundaciju, pored medicinske dokumentacije, prilaže se i originalan račun kupljenog lijeka, preparata ili medicinskog sredstva, bez obzira gdje je (u kojoj zemlji) lijek kupljen“, ističu iz Fonda, dodajući da intenzivno sarađuju sa Savezom za rijetke bolesti Republike Srpske s ciljem unapređenja dostupnosti i kvaliteta zdravstvene zaštite za oboljele od rijetkih bolesti.
„Samo u proteklih pet godina, tri puta smo uvažili izmjene Liste A lijekova, upravo na inicijativu Saveza, kao i izmjenu Pravilnika o pravu na medicinska sredstva, a najveći pomak je bio oslobađanje od participacije svih oboljelih od rijetkih bolesti 2018. godine. Pored toga, konstantno nastojimo da obezbjeđujemo adekvatne terapije za oboljele, medicinska sredstva i pomagala, kao i neophodne preparate (dodatke ishrani), te da pojednostavljujemo procedure kako bi se prava ostvarivala na što jednostavniji način.“
Da Fond olakšava situaciju refundirajući troškove nabavke lijekova, potvrđuju i naši sagovornici.
Biljana Kotur ističe da je Fond pokrio rijetke bolesti. „Nama se zaista sve refundira. Ima kartica rijetkih bolkesti kojom dokazujete da je zaista rijetka bolest. Sačeka se malo, ali se refundira.“
I Dragoslav Šinik ističe da Fond refundira troškove nabavke lijekova, naglašavajući da situacija nije ista u cijeloj Bosni i Hercegovini.
„U Republici Srpskoj, kada kupi u Hrvatskoj kutiju od 100 komada frisiuma koja košta 48 KM, majka pošalje recept meni, ja pošaljem apoteci, oni izdaju fiskalni račun na ime djeteta, ovjere ga pečatom apoteke, ja ga dostavim majci, majka odnese u Fond, u roku od 15 dana dobije novac nazad. Ovo ne može u Fedearciji BiH. Tamo se sve plaća. Ja nabavljam jednom djetetu u Bužim jedan lijek. Kutija sa 35 injekcija njemu bude 35 dana i košta 1210 evra, skoro 2400 KM. Njemu je to mjesečna terapija. Majka nema pravo na refundaciju u Federaciji, dijete koje živi u RS ima pravo na refundaciju. U Federaciji svaki kanton ima svoje zakone, neki kantoni imaju refundaciju, neki ne.“
Rješenje problema?
Gdje ima volje, nađe se i način. Ali kad nema volje, ili kad se odgovornost prebacuje sa institucije na instituciju, kao u slučaju nabavke lijekova za oboljele od rijetkih bolesti, svaki način u suštini postaje problem.
U potrazi za rješenjem problema nabavke lijekova za oboljele od rijetkih bolesti, predstavnici udruženja koja okupljaju oboljele od rijetkih bolesti predlagali su razne modele koji bi obezbijedili sigurnu dostavu lijekova.
„Moje neko rješenje, kada sam razgovarao sa ministrom, kada se raspiše tender, npr. naš klinički centar, za infuzije, za citostatike, to su milionske cifre. Zar ne može niko reći toj veledrogeriji uz to što će uvesti, što će biti plaćeno od strane države, dužna je da uveze taj i taj lijek? Nema tu stotinu lijekova“, ističe Dragoslav Šinik.
Biljana Kotur kaže da se nadala da će država uspjeti animirati veledrogerije na neki način da nabave lijekove za oboljele od rijetkih bolesti.
„Država toliko toga snosi i plaća i refundira, veliki su to troškovi. Mi smo mislili da neka pregovaračka moć ministra ili nekog drugog može biti jača u smislu da nam izađu u susret. Ali očigledno da ta registracija i sve to traje. Meni nije jasno da se nije moglo naći neko privremeno rješenje u takvim situacijama. Mislim da se sa državnog nivoa moglo usloviti nečim. Nabavljaju neki lijek i uz to mogu nabaviti određenu količinu nekog drugog lijeka. Kao što se traže donacije u kiseoniku npr. ili u kovid opremi, zar se nije mogla tražiti donacija i u tim lijekovima?“
Dragoslav Šinik navodi da je prije imao problema kada je javno prozivao veledrogerije. Ističe da je farmaceutska industrija prejaka, a da su obični ljudi previše mali. Ipak, smatra da djeca zaslužuju da se za nabavku lijekova moraju pronaći i sredstva i način dostave.
„Šta da mi radimo? Kao da mi volimo što imamo takav problem. Meni ministar kaže u oči da oni nemaju modaliteta da natjeraju veledrogeriju da uveze neki lijek. Pa šta brani Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite da osnuje veledrogeriju? Neka je entitet osnuje, ako ne može BiH. Onda pomislim da se nekome možda ne isplati, da ih ne interesuju životi. To je toliko prebacivanje loptice.“
Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske su nam kratko odgovorili da je postupak uvoza lijekova koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH izdatu od strane Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, uključujući i lijekove potrebne za liječenje rijetkih oboljenja, definisan Zakonom o lijekovima i medicinskim sredstvima i Pravilnikom o uslovima za uvoz lijekova koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH.
„Ovim propisima definisano je, između ostalog, da se lijek koji nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH može uvesti u slučaju hitne medicinske opravdanosti za pojedinačnog ili grupu pacijenata, na prijedlog zdravstvene ustanove.“
Ističu da zahtjev za uvoz takvog lijeka Ministarstvu podnosi pravno lice koje ima dozvolu za obavljanje prometa lijekova na veliko izdatu od strane Agencije, tj. veleprometnik lijekova.
„U vezi s tim, bitno je napomenuti da je procedura uvoza lijeka koji nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH jasna i da je Zakonom definisano donošenje rješenja kojim se odobrava uvoz u roku od sedam dana od dana podnošenja potpunog zahtjeva, te da Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srske takve zahtjeve rješava prioritetno, u propisanom roku“, naglašavaju iz Ministarstva.
Dragoslav Šinik podsjeća da Agencija za lijekove kontroliše uvoz lijeka. Kad veledrogerija uvozi, svaki lijek ide preko Agencije, oni daju odobrenje.
„Onda veledrogerija kaže: „Nama je komplikovana procedura da bi mi uvezli neki lijek, jer za svaki lijek mi moramo da platimo“. Pa dobro, koliko moraju da plate registraciju jednog lijeka da se uveze? Da bi neka veledrogerija uvezla frisium i stavila ga na listu treba da plati državi 2000 maraka dozvolu. Evo, mi ćemo platiti za vas. Nećete biti na gubitku. U maloprodaji u Austriji taj lijek košta 13 evra, dok taj isti lijek u Beogradu košta 100 evra. Neko zarađuje na tome. Klizma je puno skuplja kod nas nego u Njemačkoj“, navodi Šinik.
Naglašava da je njemu i ostalim roditeljima djece oboljele od rijetkih bolesti važno da lijekove mogu uzeti na recept, konkretno diazepam klizmu.
„Ali, duša me boli zato što Fond plaća 63 marke svaku tu kutiju toj apoteci, jer apoteka je stavila maržu, stavila zaradu, obračunala PDV na cijenu koju je kupila od veledrogerije. Veledrogerija je uvezla, stavila je svoju maržu. S jedne strane meni je bitno da lijeka ima, ne interesuje koliko će neko zaraditi, ni apoteka ni veledrogerija. Ali kad vidite neku drugu matematiku, tu su astronomske zarade“, ističe Šinik.
U vezi sa uvozom lijekova, Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hecegovine ističe da je njen zadatak zaštita zdravlja pacijenata, i to obezbjeđivanjem kvalitetnih, efikasnih i bezbijednih lijekova na tržištu Bosne i Hercegovine.
Naglašavaju da lijekovi koji nemaju dozvolu za promet mogu biti uvezeni u BiH za potrebe liječenja određenog pacijenta, odnosno određene grupe pacijenata na prijedlog zdravstvene ustanove, a na osnovu odobrenja entitetskih ministarstava nadležnih za poslove zdravlja i Odjela za zdravstvo Brčko distrikta, i taj zahtjev podnosi veleprometnik.
Na kraju, ističu da bi udruženja pacijenata za rijetka oboljenja trebala biti u komunikaciji sa entitetskim ministarstvima zdravlja i na taj način dolaziti do rješenja za nabavku lijekova koji nemaju važeću dozvolu za stavljanje u promet a neophodni su za liječenje jednog ili više pacijenata, čime se opet vraćamo na početak.
Loptica, odnosno odgovornost, samo se prebacuje sa jedne institucije na drugu, sa institucija na udruženja oboljelih, dok djeca oboljela od rijetkih bolesti i njihovi roditelji vode svakodnevnu borbu za goli život. Na kraju se ispostavlja da su interes, zarada i procedure iznad ljudskih života. Ipak se radi o „rijetkim životima“.
Gerila.info
