Mišljenje je kao guzica – svako ga ima! Počev od potpisnika ovih redova, pa sve do silnih “mudrosera” koji drobe o moralu i “pravim vrijednostima”. Prilika za drobljenje ne manjka. Bez obzira da li su to informacije iz prve ruke, “istorijski događaji” ili kućni video snimci, kao po pravilu, “mudroseri” ne samo da promaše balun, nego i čitav stadion. Tako je bilo i u slučaju “video uradaka” Ivana Begića.
Dežurni “čuvari morala” su i ovaj put “naoštrili pera” i svoje otrovne strelice usmjerili ka onima koji brane Ivana Begića, miješajući babe i žabe. Na koji način? Prije svega, Ivana Begića niko ne brani, bar ne među onima koji iole drže do nepristrasnosti, i ne bi trebalo da ga brane kao političara. Kao i svi političari, zaslužuje kritiku i prozivanje. Međutim, Ivana Begića kao čovjeka, koji ima pravo da voli koga hoće, da ima odnos s kim hoće i da zbog toga ne bude ugrožen, svako, ko opet iole drži do nepristrasnosti, trebao bi da brani do zadnjeg atoma ljudskosti. Ako mu je, naravno, stalo do ljudskih prava. Međutim, po principu “malo trudna”, dušebrižnici ljudska prava brane po potrebi i kada njima treba, dok su svi koji ne odgovaraju dominantnom sistemu vrijednosti otpadnici i manje vrijedni. Da su bar malo promislili, Begića su mogli optužiti za mnogo stvari, od vrijeđanja protivnika do veza sa portaloidima, ali ne i za posljednju “aferu”.
Kao argument, doduše pseudo, porede Begićev snimak sa nedavno objavljenim fotografijama bivšeg gradonačelnika Prijedora Dalibora Pavlovića. Tako se u glasilu bliskom “dominantnom sistemu vrijednosti” koji “zaudara” od morala, moglo pročitati da se “dvostrukim aršinima uspostavljaju standardi”.
“Za konzervativnu i puritansku balkansku javnost snimci Ivana Begića sa ustima punim spolovila svakako bi trebalo da budu mnogo skaredniji, ali se ne bi baš reklo da je tako. Naprotiv, moralne vertikale i dušebrižnici koji su najoštrije osudili Pavlovićeve fotografije, ne postavljajući pitanje odakle one u javnosti, preko noći su okrenuli ćurak i u objavi Begićevog snimka prepoznali udar na privatnost i kršenje ljudskih prava”, ističe autor teksta koji prigovara dvoličnosti onih koji brane Begića.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
‘Ajmo sad polako, uzmite papir i olovku ako treba. Snimci Ivana Begića i Dalibora Pavlovića se ne mogu porediti. Jedina sličnost je što su postali javni bez saglasnosti aktera, i to je u oba slučaja za osudu, i ne samo to, nego i za krivično gonjenje. Međutim, “moralne vertikale”, poredeći ova dva primjera, poistovjećuju zloupotrebu droga i lijekova i prevaru sa snimkom seksualnog odnosa čovjeka koji tim činom nikoga nije ugrozio, za razliku od ex gradonačelnika koji je svojim snimcima “dokazao” vjernost. Šta tek reći za snimak lude vožnje čiji je akter, pretpostavlja se, upravo bio bivši gradonačelnik Prijedora? Ne zaboravimo video snimak Marka Šukala, bivšeg savjetnika Milorada Dodika. Tad se nisu bunili da je snimak “skaredan”, vjerovatno zbog “uloge glavnog ženskog lika”, odnosno “društveno prihvatljivog” intimnog odnosa.
Što se poređenja Dalibora Pavlovića i Ivana Begića tiče, ne smijemo zaboraviti ni “skup podrške” bivšeg gradonačelnika samom sebi na kome se pokušao “posuti pepelom” pozivajući se na Milorada Dodika, koji ga je, inače, “pustio niz vodu”, i pripisujući sve crnoj magiji. Dostojanstveno i odgovorno, nema šta. S druge strane, Ivan Begić je odmah odgovorno postupio i najavio povlačenje mandata, što je nekoliko dana kasnije i uradio. Dakle, s jedne strane, Pavlović je otišao tek kada ga je stranački šef prisilio na to, braneći se i rukama i nogama, prozivajući crnu magiju za svoje nedolično ponašanje, dok je, s druge strane, Begić sam napravio odgovoran potez i povukao mandat.
Naravno, dušebrižnici će prigovoriti da se kritkuje samo jedna strana, dok se druga podržava, što je klasičan primjer logičke greške “ne slijedi”. Kritka jednih ne znači automatsku podršku drugima, bez obzira o kome se radi i u kom kontekstu, od kritike političara, preko kritike “moralnih vertikala”, pa do kritike sistema vrijednosti.
U medijima koji čuvaju “moralni poredak” moglo se pročitati i da je Begićev snimak pokazatelj “u kom pravcu ide naše društvo”. Zaista, mogli bi se zamisliti u kom pravcu ide naše društvo. Međutim, bolje je da se zapitamo odakle ide. Autor gorepomenutog teksta je u jednom u pravu, a to je da živimo u, najblaže rečeno, konzervativnoj sredini u kojoj su usta Ivana Begića “puna spolovila” gora od murala posvećenih ratnim zločincima.
Sad se, naravno, očekuje “buka i bijes” “moralnih vertikala” kojima odmah krene pjena na usta čim se spomenu “heroji” u negativnom kontekstu. To nije i ne može biti isto, zalajaće. “Heroji” su nas odbranili, doduše puneći masovne grobnice, ali odbrani se u zube ne gleda, dok tamo neki pederi “dudlaju” ugrožavajući naš “bogobojazni sistem vrijednosti”. Međutim, možemo se zapitati kakav sistem vrijednosti njegujemo? Šta može izazvati gore posljedice – Begićevo “dudlanje” ili, čak i ako zanemarimo veličanje zločinaca koje čini sastavni dio dominantnog sistema vrijednosti, Pavlovićeva luda vožnja i snimci koji dokazuju prevaru? Koga je Begić ugrozio svojim “dudlanjem” iza četiri zida? A koga Pavlović ludom vožnjom i prevarom? Da ne spominjemo ratne zločince!
Ipak, uzevši u obzir da živimo u “društvu sa neograničenom neodgovornošću”, kako to jednom reče profesor Žile, kao i da je moral fleksibilna kategorija, i ne treba da nas čudi što su “pederi” veća prijetnja po društvo od bahatih političara, prevara i veličanja ratnih zločinaca.
Mladen Bubonjić
