Na prvi pogled, politički odnos između Milorada Dodika i Elmedina Konakovića izgleda kao stalna borba, posebno u posljednje vrijeme – prepucavanja, optužbe, uvrede i prijetnje. Međutim, ispod površine otvorenog neprijateljstva, krije se jedan mnogo kompleksniji mehanizam: uzajamno hranjenje političkog narativa, gdje svaki napad služi i kao izgovor i kao alat za učvršćivanje vlastitih pozicija.
Povod za najnoviju rundu međusobnih napada bila je situacija s njemačkom ministarkom Anom Lirman, koju su vlasti Republike Srpske proglasile personom non grata. Elmedin Konaković, ministar inostranih poslova BiH, reagovao je nizom oštrih izjava u kojima je Dodika nazvao „ludakom“, „ozbiljnim kriminalcem“, te poručio da su ozbiljni planovi za njegovo hapšenje već na stolu. Dodikov potez ocijenio je kao „predkonfliktnu situaciju“ za BiH, a zatražio je i asistenciju EUFOR-a.
Ovakva retorika bila bi šokantna u većini evropskih demokratija, ali u Bosni i Hercegovini ona se savršeno uklapa u obrazac političke prakse u kojoj konflikt nije izuzetak, nego pravilo – pa čak i sredstvo preživljavanja. Dok Konaković pokušava demonstrirati odlučnost pred međunarodnom zajednicom i biračima u Federaciji, Dodik koristi svaku Konakovićevu izjavu da učvrsti narativ o „sarajevskoj prijetnji“ i dodatno mobiliše biračko tijelo u RS.
Iako se čini da su na suprotnim stranama političkog ratišta, Dodik i Konaković u stvari djeluju po logici uzajamne političke koristi. Svaka uvreda, svaka konferencija za novinare, svaka optužba – postaje gorivo za njihove političke mašine. Dodik dobija potvrdu da je Republika Srpska pod konstantnim napadom „političkog Sarajeva“, dok Konaković pokazuje Zapadu da je „zapadniji od Zapada“, spreman da se obračuna s domaćim proruskim narativima i antizapadnim politikama.
U tom kontekstu, njihova međusobna netrpeljivost nije toliko politička slučajnost koliko dobrodošao instrument političkog marketinga.
Međutim, nije uvijek bilo ovako. Nakon formiranja nove vlasti 2023. godine, Konaković i Dodik su se sastajali i slali poruke uzdržanog optimizma. Dogovori su se spominjali u kontekstu energetike, gasne konekcije i diplomatije. Dodik je tada izjavio da nema problema s Konakovićem, dok je Konaković pozivao na „izbjegavanje uslovljavanja“.
Ali, idila nije dugo trajala. Kako su jačale tenzije oko Ustavnog suda, državne imovine i ponašanja bh. ambasadora, njihova komunikacija je prešla u sferu međusobnog diskvalifikovanja. Konaković je sve otvorenije govorio o Dodikovoj „antiustavnoj agendi“ i „korupcionaškim motivima“, dok je Dodik njegovu političku poziciju nazivao produženom rukom stranih ambasada.
U svemu ovome, najvažnije pitanje nije da li se Dodik i Konaković mrze, već da li im ovaj sukob koristi. A koristi im – politički, medijski, pa i strateški. Oni ne vode dijalog, jer dijalog ne donosi klikove, naslovnice i bodove među biračima. Sukob, s druge strane, održava status quo, usložnjava politički proces i sprečava ozbiljne institucionalne reforme.
Zato i ne čudi što, dok se na javnoj sceni vrijeđaju i prijete hapšenjima, iza kulisa obojica znaju da bez tog sukoba gube mnogo više – pažnju, uticaj i podršku.
Konaković i Dodik vode vrlo svjestan politički performans. U zemlji u kojoj je etnička polarizacija dovedena do savršenstva, uvreda je valuta, a sukob roba koja se najbolje prodaje. Svaka nova izjava, svaka medijska objava, svaka tenzija – sve to hrani njihov politički opstanak.
I zato, u ovom odnosu, možda najprecizniji opis nije ni „neprijatelji“, ni „partneri“. Oni su – saučesnici u konfliktu.
Gerila.info
