Oduzimanje poslovne sposobnosti osobama sa invaliditetom: Onemogućavanje samostalnog života i donošenja odluka

Iako ih Konvencija UN-a o pravima osoba sa invaliditetom tretira kao jednake sa ostalim ljudima, dok ograničavanje poslovne sposobnosti tretira kao diskriminaciju, domaće zakonodavstvo i dalje ostavlja mogućnost oduzimanja poslovne sposobnosti osobama sa invaliditetom, samim tim uskraćuje im prava i slobode koje imaju ostali ljudi.

Bez obzira da li imaju poslovnu sposobnost ili im je oduzeta, poslodavci ne pokazuju interes za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, ističu učesnici istraživanja koje je obavio portal Gerila. Ispitanici koji su naveli da su pokušavali da zasnuju radni odnos, naglašavali su da poslodavci uopšte nisu bili zainteresovani da ih zaposle zato što su osobe sa invaliditetom.

„Poslodavci izbjegavaju da zaposle osobe sa invaliditetom. Smatraju da će osoba uvijek biti odsutna i da neće izvršavati svoje obaveze, ali ne znaju da se osobe sa invalididtetom mogu pokazati kao dobri radnici“, ističe Ibrahim, jedan od učesnika istraživanja, dodajući da se nerijetko susretao, ne samo sa poslodavcima, nego i sa ljudima uopšte, koji osobe sa invaliditetom tretiraju kao bolesne ljude koji nisu u mogućnosti da rade.

Poslovna sposobnost, koja se uglavnom stiče sa 18 godina, predstavlja mogućnost osobe da donosi odluke sa pravnom težinom i da stupa u ugovorno obvezujuće odnose. Drugim riječima, stiče mogućnost da preuzima prava i obaveze iz različitih dijelova zakonodavstva. S tim u vezi, poslovna sposobnost je od izuzetne važnosti jer utiče na mnoga područja života, od ličnih kao što su stupanje u brak ili posjedovanje imovine, pa sve do društvenih i političkih, kao što su zasnivanje radnog odnosa, potpisivanje ugovora ili glasanje na izborima.

„Da bi dobili prava iz socijalne zaštite, roditelji moraju ići na sud kako bi on proglasio njihovo dijete poslovno nesposobnim čime se i dalje zadržava, do kraja života, u statusu osobe pod starateljstvom, odnosno faktički djeteta, ako gledamo pravne posljedice svega toga. Šta to povlači dalje? Tim ljudima se oduzima pravo glasa, pravo na rad, pravo na sklapanje braka. To su sve neke situacije koje mi uzimamo zdravo za gotovo“, ističe Ana Kotur-Erkić, diplomirana pravnica sa višegodišnjim iskustvom izvještavanja o ljudskim pravima osoba s invaliditetom.

„Vrhunac“ oduzimanja prava osobama s invaliditetom, prema Kotur-Erkić, predstavlja postupak oduzimanja poslovne sposobnosti pred sudom kada se kao organ starateljstva pojavi centar za socijalni rad. Kada roditelj umre, centar za socijalni rad potražuje nasljedstvo u ime te osobe kojoj je oduzeta poslovna sposobnost.

„Onda, ukoliko nema neko drugi da brine o toj osobi, centar to nasljedstvo preuzima na sebe, a osobu smješta u ustanovu. U tom trenutku ta osoba u potpunosti gubi mogućnost na samostalan život“, ističe Kotur-Erkić.

Međunarodni standard samostalnog življenja osoba sa invaliditetom, uključujući i pravo na rad osoba sa invaliditetom, daje potpuno drugačiju percepciju u procesu određivanja poslovne sposobnosti, odnosno oduzimanja iste, u odnosu na naše zakone. Nemoguće je, osim u izuzetnim situacijama, da se osobi sa bilo kojom vrstom invaliditeta oduzme poslovna sposobnost. Umjesto toga, društvo, odnosno država, dužna je da razvija mehanizme podrške, kao što su personalni ili radni asistenti, koji u suštini osobi sa intelektualnim poteškoćama pomažu u procesu svakodnevnih aktivnosti, odnosno radnom procesu tamo gdje se on zasniva.

Problem je, kako navodi Kotur-Erkić, to što kod nas ne postoje radni asistenti u zakonu. Ističe da postoje primjeri zapošljavanja osoba sa poteškoćama u razvoju, kao što su kafići u kojima rade osobe sa daunovim sindromom. Međutim, pozadina svega je potpuno drugačija. Naša sagovornica ističe da je ideja zapošljavanja osoba sa poteškoćama u razvoju u kafićima zaista dobra, ali pravno je potpuno neutemeljena.

„Pravno, ti ljudi nisu zaštićeni. Nije problem što neko želi i kao roditelj i kao čovjek da podrži zapošljavanje osoba sa poteškoćama. Ali šta smo dobili u pozadini toga? Da li su ti ljudi dobili dnevnice? Da li je plaćen porez na te dnevnice? Da li je njima osigurano ono što im je potrebno? Kada bi se teoretski zapošljavale osobe sa intelektualnim poteškoćama, inače to su samo izuzeci, ne možemo uopšte pričati o zapošljavanju kao takvom, postavlja se pitanje kako bi one zaradile penziju. Ako rade na pola radnog vremena, ako teže stiču radni staž, šta ćemo kada budu trebale u penziju? Kakve će te penzije biti“, pita se Kotur-Erkić.

Pravni aspekt u vezi sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom ističe i Anđela Velimir, psiholog u Centru za podršku porodicama djece i osoba s poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu – Zvjezdice“.

„Kako se štiti poslodavac? Kako se štiti ta osoba? Ako nemamo zakonski regulisano, da li uopšte možemo bilo šta raditi? Dajte da prvo sredimo zakone, institucije da malo „potjeraju“, pa tek onda sve drugo dolazi na red“, ističe Anđela Velimir.

Postoji još jedan aspekt u vezi sa zapošljavanjem osoba sa invaliditetom o kome se malo raspravlja. Postavlja se pitanje kako prilagoditi radno mjesto i kako prilagoditi sam proces rada. U slučaju osoba sa intelektualnim poteškoćama to znači dobru procjenu stručnjaka – logopeda, defektologa, psihologa, psihijatra, koji moraju navesti, na primjer, nakon kojeg perioda se ta osoba zamara, gubi koncentraciju, pa se na osnovu toga prilagođava i radno vrijeme.

„Može se postaviti realno pitanje koliko dugo osobe sa invalididtetom mogu da rade u kafiću. To jeste dobra ideja, ali koliko vremenski to može da traje i koji su drugi jednostavni poslovi koje mogu da obavljaju i na koji način“, ističe Kotur-Erkić i dodaje da poslodavcima niko ne dostavlja te informacije.

Anđela Velimir navodi da je problem nedostatka informacija o kvalifikacijima osoba sa invaliditetom jedan od ključnih.

„Postavlja se pitanje kako naći adekvatan posao? Meni nije poznato da postoji adekvatna selekcija. Odradi se kategorizacija osobe sa poteškoćama i to je to. Znamo da li je umjerena ili teža mentalna zaostalost i slično. Ali nije poznato šta te osobe mogu raditi. Ne postoji nijedna institucija koja uzme tu osobu pred sebe, procijeni koji su njeni kvaliteti, koje su njene sposobnosti, šta može da radi. Uglavnom znamo šta ne može da radi“, navodi Velimir i dodaje da ostaje pitanje kako da poslodavci pronađu odgovarajuću osobu koja odgovara baš za određeno radno mjesto.

Neophodna je neka institucija, kako ističe, koja bi vršila selekciju, procjenjivala sposobnosti osoba sa invaliditetom i onda ih obučavala za određene poslove.

„Onda bi se uz to mogla pružati podrška vezano za zaštitu na radu i zaštitu od zloupotrebe. Bilo bi dobro da postoji institucija koja se sveobuhvatno bavi time, ali ne postoji centralizovani institucionalni odnos. Ne postoji neki centar koji bi bio resurs poslodavcima i osobama sa poteškoćama, gdje bi poslodavci potraživali takve ljude, a gdje bi takve osobe našle mjesto da se osposobe za rad“, naglašava Velimir.

I Ana Kotur-Erkić naglašava da nemamo nijednu instituciju koja se bavi osposobljavanjem osoba sa invaliditetom za rad.

„Postoji Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida koji je u principu pandan bivšeg socijalističkog modela institucija za zapošljavanje svih osoba sa invaliditetom, bez razlike, koji je u principu zatvorenog tipa i čiji je jedini posao da rade to što rade. U ovom slučaju štampaju formulare koje su institucije dužne da otkupe u određenom omjeru u odnosu na Zakon o javnim nabakama, ali i dalje oni ne rade svoj dio posla u smislu procjene kapaciteta i preporuka poslodavcima“, ističe Kotur-Erkić.

Zbog toga što nemaju adekvatne informacije, poslodavci najčešće i nisu voljni da zapošljavaju osobe sa invaliditetom, što potvrđuju i istraživanja nadležnih institucija. Prema Istraživanju tržišta rada u Republici Srpskoj za 2021/2022. godinu, koje je objavio Zavod za zapošljavanje Republike Srpske, samo 12% ispitanih, od ukupnog broja poslodavaca koji su učestvovali u istraživanju, navelo je da postoji mogućnost da zaposle osobe sa invaliditetom.

Negativan stav prema osobama sa invaliditetom jedan je od razloga zašto one uopšte i ne pokušavaju da nađu posao, smatra Anđela Velimir.

Međutim, onog trenutka kada osobe sa invaliditetom izađu na tržište rada, s jedne strane imamo ljude koji su osposobljavani za vrlo jednostavna zanimanja koja se danas podrazumijevaju kao sastavni dio širih opisa poslova, s druge strane imamo problem s diplomama, jer poslodavcima se ne sviđa kada je u diplomama navedeno da osoba sa invaliditetom ima završenu školu s prilagođenim programom.

„Poslodavac nije pripremljen šta njega očekuje u procesu rada, pa ili uzme novac kao stimulans od institucija tamo gdje može, ili ne zna kako da osobi sa invaliditetom prilagodi proces rada, i na kraju kako da mu odredi zaradu u skladu s onim što je posao te osobe“, smatra Kotur-Erkić, naglašavajući da je, nažalost, u takvoj situaciji veća sigurnost biti osoba sa intelektualnim poteškoćama za koju odlučuje primarna porodica, postojati u sistemu socijalne zaštite i na tome stati.

S tim u vezi, javlja se i strah roditelja koji imaju dobra primanja i mogu da „pripreme teren“ za oduzimanje poslovne sposobnosti jer će njihovo dijete naslijediti porodičnu penziju. U tom slučaju, ispada da je bolje da njihovo dijete bude osigurano nasljeđivanjem porodične penzije roditelja koji ima dobru platu, nego da ima svoju penziju stečenu radom. Ne postoji mehanizam koji tu stečenu penziju, odnosno tu zarađenu, ličnu penziju, dovodi do minimuma socijalne sigurnosti.

„Šta bi minimum socijalne sigurnosti u ovom slučaju bio? Onih 100 i kusur maraka što računa centar za socijalni rad da bi vam dao jednokratnu novčanu pomoć ili bi to bila neka ozbiljnija ekonomska cifra u smislu potrošačke korpe koja bi morala biti modifikovana u smislu da se u obzir uzimaju i troškovi invaliditeta“, ističe Kotur-Erkić.

Rješenje problema?

Ostvarivanje prava osoba sa invaliditetom, prema Ani Kotur-Erkić, nije problem koji će se riješiti jednom izmjenom zakona. Potrebne se u izmjene Porodičnog zakona i Zakona o socijalnoj zaštiti jer se tamo navodi da osoba mora biti radno nesposobna da bi ostvarivala socijalnu zaštitu, odnosno primanja.

„S druge strane, potreban nam je i kompletan reformski proces obrazovanja gdje bismo sistematizovali ovo što osobe sa invaliditetom trebaju generalno – personalne asistente, pružatelje podrške i asistenciju na radu, i u konačnici trebamo kroz Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom predvidjeti asistenciju na radu koja je za sada apsolutna nepoznanica“, navodi Kotur-Erkić.

Poslanik SDS-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske Davor Šešić ističe da bi, uzevši u obzir da u skupštinskoj proceduri ne postoji inicijativa za izmjenu navedenih zakona koji se tiču radnih prava osoba sa invaliditetom, bilo dobro da takvu inicijativu podnesu upravo udruženja koja se susreću sa problemima iz ove oblasti.

„Zadatak nadležnog ministarstva je svakako da se svi postojeći propisi usklade sa međunarodnim konvencijama. Svjedoci smo da položaj lica sa invaliditetom nije na zavidnom nivou, a jedan od razloga je i zakonska regulativa koja ne prati međunarodne akte“, ističe Šešić.

Što se inicijativa tiče, Ana Kotur-Erkić ističe da je slala Ministarstvu pravde i Kabinetu predsjednika RS prijedlog za organizaciju stručnog skupa gdje bi se razmatrali modaliteti podrške ostvarivanja prava kroz ostavljanje poslovne sposobnosti osoba sa intelektualnim poteškoćama koji je, nažalost, bio bez rezultata.

Po sadašnjim propisima, onako kako ga predviđaju i FBiH i RS, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom predviđa samo dvije alternative. Jedna je zapošljavanje uz plaćanje doprinosa za osobe sa invaliditetom od strane entitetskih fondova, koji samo prikupljaju novac i raspoređuju ga dalje i nemaju nikakvu drugu ingerenciju. Druga je plaćanje penalizacija ako firma nema zaposlenu osobu sa invaliditetom u skladu sa zakonskom kvotom.

„Vi i dalje dobijate neke marginalne cifre koje su tolike da ne možete ulagati u proces već samo održavati postojeću zaposlenost“, ističe Ana Kotur-Erkić, naglašavajući da je zaposlenost osoba sa invaliditetom takva da se uglavnom zapošljavaju osobe ratnog uzroka invaliditeta, dok su osobe s civilnim uzrokom invaliditeta, uključujući i civilne žrtve rata, koje su uglavnom žene i djeca, kako ironično kaže, „sve bolesni ljudi kojima treba socijala, ali ne i rad“.

Gerila.info