Ožiljci: „Potresna svjedočenja žena žrtava rata (VIDEO)

Prema procjenama različitih međunarodnih organizacija, kroz logore je tokom proteklog rata u BiH prošlo više od 200.000 ljudi. Mnogi od njih su preživjeli ratne torture.

PIŠU: Đorđe Vujatović i Nikola Bačić

„Sa ovom boli se ne mogu nositi sama jer sam bila svjedok svega. I pored toga, moji roditelji su ostali mrtvi poniženi. Zbog sve te nepravde i boli odlučila sam ovo napisati i poslati nekome kome je zaista stalo do ljudskih tragedija i sudbina. Ni od koga nisam tražila niti ordenje niti nečije sažaljenje“.

Ovako svoju priču počinje Š.Č. (ime poznato redakciji) iz okoline Nevesinja, koja je 1992.godine bila uhapšena i zajedno sa članovima porodice odvedena u jedan od logora u BiH, a koji je bio pod kontrolom srpske strane u prethodnom ratu.

U logorima je provela skoro četiri godine, te je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma puštena na slobodu, nakon čega je saznala da je jedina iz cijele porodice preživjela.

Nakon puštanja na slobodu pokrenula je tužbe i sudske procese da bi ostvarila svoja prava, te tražila pravdu za ubijene članove porodive, međutim, do pravde, kako kaže, ni do danas nije moguće doći.

„Tražila sam samo malo pravde za moje roditelje. Nikakav novac ovoga svijeta moju porodicu i sve što sam prošla, ne može nadoknaditi. Pošto pravdu nisam uspjela pronaći na sudu, svoju priču sam odlučila prenijeti na papir. Ovo pišem s nadom da će mi dragi Bog opet pomoći, da dođe u prave ruke. Ako to uspijem, biće mi dovoljno saznanje da će ovo možda neko nekada pročitati“, kaže ona dok pred novinarima čita pismo (dnevnik) o okolnostima zatvaranja i boravka u logorima.

U pomenutom pismu navodi kako je bila žrtva ratne torture i premlaćivana više puta.

„Počeli su izvoditi jedno po jedno. Nakon moga brata izveli su mene. Pošto je bila noć mogla sam im vidjeti samo sjene. Odveli su me u neku prostoriju, počeli su me bacati jedno od drugog psujući i vrijeđajući me. Onda su me bacali na pod. Ja sam samo plakala i molila ih da me ostave na miru i da ja nikome ništa nisam kriva. Osjećala sam se tako jadno, nemoćno i očajno kao da sam upala među divlje zvijeri koje za svoje žrtve nemaju milosti. Samo su se smijali i bacali me od jednog do drugog kao da sam nogometaška lopta, a ne živo biće“, napominje Š.Č, koja je tada imala 22 godine.

Napominje da bol i sudbinu koju je imala ne bi poželjela nikada i nikome jer je izgubila sve što je imala u životu, a prije svega porodicu., kao I da joj je u logoru prošla mladost i djevojački snovi.

„Kada me ljudi pitaju koji detalj iz rata ti je najteži, ja ne znam šta da odgovorim. Svaki detalj moga života je veoma težak. Pomisao na smrt, a tek si počeo da život. Pomisao kako ti se život u jednom trenutku okrene naopačke. Postaneš nemoćan u svojoj boli“, dodaje Š.Č.

U Bosni i Hercegovini je tokom proteklog rata (u periodu 1992.-1995.) prema istraživanju Centra za demokratiju i tranzicionu pravdu bilo više od 950 logora i zatočeničkih objekata.

Prema procjenama različitih međunarodnih organizacija kroz njih je prošlo više od 200.000 ljudi koji su preživjeli ratne torture, a navodi se da je veliki broj zarobljenika, čak 25.000 bili žrtve suksualnih zlostavljanja u logorima.

Žene koje su žrtve ratne torture i dalje se suočavaju sa velikim traumama, a samo rijetke su spremne da podijele svoju priču o javnosti.

Tokom istraživanja o ženama žrtvama rata, istraživački timovi portala Gerila.info i Hercegovina.info kontaktirali su veći broj udruženja koji okuplja ovu populaciju, kao i neke od pojedinačnih žrtava, međutim, oni su odbijali da razgovaraju o ovoj temi.

„Kada je rat prestao bilo je nekako lakše razgovarati o tome jer su bile okolnosti i drugačije. Ljudi su bili puni entuzijazma da se vrate, da obnove svoje kuće i da na neki način počnu da normaliziraju svoj život, ali onda kako je vrijeme prolazilo, te stvari su se počele drastično mijenjati i počelo je biti dosta teže i razgovarati o tome“, navodi Emsuda Mujagić iz Kozarca, predsjednica Udruženja žena “SRCEM DO MIRA”.

Udruženje “Srcem do mira” iz Kozarca kroz svoje aktivnosti je okupilo veliki broj žena iz tog kraja koje su prošle strahote logora.

“Sve i jedna su prošle. Imaju možda dvije ili tri koje nisu se desile tu, a sve i jedna je prošla uglavnom kroz logor Trnopolje, Omarska, Keraterm”, dodaje Mujagić, koja kaže da je na sceni  institucionalno ignorisanje žrtava, te sistemsko zatiranje činjenica o proteklom ratu, kao i da politički predstavnici ponovo generišu krizu kakva je već viđena početkom 90-ih godina prošlog vijeka.

Nespremni za suočavanje sa prošlošću, žrtve bez riješenog statusa

Duboka politička podijeljenost dovela je do toga da i dalje ne postoje precizni i zvanični podaci o broju žrtava ili ratnim zločinima iz proteklog rata, navode psiholozi, uz napomenu da se u takvoj atmosferi društvo nije pozabavilo ni pitanjem žrtava, te PTSP-a, kao posljedice zatvaranja u logore.

„Mi nemamo podatke koji su verifikovani i prihvaćeni unutar cijelog društva, na primjer, o broju poginulih, da ne govorimo ranjenih, stradalih, silovanih… To govori koliko je sistem okrenut i koliko je državi, entitetima, političarima, koliko su važne žrtve“, navodi psiholog Srđan Puhalo.

Kako je rekao, stalne političke tenzije doprinijele su to da među etničkim grupama u BiH nema želje za suočavanje sa prošlošću, te da samim tim ne želimo i ne možemo da razumijemo ono kroz šta su prošle ne samo naše žrtve, nego i tuđe.

„Čak mislim da se žrtve i najbolje razumiju i da je tu najmanje mržnje i prejakih riječi“, dodaje Puhalo.

Veliki broj žrtava ratne torture još uvijek nisu uspjele da regulišu svoja prava, a u Republici Srpskoj rok za prijavljivanje je trajao pet godina.

Iskustva drugih država upozoravaju da se žrtvama mora dati još vremena da se ohrabre, posebno kada je riječ o bivšim logorašima, ali i žrtvama seksualnog nasilja., navedeno je nedavno i prilikom promocije Analize Zakona o zaštiti žrtava ratne torture.

„Treba da se ostavi mogućnost ljudima da mogu sutra i prekosutra i za 10 godina da prijave te strašne stvari koje su im se desile i da dobiju reparaciju i društveno priznanje. Nekada priznanje da ste bili žrtva, to je neka vrsta satisfakcije i oni koji ne ostvare ta novčana prava, nego samo im se prizna status da su propatili da su bili žrtve nekada je zadovoljština“, navodi novinar i istraživač Radenko Udovičić, koji je i jedan od autora pomenute Analize.

Status žrtava ratne torture po pomenutom zakonu dobio je samo malo broj osoba.

“Dobili smo informaciju da je 301 žrtva ostvarila status po zakonu. Od toga su 211 žena i 90 muškaraca. 202 žrtve imaju evidentirana prava na osnovu kojih se vrši isplata. To je 157 žena i 45 muškaraca. Od strane ministarstva nismo mogli dobiti podatak koliko je ukupno podnijetih zahtjeva, da bi mogli mjeriti koliko ih je odbijeno, navodi i Gorica Ivić, izvršna direktorica Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke.

Inače, po međunarodnoj praksi, što je ukazano više puta i od strane UN-ovih tijela i izvjestilaca, petogodišnje ograničenje ne bi trebalo da stoji u zakonu, navodi se i u pomenutoj analizi.