Ožiljci: Povratničke priče

Povratnička priča, zamišljena kao posljednja epizoda serijala Ožiljci, okuplja one koji su se, nakon života u inostranstvu, gdje su završili tokom ratnog vihora, vratili u BiH, gdje ih očekuju brojni izazovi, ali i duboke veze s korijenima.

U razgovoru sa povratnicima s područja Sanskog Mosta, Kotor Varoši, te Mostara, uprkos geografskim i etničkim razlikama, nekoliko je stvari uvijek slično. Povratak na svoje bio je borba prepuna izazova, no oni su je uspješno prevladali.

Iako su nekad hrvatska sela bila puna života, danas su u Kotor Varošu ostali uglavnom stariji povratnici.

Kotor Varoš

Mato Marić iz Vrbanjaca kod Kotor Varoši proveo je decenije radeći u Njemačkoj, a povratkom u rodno mjesto vlastitim je sredstvima obnovio kuću, koja je tokom rata bila uništena.

„Mladih nema. Ovo što nas živi, sve su penzioneri i starci. Možda neki koji su ostali, imaju možda devetero djece ukupno”, žali nam se Marić

Suživot sa komšijama opisuje kao pozitivan, ali ukazuje na problem nedostatka infrastrukture.

„Što se tiče življenja sa komšijama, nikakvih problema nema, svi smo u dobrim odnosima. Jedino je infrastruktura malo veći problem. Meni je, naprimjer, asfalt pred kućom, ali drugi ne mogu doći svojim kućama. Povratak Hrvata je jako težak jer ta hrvatska sela nemaju puteve, ne održavaju se, i teško se obnavljaju. Prije rata je u Kotor Varošu bilo preko 11.000 Hrvata, a sad nas je 180. To znači da broj govori koliki je povratak Hrvata u Kotor Varoš.”

Da stvari nisu idealne pokazuje i problem s kojim se suočavaju povratnici posljednjih godina. Ilegalna sječa šume koju nadležni ne mogu ili ne žele spriječiti.

„Privatna dobra se uništavaju bez ičijeg znanja, putevi se uništavaju, šumarija i privatnici koji imaju pilane uništavaju. Mi popravimo puteve svojim privatnim sredstvima, a za mjesec dana ih unište. Ako se postavi rampa, komunalna policija dođe i odsiječe je da mogu dalje sjeći šumu i raditi.”

Sličnu priču priča i Zlatko Bujdo, koji boravi između Švajcarske i sela Podbrđe u opštini Kotor Varoš. On je takođe obnovio imanje bez ikakve pomoći. Uprkos trudu, suočava se s nebrigom institucija, što doprinosi osjećaju da su povratnici prepušteni sami sebi. Njegov dom okružen je posječenim šumama i slabo održavanom infrastrukturom.

„Ovdje imam svoje imanje, kuću sam obnovio samostalno, od nikoga ništa nisam dobio. Sve je samostalno finansirano. Imam posjed, malo šume, malo livada. Što možemo, sami radimo. Prije dvije godine mi je šuma isječena. Zvali smo komisiju, policiju, šumara, nadležne organe, ali od toga ništa. Do danas ni zapisnik nisam dobio. Nemamo više povjerenja ni u institucije, mi smo odbačeni“, ogorčeno komentariše.

„Kad je rat počeo, moji su se prisilno iselili, a ja sam bio vani. Imao sam nekretnine, traktor je nestao, oružje je oduzeto, niko ništa nije vratio. Raspitivao sam se, ali ništa. Prije deset godina, ukraden mi je auto iz garaže, ali niko ništa. Nisu me fizički zlostavljali, osim jedne prijetnje kad su me presreli zbog šume, pitali su me što tamo radim i rekli da se pazim. Podbrđe je prije rata bilo 98 posto katoličko. Sad je mješovito, pravoslavno stanovništvo preteže. Nas povratnika ima malo, vikende i praznike provodimo ovdje, ali malo nas je koji živimo duže. Stalno nam se za svako glasanje obećava pomoć za puteve, dovod vode, ali nakon glasanja sve bude zaboravljeno. Šume su isječene, izvori presušuju, i ako ovako nastavi, za deset godina nestaće vode. Ono što su nama isjekli, u redu, ali što je sa zaštitom prirode i životinja? Niko ne preduzima ništa. Medvjedi dolaze, srne su nestale, nema pet srna da ih nabrojimo. Nelegalno je isječeno oko 300 hektara šume, bliže meni, a dalje još više. Oko 85 posto šume je isječeno, masakrirana je”, govori on dok nam pokazuje isječenu šumu.

Sanski Most

Vojislav Kondić, koji se u selo Podovi vratio iz Slovenije, obnavlja imovinu i brine o očuvanju sjećanja na oca, poginulog tokom rata. Premda povratnici poput njega pokušavaju obnoviti zajednicu, institucije su pokazale malo interesa za podršku. Kondić sa komšijama održava dobre odnose i napominje kako su obični ljudi uvijek tražili saradnju, bez obzira na prošle sukobe.

„Otac nam je ovdje poginuo, ubijen je 1995. godine. Sahranjen je u susjednom selu jer se ovdje nije moglo, živio je ovdje sam. Niko od nas četvorice braće nije bio prisutan, najstariji brat je bio u Njemačkoj, ja u Velenju, treći brat u Beogradu, a četvrti u Ljubljani. Donio sam odluku 2002. godine da se vratim ovdje, preselio sam oca iz groblja Kozice. Vozili smo ga u Banju Luku gdje je utvrđen uzrok smrti i onda je premješten u naše groblje.”

Mitar Popović, koji se u Podove  takođe vratio iz Slovenije, govori o neprocesuiranom ratnom zločinu koji je pogodio njegovu porodicu, ali zahvalan je na donaciji Republike Srpske za obnovu kuće. Premda su povratnici manjina, ističe da žive bez ikakvih problema u zajednici.

„Moja majka je poginula ovdje, kao i dvojica, odnosno trojica stričeva, te jedna rođaka iz susjednog sela. Ukupno pet ih je ubijeno ovdje. To se dogodilo 21. septembra 1995. godine. Niko nije procesuiran za taj zločin. Dali smo izjave, nas troje odavde, ali ništa se nije pokrenulo. Ne znam je li postupak ikada započet, ali nema saznanja ko je to napravio.”

Mostar

Enes Rahimić, bivši rukometaš i privatni preduzetnik, od povratka iz Švajcarske gradi život u Gubavici kraj Mostara.

U kršu je izgradio imanje koje je najprije trebalo služiti samo njemu i članovima porodice, no s vremenom je prenamijenio imanje i za turizam.

„Ova kuća je prvobitno bila namijenjena za mene i moju braću, kao porodična kuća i mjesto za okupljanje prijatelja. Međutim, sve je otišlo u drugom pravcu i objekat se proširio, pa se sada od toga može i zarađivati. Ako je to dobar vid povratka na svoje, onda sam uspio u tome. Proveo sam šest i po godina u Švajcarskoj, i to mi je pomoglo kada sam započeo ovu realizaciju. To je država u kojoj se poštuje zakon, sve je regulisano, od najmanjih do najvećih stvari”, primjećuje on i upoređuje stanje u toj zemlji s onim što je zatekao u BiH.

Iako je ostvario finansijsku stabilnost, suočava se s problemima poput loših puteva, izgradnje solarnih elektrana u blizini imanja i čestih nestanaka vode.

„Ljudi su se masovno vratili jer je ovo prigradsko naselje van Mostara, blizu svega. Međutim, povratnici su dobili domove i kuće, ali znamo svi da se od kuće ne može živjeti. Put je strašno loš, vodovod ne funkcioniše kako treba. Ova godina je bila teška, bilo je perioda kada smo 15 dana bili bez vode, a u Hercegovini, kada je temperatura preko 40 stepeni, to je veliki problem. Imao sam ogromne štete. Što se solara tiče, kao čovjek nemam moralno pravo nikome zabraniti da pravi solare, ali mogu tražiti od investitora da, ako već to rade u mom kraju, rade po zakonu. Ako već mora biti solar, daj da napravimo dogovor, da se postave dva ili tri, i da se s tim zaustavi. Mora se ostaviti životni prostor za ovaj narod jer ja ne mislim ići nigdje. Došao sam ovdje, želim ovdje živjeti, raditi i umrijeti”, poručuje Rahimić investitorima.

Enes izražava želju da privuče porodicu i mlade iz dijaspore, pozivajući političare da prepoznaju važnost iseljeništva za budućnost BiH.

„Moja najveća želja je da moja braća budu sa mnom. Tada sam najsretniji. Kad su braća tu, onda će i djeca imati želju da se vrate. Ovo je prilika da pošaljemo poruku političarima – dijaspora je važna. Naši ljudi su obrazovani, imaju dobre poslove i zarade. Privucite ih, sredite zakonske osnove i pustite omladinu da se vrati. Imamo sve što nam treba da BiH postane druga Švajcarska u Evropi.”