U srcu Mostara, ispred spomenika posvećenog djeci stradaloj u ratu, Marijofil Šarić evocira sjećanja koja ne blijede ni nakon 30 godina. Kaže da još uvijek proživljava svaki detalj tragedije iz svog djetinjstva.
“Ne mogu reći da se prisjećam, jer to proživljavam svaki dan”, priznaje Marijofil, sjećajući se dana kada je granata odnijela živote djece s kojima se igrao.
Granata nije birala, a bol ostaje prisutna u svakom kutku Mostara…
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Ilija Kožulj, inicijator izgradnje spomenika, nikoga nije izgubio u ratu ili na tom mjestu, ali je osjetio duboku potrebu ostaviti neki trag budućim generacijama.
Njegov angažman nije ograničen nacionalnim granicama. “Kao Hrvat, gradim spomenik djeci koja su stradala, bez obzira na njihovu nacionalnost”, naglašava on, ističući važnost zajedničkog sjećanja u borbi za mir.
Umjetnički pečat spomeniku dao je Dalibor Nikolić, čiji mozaik prepliće sjećanja i simboliku.
“Keramika, ogledala, svakodnevni predmeti… simboliziraju trenutke kada su se djeca bezbrižno igrala”, kaže Nikolić i dodaje da je njegov cilj bio je stvoriti djelo koje nosi dostojanstvo sjećanja, ali i podsjeća na fragilnost života.
Posebnu težinu spomenika na kraju je dodao Marijofil Šarić. Iako nosi bol, odlučio je pružiti ruku onome ko je odgovoran.
“Ako ikada sretnete onoga ko je odgovoran, recite mu da sam mu oprostio u svoje ime”, kaže.
Slična se priča odvija i u Banjoj Luci, gdje se svake godine okupljaju ljudi kako bi odali počast 12 beba koje su izgubile život zbog nedostatka kiseonika tijekom rata.
Spomenik bebama postao je simbol univerzalne tuge i podsjetnik na krhkost života.
“Ova beba nije bila ni Srpkinja, ni Hrvatica, ni Bošnjakinja – bila je samo beba”, kaže jedan od sugovornika, naglašavajući da tragedije rata ne poznaju granice.
Kroz ove priče, spomenici u Mostaru i Banjoj Luci služe kao trajni podsjetnik na stradanja, ali i na važnost izgradnje zajedničke budućnosti koja se temelji na sjećanju i nadi. Sjećanje na djecu i bebe koje su stradale nosi univerzalnu poruku da tragedije ne smiju biti zaboravljene, ali i da nas takva sjećanja mogu voditi ka pomirenju i trajnom miru.
