Apeli za pomoć u liječenju djece i odraslih naša su svakodnevnica, a razlozi za pokretanje apela ove vrste su uvijek isti – nedostatak novca za liječenje.
Prema podacima istraživanja koje su zajedno proveli RTV Slon i portal Gerila Info, nedostatak novca u fondovima solidarnosti, nezainteresovanost entitetskih vlasti i nepostojanje sistemskog rješenja osnovni su problemi. U nastavku donosimo priče o onima koji se u borbi za preživljavanje oslanjanju na pomoć ljudi velikog srca u oba entiteta, odnosno u Tuzli i Banjaluci.
Sve više apela za pomoć u liječenju u Tuzli i Banjaluci. Šta rade nadležne gradske i entiteske vlasti?
U medijskom prostoru i na društvenim mrežama sve je više apela za pomoć u liječenju. U istraživanju RTV Slon na uzorku od 78 ispitanih građana Tuzle više od polovine ispitanih potvrdilo je da svakodnevno nailaze na apele za pomoć. Skoro 70 ispitanika ističe da se apeli koje viđaju u većini slučajeva odnose na liječenje u inostranstvu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Zekija Bećić jedna je od osoba koje su spas za život primorane tražiti u inostranstvu. Dijagnosticirana joj je hernija, diskus hernija i smanjeno lučenje hormona štitne žlijezda. Nakon 14 operativnih zahvata u UKC Tuzla, doktori su Zekiji poručili da pomoć traži negdje drugo.
„Otišla sam na hirurgiju, doktor koji me pregledao, ustanovio ponovo herniju i rekao mi da oni više to nisu u mogućnosti da urade. Da idem tražiti sebi glavi spasa, da na Klinici ne postoji tim koji može da uradi ovaj dio posla. Tada smo se mi pokrenuli, tada je moja kćerka apelirala da odem za Tursku da konačno dobijem nalaz.“
Za pomoć u liječenju građana u inostranstvu sa područja FBiH pri Federalnom zavodu zdravstvenog osiguranja osnovan je Fonda solidarnosti. Samo u prošloj godini na adresu Zavoda pristiglo je 617 zahtjeva za finansiranje troškova liječenja u inostranstvu. Odobrena su 574. U ovoj godini u finansijskom planu Zavoda planirano je 12 miliona KM.
„Nastojaćemo izmiriti sve troškovi koje ispostave ino klinike. Međutim iz godine u godinu broj zahtjeva se povećava a samim tim i troškovi. Potrebno je ulagati u domaće kliničke centre i razvijati usluge kako bi se smanjio odlazak naših pacijenata na liječenje u inozemstvo, a samim tim iste usluge bi se plaćale našim kliničkim centrima. Naglašavamo da zavod finansira liječenje pacijenata sukladno Pravilniku o upućivanju osiguranika na liječenje u inozemstvo“,navode iz Zavoda zdravstvenog osiguranja FBiH.
Međutim, Zekija sa početka naše priče ne ispunjava uslove Pravilnika, te ne postoji zakonska osnova za sufinansiranje operativnih zahvata, a oni u Turskoj koštaju 34 hiljade eura koje porodica Bećić nema.
„Za svoj život hvatate se za slamku. Tražite svako moguću opciju i stid me i vjerujte da nisam nikada za ovoliko godina, 53 godine nisam doživjela, a sad zaista nisam u mogućnosti“
Da su Bosanci i Hercegovci ljudi velikog srca pokazalo se do sada bezbroj puta. Skoro svi naši ispitanici bili su učesnici u akcijama prikupljanja pomoći. Prema rezultatima istraživanja, od ukupnog broja ispitanika, 80 posto ih svakodnevno učestvuje u apelima za prikupljanje novca za liječenje. No to nije i ne smije biti rješenje za one kojima život ovisi o raspoloživosti novcem, smatra aktivistica Mirha Smajlović.
„Mi nemamo druge opcije nego da se snalazimo preko nevladinih organizacija da pokušamo pomoći tim ljudima koji su u nevolji. Nevladin sektor i osobe koje se bave raznim donacijama, lakše im je otvoriti telefonski broj i da ide putem sms poruka. To je nažalost katastrofalno“, kaže Smajlović.
Pri Fondu solidarnosti djeluje i Zavod zdravstvenog osiguranja TK koji pokriva liječenje u inostranstvu za 13 dijagnoza.
„Ako osigurano lice potpada pod tih 13 dijagnoza, podnosi se zahtjev, odnosno matična ustanova (bolnica) koja upućuje osobu na liječenje obraća se Zavodu za izdavanje saglasnosti i upućivanje lica osigurano lice dobija saglasnost i obavlja liječenje na teret Fonda“, ističe Riad Kurtalić iz ZZO Tuzlanskog kantona.
I u slučaju kada osoba ne ispunjava sve uslove, a uz stručno mišljenje ljekara, može se obratiti za pomoć Zavodu, koji u tom slučaju djelimično snosi troškove liječenja u inostranstvu.
„ZZO TK u skladu sa svojom odlukom na osnovu zahtjeva osiguranog lica nakon obavljenog liječenja daje finansijsku pomoć do 20 posto ukupnih troškova liječenja, a najviše do 20 hiljada KM. Izuzetak su djeca do navršenih 18 godina gdje Zavod može uplatiti cjelokupan iznos koliko je koštao račun liječenja, najviše do 50 hiljada KM“, kaže Kurtalić.
U strukturi ukupnih troškova za liječenje u inostranstvu koje snosi Federalni fond solidarnosti najveći troškovi odnose se upravo na liječenje djece oboljele od urođenih srčanih oboljenja, dječije onkologije i rijetkih bolesti kod djece. Apeli za djecu i mlade poticaj su za 33% ispitanih da učestvuje u doniranju novca neophodnog za liječenje.
Za Zekiju s početka naše priče, ni ovo nije rješenje.
„Obraćali smo se i Zavodu zdravstvenog osiguranja, međutim, tražili su potpis sa konzilija. Čim konzilij odobri da nas šalju na liječenje u inostranstvo, oni bi nam platili 20 posto od toga“
Pomoć za liječenje građana u inostranstvu izdvajaju i lokalne vlasti. U Tuzli, većina naših ispitanika ( njih 54 posto) kazala je da nisu upoznati sa programima pomoći gradske vlasti, a tek 21 posto ispitanika izjasnilo se da su upoznati s programima, ali da osigurana sredstva nisu dovoljna.
„Grad Tuzla dodjeljuje jednokratne pomoći za te osobe. Sve njhove propratne troškove koji nastanu u toku njihovog boravka na liječenju. Troškovi prevoza, smještaja, pregleda, nabavke lijekova. Svih tih troškova u visini plaćenih računa do 10 hiljada KM“, kaže Davor Piljić viši stručni saradnik za upravno riješavanje u oblasti socijalne zaštite grada Tuzla.
Međutim, 54 posto ispitanika smatra da nema dovoljno novca za liječenje. S druge strane 25 posto ispitanika kazalo je da je to zbog velikog broja pacijenata, a njih 11 posto smatra su razlog visoki troškovi liječenja. Pored toga često se navodi korupcija, nedostatak medicinskih kadrova, da veliki broj firmi ne uplaćuje zdravstveno osiguranje… Istog mišljenja je i aktivistica Mirha Smajlović.
„Opremanje samih kliničkih centara i sa edukacijama ljekara, mi iz nevladinog sektora imamo informaciju da imamo toliko školovanih ljudi koji sjede nemaju priliku da rade svoj dio posla. Nebriga političara ni vlastodržaca, koji bi namjenski tražili za veća izdvajanja za tu populaciju. Nemamo nikakvih većih inicijativa od naših zastupnika i zastupnica, jer da ih imamo možda bi se malo pokrenuli u tom pravcu“, kaže Smajlović.
Kako su apeli za pomoć nekada i sredstvo zloupotrebe, građane smo pitali jesu li sigurni da je njihov novac upućen na pravu adresu ? Oko 22 % ispitanika kazalo je kako su sigurni da novac ide tamo gdje treba, dok je čak njih 47,4 posto kazalo da uopšte ne razmišlja o tome. Ukoliko su građani u stanju potrebe, trebaju pomoć dobrih ljudi, a ukoliko ne ispunjavaju uslove za sufinansiranje troškova liječenja , pokušavaju na razne načine obezbijediti novac. Tako je i Zekiji Bećić jedini izlaz, apel.
„Ako imaš novac imaš i život, ako nemaš,prepušten si sam sam sebi“, kaže Zekija Bećić.
Slične priče dijele i građani Banja Luke. Uz pomoć humanih ljudi, humanitarnih brojeva i akcija liječi se velik broj građana, među njima i maloljetna djeca. Na ovaj vid prikupljanja pomoći za liječenje prisiljena je i Darija Karanović iz Banja Luke koja je uz pomoć humanitarnog broja uspjela prikupiti dio sredstava za liječenje. Međutim ni blizu dovoljno. Sada čeka pomoć dobrih ljudi, kao i mogućnost da ponovo na mjesec dana dobije priliku da koristi humanitarni broj. Darija boluje od teške bolesti.
„Moja borba traje već 15 godina. Prvo maligno oboljenje je 2008. godine bilo i sve je bogu hvala dovedeno pod kontrolu. 2020. sam dobila drugo maligno oboljenje i tada sam izgubila glas i tada je sve bilo mnogo gore tada nego što je sada. Sada pristojno pričam, razumijemo se. Prošle godine u februaru je bila jako velika operacija i sumnjalo se na metastaze te druge i onda je došla treća dijagnoza koja je bila neočekivana poprilično agresivna“, kaže Darija Kremenović.
Konstantnu borbu vodi i Nataša Krivošija. Ona je majka šestogodišnjaka sa rijetkom bolesti. Njen sin ima bolest koju nema niko drugi na Balkanu. Roditelji djece sa rijetkim bolestima u Republici Srpskoj vode borbu da ostvare veća prava jer im ovo što sada dobijaju nije dovoljno. Oni ne mogu da rade i da zarade. Za Natašinog sina za sada nema lijeka, a troškovi su veliki.
„Vidim u grupi da dosta roditelja ima problem. Mnogi lijekovi su povučeni sa A liste, ti lijekovi su poprilično skupi. Zamislite roditelja koji ne radi ili eventualno radi jedan roditelj i ne mogu sebi da priušte lijek, a djetetu to znači. Onda dolazimo u situaciju da se razne humanitarne stvari rade da bi dijete dobilo lijek umjesto da država uredi stanje i uredi zakon o zdravstvenom osiguranju mi i dalje moljakamo i apelujemo a oni ignorišu sve to. Borba sa vjetrenjačama“, priča Nataša Krivošija.
Humanost Banjalučana vidljiva je i u donacijama za hranu. U banjalučkom Mozaiku prijateljstva hrane stotine sugrađana. Oni hranu kojom prave stotine obroka dnevno za one koji ih sebi ne mogu priuštiti uglavnom kupuju uz pomoć donacija.
„Mozaik prijateljstva ima jako malu pomoć u novcu što se tiče ljudi iz vlasti Banjaluke i države ali ono što je možda dobro jeste da ljudi imaju povjerenja u Mozaik prijateljstva i oni koji imaju novca dođe ovdje i pomogne da se kupi hrana“, kaže Miroslav Subašić koji je na čelu ovog humanitarnog udruženja.
U ovoj javnoj kuhinji dnevno prave između 600 do 800 obroka. I oni su koristili humanitarne brojeve za pomoć u liječenje.
„Sve priče koje su bile vezane za djecu mi smo uspjeli uz pomoć naroda da skupimo. Kada govorimo o javnoj kuhinji tu je slabije. Ljudi uplate ali nisu toliko baš zainteresovani. I sad imamo broj 1709 mislim da je broj ali nije nešto odziv. Mislim da se ljudi i umore“, svjedoči Subašić
Nekadašnji ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske kaže da zdravstveni sistemi uvijek imaju problema i da se uvijek mogu naći opravdanja. Kaže međutim da su bolnice najveći poreski dužnici i da to dovoljno govori o svemu. Ističe, da bi novca za liječenje moglo biti kada bi se znali prioriteti i kada se ne bi trošilo na netransparentne javne nabavke i stranačko zapošljavanje. Reforme bi dovele do poboljšanja stanja u zdravstvu Republike Srpske smatra bivši ministar zdravlja.
„Ključne promjene dvije trebaju biti. Jedna je depolitizacija zdravstva druga je dekriminalizacija zdravstva. Kada se to uradi mi ćemo imati sasvim drugu situaciju. Bilo bi više novca u Fondu zdravstvenog osiguranja ali bi i zdravstvene ustanove trošile racionalnije. Ovo sada što se radi je pokušavanje da se bure bez dna napuni. Prvo je potrebna reforma pa tek onda povećanje izdvajanja za zdravstveni sistem“, smatra Slobodan Stanić.
U opoziciji u Republici Srpskoj kažu da je liječenje ljudi uz pomoć humanitarnih brojeva uvijek osjetljiva tema.
„Nekada i kada je savršeno društvo i savršen sistem postoji potreba za neke ljude da i na takav način dođu do podrške i da pokušaju da spasu svoje najmilije. Međutim kod nas to ipak govori da nije dovoljno urađeno na onome što bi trebalo da bude uloga države i ja se nadam da će država uspjeti što više djece da izliječi i da im pomogne da se izvuku iz tih životnih bitki“, kaže Igor Crnadak poslanik PDP-a.
Vlast u Republici Srpskoj je sama u nekoliko navrata u prethodnim godinama organizovala humanitarne večeri na kojima su skupljana sredstva za liječenja i podršku oboljelima, najčešće djeci i bebama. To jeste pohvalno ali pitanje je koliko je to sistemsko riješenje.
