Stravičan zločin kod Tuzle: U naselju Krojčica muž ubio suprugu
Porodična tragedija potresla Tuzlu: Zlatni ljiljan i otac fudbalera Slobode ubio suprugu pa sebe
Detalji tragedije kod Tuzle: Ilija je suprugu Janju ubio iz pištolja, pa presudio sebi
Ovo su naslovi koje posljednjih godina, sve češće čitamo, međutim, nijedno od ovih ubistava nije porodična tragedija, nego femicid, odnosno o zločinu iz mržnje prema ženskom spolu.
„Ne nije riječ o porodičnoj tragediji, nije riječ o incidentu, riječ je o ubistvu žene samo zato što je žena. Uzrok femicida uglavnom bude i taj što je žena tokom života pretrpjela neki oblik rodnog zasnovanog nasilja“, kazala je Marija Arnautović, novinarka i aktivistica u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja.
A upravo rodno-zasnovano nasilje žene nekad i ne prepoznaju, pa zbog toga i ne znajući, trpe neku vrstu nasilja, koje može dovesti do femicida. Nasilje ne mora biti samo fizičko, ono je vidljivo i prisutno svuda oko nas.
„Mi inače na prostoru BiH, ali i Hrvatske i Srbije, to se vidi iz nekoliko istraživanja koja su vršena na fakultetima, gdje se pokazuje da studentice nisu prepoznale kada su ih profesori vrijeđali seksističkim komentarima, misleći da su to komplimenti ili svakodnevno obraćanje. Zamislite kada studenti nisu dovoljno obrazovani o tome, kako to onda izgleda tamo gdje stanovnici nisu obrazovani“, ističe Edisa Gazetić, van. prof. u oblasti književnosti na Univerzitetu Zenica.
Koliko društvo zaista nije upoznato sa nasiljem i femicidom ili to ne želi biti, svjedoče i podaci istraživanja koje je provela RTV Slon. O ovoj temi je željelo govoriti tek 10 osoba i to žena. Svaka od njih znala je šta znači femicid.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Međutim, većina građana Tuzle koje smo anketirali, nisu znali značenje ovog pojma.
„Jeste li kad čuli za pojam femicid? – Nisam vjerujte“
„Recite mi, znate li Vi šta je femicid? – Nemam pojma“.
„Jeste li kada čuli za termin femicid, znate li šta je? – Pa prava žene“.
Iako na prvu nisu znali, svi ovi građani femicid osuđuju. Uzroke vide isključivo i jedino u muškarcu – počiniocu ubistva. Problem je, to, smatra jedna od naših sagovornica, koji nastaje još od kolijevke.
„Treba tražiti nešto drugo u umovima tih ljudi. Oni trebaju biti maltene čim se kod djeteta vidi da maltretira, treba ga vodit psihologu, da se liječi, oni se moraju liječiti. I ako nekada ode u zatvor, ništa od njega ako se ne bude liječio. Društvo u BiH nije dovoljno razvijeno da bi zaštitilo žene, kad bismo imali sistem koji štiti ženu, kada se zatvori muškarac, kada dobije kaznu, onda je to primjer drugima“, smatra Mevlida Kunosić Mlajić, građanka Tuzle.
Upravo tu i leži najveći problem. Femicid u Bosni i Hercegovini još uvijek nije inkriminisan kao posebno krivično djelo. Kazni za nasilje i ubistvo ima, ali one često budu blage i kratkotrajne, pa se npr. počinioci nasilja nakon odslužene kazne, žrtvi koja ga je prijavila, osvete ubistvom.
U prošloj godini, samo na području Tuzlanskog kantona, desila su se dva femicida. U oba slučaja, muškarac je počinio i samoubistvo, zbog čega na kraju ne može ni odgovarati.
„U 2022. godini na području TK, grad Tuzla, evidentirana su dva krivična djela Ubistvo, u kojima su počinioci, dva muškarca, nakon ubistva supruga izvršili i samoubistvo.
Tokom prvih šest mjeseci ove godine evidentirano je jedno ubistvo i to u Tuzli, u kojem je žena – supruga žrtva, a osumnjičeni – suprug je uz Izvještaj predat nadležnom Tužilaštvu TK-a na dalje postupanje“.
I na ovome je, za sada, priča stala. Počinitelju je određen pritvor, a sada je u toku istraga. Iako nije zakonski regulisan, femicid je u Bosni i Hercegovini itekako pristuan. O njemu se ne priča mnogo, samo onda kada je vijest o ubistvu aktulena.
„Ne moramo dakle da govorimo samo ubistvima koje bilježimo u mirnom razdoblju. Vidimo kako su kažnjavani oni koji su počinili silovanje u ratu. Tako da su to sve činjenice koje govore da je femicid prijeko potrebna riječ u našem Zakonu i da je potrebno jasno naznačiti kazne koje slijede za počinitelje“, rekla je Edisa Gazetić, van. prof. u oblasti književnosti na Univerzitetu Zenica.
Ukoliko bi se ubistvo žena kvalificiralo kao teško ubistvo odnono femicid prema Krivičnom zakonu BiH, članu 42b, počiniteljima bi se mogla propisati kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 do 45 godina. Još jedan od problema je, smatraju naši sagovornici, što institucije ne rade dovoljno na zaštiti žrtava, pa tako nasilje često završi ubistvom.
„Iskustva nisu ohrabrujuća, jer samo procesuiranje krivičnih djela iz mržnje jer samo procesuiranje krivičnih djela nije zaživjelo u onom obliku u kojem treba da zaživi, a da jeste, mi bismo imali situaciju da se dokazuje namjera izvršioca koji počini krivično djelo prema ženi, samo zato što je žena. Zbog toga trebamo raditi na povećanju stepena društvene svijesti, o potrebi zaštite žena. Žene su izložene nasilničkim krivičnim djelima, međutim, društvo i država ne pružaju dovoljnu zaštitu“, smatra advokat, Damir Alić.
Da država ne pruža dovoljnu zaštitu, svjedoče i iskustva onih koji rade sa ženama žrtvama nasilja, a to su najčešće nevladine organizacije. Stalnim pričama o nasilju svjedoče i iz Udruženja žena Romkinja iz kojeg navode da žene sve manje vjeruju zaštititi institucija, pa zbog toga nasilja ima i među obrazovanim ženama, iako je, kažu, u društvu uvriježeno mišljenje da se nasilje koje često završi i zločinom dešava samo u socijalno ugroženim porodicama.
„Nasilje se dešava svakome, nasilje trpe i školovane žene, advokatice, doktorice, profesorice, samo je to kod takvih žena tabu tema, smatraju da je to sramota. Nije to sramota,svaka žena treba reći ko je nasilnik, prijaviti to, jer sve što više trpi nasilje je gore“, kaže Indira Bajramović, predsjednica Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ Tuzla.
I rezultati našeg istraživanja su pokazali da se žrtve plaše prijaviti nasilje. Deset od deset žena smatra da počinitelji ubistva nikada ne budu adekvatno kažnjeni.
Isti broj odgovora je i da podržavaju strožije kazne, međutim, kako promijeniti Zakon i integrisati riječ femicid?
„Mi to nemamo inkorporirano u krivične zakone u BiH kojih ima više, ali imamo zločine iz mržnje koji su definisani krivičnim zakonima. Termin „femicid“ je novi u našoj praksi ali se jednostavno može podvesti u ubistva iz mržnje, a za takvo ubistvo su propisane značajno teže kazne ako se krivično djelo dokaže. Mi vrlo vjerovatno nećemo imati takve promjene u Zakonu, ali se nadam da će naši pravosudni organi posvetiti pažnju tom pitanju, jer je ovo goruće pitanju na Balkanu“, ističe Damir Alić, advokat.
Republika Srpska i banjalučka regija ne razlikuju se mnogo od ostatka zemlje. Prema podacima “Udruženih žena” iz Banjaluke u prvoj polovini tekuće godine na području koje pokriva banjalučka Policijska uprava za 65 procenata je povećan broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, uglavnom nad ženama, u odnosu na prošlu godinu.
„Ovo povećanje, mi ne možemo eksplicitno tvrditi zašto je došlo do povećanja. Ono što jeste da je izmjenam zakona 2020. godine kada je nasilje u porodici tretirano kao krivično djelo i kada su povećane obaveze i odgovornost subjekata zaštite, samim tim i policije koja sada ima obavezu da radi provjenu rizika pa je došlo možda i do preciznijeg evidentiranja ali i do ohrabrenja da se slučajevi prijavljuju, što znači da ih je uvijek bilo a da se sad više prijavljuju“, kaže Gorica Ivić.
Zakonom predviđena kazna za nasilje u porodici koje dovede do smrtnog ishoda je u Republici Srpskoj od 3 do 15 godina dok je za teško ubistvo od 10 godina do doživotnog zatvora. Žene traže da zakon ubistvo žene, samo zbog toga što je žena, kažnjava kao teško ubistvo. Vjeruju da bi to uticalo preventivno i smanjilo broj femicida u Republici Srpskoj.
„Smatram da je svakako potrebno femicid posebno tretirati ali u sklopu mnogo dodatnih i drugih rješenja. Kao prvo to je prevencija, to govori i kompletna struka a to znamo i iz iskustva. Svaki ženu koju spasimo od nasilja i koju odvojimo od nasilništva, mi smo njoj faktički već spasili život i spriječili smo jedan femicid“, ističe Mirna Savić Banjac, poslanica PDP u NSRS.
Neophodna je sveukupna saradnja svih institucija, osnaživanje žena u svakom smislu i tretiranje femicida kao posebnog krivičnog djela, vjeruju naši sagovornici.
„Nama sistem inače ne funkcioniše. U RS ni u BiH po bilo kom pitanju. I onda je nekako logično da ne funkcioniše dovoljno dobro ni po ovom pitanju. Ja ne mogu da kažem da nema pojedinačnih inicijativa, od pojedinaca u CZSR od civilnog društva od raznih udruženja. Pojedinaca koji daju sve od sebe, od ljudi koji se i u Tužilaštvu i u MUP beva ozbiljno ovom problematikom. Ono šta nama nedostaje je sistem. Mnogo dobre volje i mnogo pojedinačnih pokušaja ali još nismo došli do riješenja da konkretno imamo pokazatelje da smo zaista djelovali na način da se ovaj problem smanji“, dodaje Savić Banjac.
„U korijenu tog problema je to što ovo društvo nema uopšte razvijenu empatiju prema žrtvama i otpor prema nasilju. Mi smo jedno nasilno društvo gdje je normalno da jači tlači slabije, da poslodavac izrabljuje radnije, da političari lažu birače, da nasilni momci uveče zavode red po kvartovima. Posebno je to izraženo kada su rodne uloge u pitanju. Koliko god se mi pravili fini i napredni još uvijek ovdje vrijedi ono pravilo da se zna gdje je ženi mjesto a gdje je muškarcu mjesto“, kaže Milkica Milojević, novinarka.
Upravo iz svega toga proizilaze svi problemi, smatra dugogodišnja novinarka i borkinja za ljudska i prava žena, Milkica Milojević. Ona smatra da smo svi kao članovi društva krivi jer ne radimo dovoljno i okrećemo glavu od problema dok ne postane naš, ne samo kada je nasilje u porodici u pitanju.
„Kad god bi mogli nešto uraditi mi okrenemo glavu. Kad je neko napustio slavu ili svadbu kada se na njoj pojavi čovjek koji je prepoznat kao nasilnik u porodici. Kad je neko reako izvini kume izvini zete ja ovdje neću da sjedim“, dodaje Milojević.
Najčešće ubistvu žene prethodi duga historija nasilja, porodičnog ili partnerskog koje je podstaknuto time što muškarac smatra da ima pravo da upravlja ženinom sudbinom i da je njegova posljednja, objašnjava ova banjalučka novinarka. Najčešće, kada je u pitanju femicid žene glavom plate odluku da napuste nasilnika.
„Imali smo slučaj u Banjaluci kada je čovjek ubio ženu jer nije mogao da podnese to što ga je ostavila. Odrasli ljudi, sina imaju preko 20 godina. Pa smo imali slučaj u Prijedoru kada je sin jednog moćnog biznismena ubio djevojku jer je odlučila da ga napusti jer je smatrala da ima pravo na to. On nije smatrao pa je ubio nju i na kraju sebe. Imali smo slučajeve gdje ubbiju djecu da bi se osvetili gaduri što ga je ostaviula. U korijenu je to što se smatra da treba kazniti makar i pokušaj žene da sama upravlja svojim životom“, smatra Milojevć.
Žene u Republici Srpskoj trpe prijetnje usmeno, preko društvenih mreža, a kada prijave nasilje nema adekvatne reakcije i nasilje se zbog toga neometano nastavlja što nerijetko dovede do ubistva žene. Društvo i institucije koje bi trebale time da se bave, te prijetnje ne shvataju ozbiljno. Kada postane jasno da su ozbiljne uglavnom bude kasno. Problem je što oni koji su propustili da reaguju ne snose nikakvu odgovornost.
„Najveći rizik za ubistvo, za ponavljanje nasilja jeste kada žrtva odluči da ode, kada ona najavi razvod braka. Većinom se ubistvo desi u tim situacijama kada je ona najavila i kada je otišla, onda prilikom kasnijih kontakata viđanja djece ili slično tome“, dodaje Gorica Ivić, Udruženje žene Banjaluka
Odnos društva je ključan. Koliko puta smo svjedočili da pretučena žena odustane od podnošenja krivične prijave protiv nasilnika susrećući se često sa nerazumjevanjem javnosti i najbližeg okruženja, smatraju naši sagovornici. Nije idealan ni odnos medija u Srpskoj prema problemu femicida.
„Pošto živimo u izrazito patrijarhalnom društvu na taj način se (mediji) ophode prema tom problemu. Patrijarhat u ovom kontekstu je samo u odnosu muškarac žena. Patrijarhat je mnogo slojevitiji i mnogo kompleksniji društveni fenomen i problem. On tretira jedinke u društvu iz konteksta nadređenosti i podređenosti. U ovom slučaju nadređenosti muškarca u odnosu na podređenost žene“, smatra Mladen Bubonjić, komunikolog.
Može li pristup medija i javnosti problemu femicida uticati na smanjenje broja ubistava žena jedno je od pitanja. U vrijeme kada medijski sadržaj obiluje nasiljem i promocijom antivrijednosti.
„Moglo bi pokušati ali ne značajno zato što pored medija i sistem obrazovanja i ostalo utiče na sistem vrijednosti u društvu. Mediji bi doprinijeli ali sami ne bi mogli doprinijeti u značajnoj mjeri da se promijeni odnos. I ostale komponente društva, kao što su i obrazovni sistem ali i porodične vrijednosti, bi morale doprinijeti da se drugačije tretira taj problem“, dodaje Bubonjić.
Koliko sistem ne funkcioniše i koliko ima prostora za napredak pokazuju primjeri u kojima su bivši muževi ubili sopstvenu maloljetnu djecu kako bi se osvetili supruzi jer ih je ostavila. Ta ubistva ne vode se kao femicid, a u svim takvim slučajevima Centri za socijalni rad su omogućili očevima nasilnicima da viđaju djecu jer na to imaju zakonsko pravo iako su od ranije bili poznati po nasilništvu u porodici.
