Na bh. političkoj sceni u predizbornoj godini ne manjka događaja. Prošlu sedmicu su, između ostalog, obilježili i medijski izvještaji o dodjeljivanju počasnog doktorata Draganu Čoviću, hrvatskom članu predsjedništva BiH i predsjedniku HDZ BiH. Sveučilište u Zagrebu je dodijelilo počasni doktorat Draganu Čoviću „za doprinos jačanju bilateralnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, očuvanju hrvatskog identiteta, promociju demokratskih vrijednosti i afirmaciju hrvatske obrazovne, naučne i kulturne baštine u Evropi i svijetu“.
Dodjeljivanje počasnog doktorata Draganu Čoviću izazvalo je burne reakcije u javnosti, prije svega u akademskoj zajednici. Tako je hrvatski naučnik Ivica Puljak izjavio da je taj čin „najsramotniji čin u povijesti hrvatske države zadnjih 28 godina otkad je imamo. Iskreno govoreći, mene je sram zbog toga. Dodjela tog doktorata jednom političaru i to političaru koji je i na krivoj strani i budućnosti i prošlosti je izuzetno loša stvar za sveučilište“.
Bilo je stavova koji su isticali da je u pitanju predizborni marketing, odnosno da je Dragan Čović dobio „predizborni doktorat“.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Profesorica Đurđica Čilić je izjavila, između ostalog, da su među onima koji su dobili počasni doktorat i oni „koji su to priznanje dobili zbog političkog oportuniteta ili konjunkturnih procesa međusobnog osnaživanja trenutno utjecajnih političkih figura unutar Hrvatske ili između Hrvatske i drugih zemalja“.
Hrvatski pisac Jurica Pavičić je čak odlučio da vrati počasni doktorat izjavivši, između ostalog, da „bivši aviomehaničar iz mostarskog Sokola, čovjek blago rečeno sramotne ratne prošlosti, političar višekratno optuživan za privredni i ini kriminal dobio je tako od moje bivše alma mater istu onu akademsku titulu koju su u neka druga vremena od te iste dične ustanove dobili Tesla, Niels Bohr, Prelog, Ružička i Werner Heisenberg, Linus Pauling i Northrop Frye. Rečeni herceg-bosanski političar nije, međutim, taj doktorat dobio jer je razradio načelo neodređenosti, istražio funkcioniranje vitamina, sintetizirao tešku vodu, razvio izmjeničnu struju, razvio teoriju književnih modusa ili razbio jezgru atoma“.
Naposlijetku, hrvatski istoričar Dragan Markovina ističe da se Čovićev počasni doktorat „pretvorio u paradigmu jednog društva, ne samo nespremnog da sagleda vlastite promašaje i uopće se odmakne od pogubnih politika koje su se u njegovo ime vodile, nego i programirano ciničnog. Drugim riječima, nije se hrvatska politička elita okupila u rektoratu zbog samog Čovića, nego isključivo zbog sebe i nikad ugasle želje za samopotvrđivanjem svih zabluda koje je kreirala“.
Tezom o samopotvrđivanju dolazimo do još jednog aspekta koji je ostao neprimjećen. Naime, dodjela počasnog doktorata Draganu Čoviću predstavlja pokušaj sticanja kulturnog kapitala. O čemu se radi?
Pjer Burdije u svojoj studiji „Distinkcija: Društvena kritika suda“ (2013), promišljajući o stilu života i klasnoj identifikaciji, ističe da se neka klasa pomoću određenih postupaka, načina života i prosuđivanja distancira od drugih klasa na osnovu posjedovanja različitih vrsta kapitala:
- Ekonomskog kapitala – odnosi se na tokove novca, razmjenu, proizvodnu vrijednost i vrijednost materijalnih predmeta;
- Društvenog kapitala – odnosi se na autoritet koji pojedinci ili grupe stiču na osnovu određenih simboličkih svojstava, ugleda, porijekla, prestiža ili moći;
- Kulturnog kapitala – odnosi se na stepen i kvalitet obrazovanja, na znanje uglavnom potvrđeno kroz formalno, institucionalno obrazovanje.
Dakle, da bi se pojedinac ili grupa razlikovali od drugih, da bi pripadali određenoj klasi, po mogućnosti višoj klasi, moraju posjedovati, prema Burdijeu, i ekonomski, i društveni, i kulturni kapital.
Što se ekonomskog kapitala tiče, Dragan Čović posjeduje više nego zavidan kapital. Što se društvenog kapitala tiče, odnosno prestiža i moći, dostigao je zenit, bar u BiH. Pored toga što je višegodišnji predsjednik HDZ BiH, Dragan Čović je i hrvatski član predsjedništva BiH, manje ili više formalni predvodnik bh. Hrvata. Njegova ekonomska i politička moć se možda najbolje reflektuju u jednom nesvakidašnjem potezu kada je preusmjerio tok jedne rječice na svoje imanje.
Međutim, šta je sa kulturnim kapitalom? Burdije ističe da se ovaj oblik kapitala, pored naslijeđivanja u procesu rane socijalizacije, stiče i učenjem i osvajanjem titula. Na taj način se intelektualnoj eliti nudi samopoštovanje i samosvijest zbog kulturnih kompetencija koje predstavljaju osnovno svojstvo njene distinkcije u odnosu na druge klase.
Analizirajući tri osnovne klase: višu, srednju i nižu, Burdije primjećuje rascjep između više klase, koja svoj prestiž zasniva na ekonomskom kapitalu, i srednje klase, koja prestiž gradi na kulturnom kapitalu. Životni stil koji stvaraju intelektualci, kao najviši kulturni sloj, razlikuje se od životnog stila običnih bogataša koji pripadaju višoj klasi. Čak i kada imaju iste prihode, ona grupa koja ima veći kulturni kapital, ima i čvršću osnovu za samoreprodukciju. Ekonomski kapital, inače, ne garantuje kulturni prestiž, a to je ono što je neophodno Draganu Čoviću. Ima novac. Ima političku moć. Potreban mu je kulturni prestiž.
Iako je Dragan Čović naslov doktora tehničkih nauka stekao na Sveučilištu u Mostaru, iako čak i predaje na njemu, očigledno mu je za samopotvrdu i jasnu i konačnu distinkciju od „običnih“ bogataša i moćnika bilo potrebno i sticanje kulturnog kapitala oličeno kroz titulu počasnog doktora nauka Sveučilišta u Zagrebu. Na taj način je stekao i kulturni prestiž i samopozicionirao se kao istinski pripadnik više klase. Ili bar tako misli.
