„Bure baruta“, kako ga nerijetko opisuju, Balkan konstantno privlači svjetsku pažnju. Nekad više, nekad manje, nekad u pozitivnom ali češće u negativnom kontekstu, međutim nikad izvan fokusa interesovanja, kako međunarodne politike, tako i međunarodnih medija.
Tako je bilo i prije godinu dana kada je novinar „Kriščen sajens monitora“ (The Christian Science Monitor) Piter Ford (Peter Ford) posjetio zemlje bivše Jugoslavije vođen izvještajima svjetskih medija da se opet nešto „kuva“ na Balkanu.
Ono što nam privlači pažnju jeste kako je gospodin Ford u svom tekstu opisao situaciju na Zapadnom Balkanu i kakva je ona danas, odnosno da li se išta promijenilo.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Počinje izjavom „običnog čovjeka“, toliko puta navedenom, ne samo u izvještajima svjetskih medija, nego i domaćih, kako je politika prožela sve pore društva. Međutim, njegov sagovornik ističe da ga politika ne zanima.
Sve što mu je važno jeste kako da zaradi za život. Izjave slične ovoj iz izvještaja Pitera Forda možemo čuti gotovo svakodnevno i to od velikog broja ljudi. Ostaje „misterija“ kako od izbora do izbora uvijek pobijeđuju oni koji se „trude“ gotovo isključivo za ličnu dobrobit zanemarujući „običnog čovjeka“. Možda baš zato što „obične ljude“ ne zanima politika i što, umjesto da se oni bave politikom, politika se bavi njima.
Gospodin Ford dalje navodi da su dvije decenije nakon krvavog raspada Jugoslavije tenzije ponovo proključale, referirajući se na situaciju u Makedoniji i smjenu vlasti Nikole Gruevskog, što je i bio povod za istraživanje.
Kada bolje promislimo, postavlja se pitanje da li su tenzije ikad i prestale? Od završetka ratova za jugoslovensko naslijeđe u gotovo svim bivšim republikama prisutno je stanje latentnog antagonizma koje politički lideri, ali nerijetko i mediji, podgrijavaju iz dana u dan. Kriza u Makedoniji iz 2017. godine samo je jedna od mnogih. Doduše, trenutno je sanirana, bar prividno, ali nije isključeno da opet izbije na površinu ako dođe do sukoba ne samo političkih opcija nego i sistema vrijednosti.
Balkan ponovo ključa, kako navodi sledeći sagovornik Pitera Forda. Bošnjački, hrvatski i srpski nacionalistički političari ponovo spremaju „gorku čorbu etničke ozlojeđenosti i uvreda“. Budućnost regiona visi na koncu. Šta se promijenilo u odnosu na prošlu godinu? Ništa! Čorba se i dalje krčka.
Svakim danom se dodaju novi sastojci, nekad nabavka oružja, nekad obuka djece u vojnim kampovima, nekad praznici i slavlja koji za druge predstavljaju žalost, uz konstantne sastojke vlastite nepogrešivosti i pravednosti i zločinačkih namjera nominalno druge strane. Ovi sastojci imaju poseban značaj u izbornim godinama, kao što je ova.
Da li je međunarodnoj zajednici stalo do Zapadnog Balkana? Piter Ford ističe da, kako ova regija postaje sve interesantnija na geopolitičkoj šahovskoj tabli, tako jača i interes svjetskih sila. Evropska Unija je nakon godina zanemarivanja, prije svega zbog vlastitih problema, ponovo oživjela interesovanje za Zapadni Balkan, nastojeći da povrati uticaj koji su, u njenom odsustvu, preuzele Rusija i Turska.
Gospodin Ford navodi da su ulozi veoma visoki za EU, koja nastoji da uspostavi demokratsko političko okruženje kao zamjenu za autokratski politički model, poput onog u Rusiji i Turskoj, koji je našao plodno tlo i u ovoj regiji. Danas možemo vidjeti da su evropski emisari intenzivirali posjete Zapadnom Balkanu, ali daleko od toga da će „šapa ruskog medvjeda“ i „polumjesec sa istoka“ tako lako odustati od pretenzija na ovaj region.
Sukob se za sada odvija u medijskoj sferi, pri čemu mediji često ne biraju sredstva koristeći spinove i manipulacije. Krhka javnost, politički nezrela i demokratski neprosvijećena, nije u stanju da prepozna istinite od lažnih informacija, ostajući prikovana u talogu tranzicije.
Četvrt vijeka nakon krvavog raspada Jugoslavije EU je, pružajući mogućnost novonastalim državama za članstvo u zajednici evropskih naroda, pomislila da će na taj način ojačati demokratske tendencije, umanjiti etničke tenzije i povećati ekonomski prosperitet, kako ističe Piter Ford.
Međutim, nije sve ispalo kako je EU planirala. Podsjetimo se kakvu je situaciju gospodin Ford zatekao prošle godine: u Crnoj Gori, koja se spremala za ulazak u NATO, u fokusu je bio proces protiv navodno ruskih agenata osumnjičenih za pokušaj puča; u Makedoniji se zaoštravala politička kriza nakon parlamentarnih izbora; na Kosovu su u fokusu bile rasprave u vezi sa promjenom Ustava koji bi trebao da omogući formiranje vojske Kosova u kojoj bi dominirali Albanci uprkos protivljenju Srba; u BiH bošnjački lideri su nastojali da proguraju reviziju odluke Međunarodnog suda pravde u vezi sa presudom o genocidu iz 2007. godine, dok su iz Republike Srpske ponovo stizale prijetnje referendumom o nezavisnosti.
U Srbiji je na sceni bila „stabilokratija“, odnosno država sa slabom demokratijom u kojoj egzistira autokratski režim koji je stabilan, ne proizvodi nemire, ali i u kojoj je prisutan deficit demokratije.
Kakvo je stanje danas? Situacija u Crnoj Gori u vezi sa pokušajem puča se „smirila“ i prebacila u sferu povremenih izvještaja iz sudnice. I Makedonija je „mirna“, bar za sada. Što se Kosova tiče, pažnju u posljednje vrijeme privlače izvještaji o slanju crnogorskih vojnika u mirovnu misiju na Kosovo i komentari prosrpskih i proruskih portala da, dok su nekad oslobađali Kosovo, danas Crnogorci na Kosovo idu kao vazali i pioni imperijalnih ambicija.
U BiH ništa novo, umjesto priča o reviziji presude Međunarodnog suda apostrofira se priča o naoružavanju i vojnoj obuci djece. I dalje je prisutno širenje straha da će, s jedne strane, Rapublika Srpska nestati, i s njom i srpski narod u Bosni i Hercegovini, a s druge, da će se RS otcijepiti i time izazvati novi sukob. Srbija je i dalje stabilna autokratija, za EU je važno samo da ne „talasa“ i da ne pravi probleme na međunarodnom polju.
Cilj političkih lidera Zapadnog Balkana je, bar deklarativno, ulazak u EU. Srbija i Crna Gora su već otpočele pregovore, dok je Bosni i Hercegovini trebalo više od godinu dana samo da odgovori na Upitnik Evropske komisije. U vrijeme kad je Piter Ford istraživao (mart i april 2017. godine) 41% ispitanika u Srbiji se izjasnilo da ne vjeruje da će Srbija ikad ući u EU. U junu iste godine podrška građana Srbije ulasku u EU iznosila je 49%.
Što se BiH tiče, podrška građana ulasku u EU, prema Direkciji za evropske integracije, u junu 2017. iznosila je 69%, od čega je u Federaciji podrška iznosila više od 76% dok je u RS podrška iznosila nešto više od 56%.
Međutim, nije važna samo podrška stanovništva. Sledeći sagovornik gospodina Forda ističe da politički lideri nacionalističkih stranaka u BiH nisu previše zainteresovani za pristupanje EU zato što bi implementacijom evropskih zakona sigurno išli u zatvor zbog korupcije. Kako su kočili evroatlantske integracije tada, tako ih koče i danas.
Navodeći još jednom primjer „običnog čovjeka“ koji dobro sarađuje sa komšijama druge nacionalnosti, gospodin Ford konstatuje da bi BiH bila u mnogo boljoj poziciji kada bi i politički lideri bili susretljivi i tolerantni kao „običan narod“. Međutim, nisu. Gotovo sve aspekte svakodnevnog života posmatraju kroz „etnička sočiva“ dovodeći zemlju do gotovo trajnog zastoja.
Stručnjaci sa kojima je Piter Ford razgovarao naglašavaju da bh. političari ne govore u ime naroda nego u ime Srba, Hrvata i Bošnjaka. Nacionalizam i etničke razmirice i dalje lako prolaze kod naroda dok su sjećanja na rat svježa.
Politički lideri ih osvježavaju s vremena na vrijeme, da se ne zaborave. Nacionalni i etnički problemi su i dalje otvoreni i često se miješaju sa ekonomskim i društvenim problemima što stvara „zapaljivu smjesu“. Ipak, prema stručnjacima koje Piter Ford navodi na kraju svog članka, mala je vjerovatnoća da će doći do rata.
Iako je prisutan krhki status quo, suprostavljene strane nemaju ni sredstava za ozbiljnije vojne pohode, ni međunarodnu podršku, ni finansijska sredstva ali ni volju za ozbiljniju konfrotaciju.
Naposlijetku, slična razmišljanja nalazi i među „običnim svijetom“. Siromaštvo i nedostatak perspektiva tjeraju stotine mladih preko granice dok među onima koji su ostali prevladavaju apatija i zasićenost svakodnevnim prepucavanjima i tenzijama. Ništa se nije promijenilo. Ista situacija je bila i prije godinu dana kao i danas.
Posljednji sagovornik gospodina Forda ističe da je narodu dosta svega ali da samo „laje“ i da „neće ugristi“. Međutim, nije li krajnje vrijeme da narod „zagrize“ one koji su ga doveli do toga da „laje od muke“?
