Jeste l’ čuli, narode, vjerujte, bez šale, otvara se škola za totalitarce male… Svi poslušnici došli, pred kordonom stoje, prvi pendrek Srpske metno uzengije svoje. Sve ih je upis'o u policijski tefter, male, pa ih je predav'o sudu, vjerujte, bez šale. Pa se onda šet'o s ozbiljnošću krutom, tuk'o ih je, tuk'o, i pendrekom i prutom… Da li je bilo uspjeha totalitarnom trudu, da l’ će cijela muka malog Dzeržinskog ostati zaludu?
Gotovo dvije decenije su prošle u XXI vijeku a iz dana u dan se postavlja pitanje da li u Republici Srpskoj moramo iznova da raspravljamo o osnovama demokratije? Zar je moguće da se moramo opet podsjećati Makijavelija, Hobsa, Mora, Loka, Rusoa i Monteskjea? O modernim misliocima da ne govorimo. Zar nismo već jednom apsolvirali teze o moći, društvenom ugovoru, državi sigurnosti, limitiranoj vladi, kritici nejednakosti, pustoši despotizma i uzurpaciji slobode? Posljednje najave totalitarnih moždanih vijuga iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske nas vraćaju eonima unazad i upozoravaju da demokratija nije stanje nego proces, pa kao u “pačijoj školi” moramo iznova da “češčljamo”, podvlačimo i ponavljamo u sebi osnove bez kojih nema demokratskog društva i života. Jer, zapamtite, demokratija nisu samo “slobodni” izbori. Demokratija se živi.
A kako se “živi” demokratija u Republici Srpskoj? Teško. Po glavi stanovnika. Živi se tako da moramo, kao mantru, iz dana u dan ponavljati da se “kopernikanski obrt” u načinu mišljenja o politici i društvu desio još prije pola milenijuma. Da ne budemo lijeni, podsjetićemo se još jednom.
Još je u renesansnoj Italiji postojala društvena težnja da se očuva sloboda naroda nasuprot despotskoj vlasti. Iako se društveno-istorijski kontekst promijenio, ne možemo a da ne primijetimo da principi političke slobode i participativnog građanstva s vremena na vrijeme budu ugroženi, i to od strane iste one matrice koja je “ujarmljivala” sužnje i prije pola milenijuma.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Uzevši u obzir da naš Lorenco Mediči kao i vladajući u Republici Srpskoj imaju parlamentarnu većinu i da im neće predstavljati problem da ozakone neke ideje koje nemaju previše veze sa demokratijom, ne preostaje nam ništa drugo nego da u duhu “Pohvale ludosti”, kroz ironiju i porugu, pokušamo ukazati na izvitoperenost osnovnih postulata demokratije.
Na tragu Ksenofonta i Makijavelija, i današnji vlastodršci u RS preferiraju politički realizam koji se ogleda u činjenici da je u prirodi jačeg da može uzeti ono što hoće od slabijeg. U toj vječnoj igri moći i sebičnih interesa, nosioci političke i društvene moći grade pozicije u društvu i uspostavljaju dominantan narativ koji ide njima u prilog. Narativ koji kaže “ne slikaj me i ne snimaj me, ne ometaj me u vršenju moje službene dužnosti dok radim ono što mi je volja”.
Međutim, čak je i Makijaveli tvrdio da su sloboda i zajedničko dobro važni za veličinu i snagu zajednice. On navodi da jedna zajednica može povećati bogatstvo samo dok je slobodna. Veličina zajednice ne zavisi od pojedinačnog nego od opšteg dobra. Da li je Republika Srpska bogata i grandiozna?
Još je o slobodi govorio: “Gradovi i pokrajine što posvuda žive u slobodi doživljavaju golem napredak. U njima živi više stanovništva jer su brakovi slobodniji i ljudi ih više žele, jer svako rado daje na svijet djecu za koju smatra da ih može prehraniti, znajući ne samo da se rađaju slobodni, nego i da pomoću svoje vrline mogu postati značajnim građanima”. Koliko se djece rađa u Republici Srpskoj? Možemo li u negativnom demografskom trendu koji nas je zadesio prepoznati Makijavelijevu negativnu tezu o vezi između slobode i veličine zajednice u kojoj ističe da je najmanje zlo koje može zadesiti neku zajednicu, onog trenutka kad nad slobodnim životom zavlada tiranija, da ona više ne napreduje i ne povećava bogatstvo, nego nazaduje i smanjuje se?
Makijaveli je takođe smatrao da mudro utemeljena država zahtijeva uspostavljanje čuvara slobode. Tvrdio je da je narod najbolji čuvar slobode. Želje slobodnih ljudi rijetko su kada opasne za slobodu zato što im je povod ili potlačenost ili strah da ne budu potlačeni. Kad građani čuvaju slobodu s razlogom se za nju više brinu. Brine li se ko za slobodu u Republici Srpskoj?
Imao je Makijaveli još štošta da kaže o moći i slobodi, kao npr. da sve što ide u prilog moći vladara to je i etički dozvoljeno. Zvuči poznato? Ili npr. da je mnogo sigurnije za vladara ako mora da bira između toga da li da ga narod voli ili da ga se boji, onda je bolje da ga se boji nego da ga voli, drugim riječima moć vladara je sigurnija ako se zasniva na strahu nego na ljubavi naroda. Najavljene izmjene zakona kao i dešavanja u društvu svakako doprinose da se narod u RS sve više boji vlasti.
Međutim, nije Makijaveli jedini promišljao o slobodi, moći, društvu, tiraniji. Hobs je npr. smatrao da je moć najdublja priroda čovjeka, a sticanje, potvrđivanje i proširivanje moći njegov najdublji životni nagon. Za razliku od prirodnih žudnji, koje se relativno brzo zadovoljavaju, čovjek ima i žudnju za moći i svim onim što je sa moći povezano – bogatvstvo, počasti i vladanje, i ona je neutoljiva, jer čovjek nikad ne može imati dovoljno moći.
Što se tiče načela suverenosti Tomasa Hobsa, vlastodršci u Republici Srpskoj se posebno pridržavaju jednog, a to je da sve što suveren čini ne može predstavljati nepravo ni za kog od njegovih podanika, kao što ni suveren ne može biti optužen za nepravdu. Hobsova rezerva u vezi sa ovim načelom kaže da oni koji raspolažu suverenom vlašću mogu nepravično postupiti, ali ne mogu da učine nepravo u pravnom smislu riječi, što će se najbolje pokazati ako se usvoje izmjene Krivičnog zakona u vezi sa zabranom snimanja policije – iako će privođenje i sankcionisanje građana ako snimaju policajce dok vrše svoju službenu dužnost biti nepravedno, ono neće biti u suprotnosti sa važećim pravnim normama. Međutim, ako imate većinu u parlamentu možete donijeti bilo kakav zakon, pa i onaj koji krši građanska prava.
Ono što je važno za Hobsovu teoriju suvereniteta je da svaki čovjek uspostavlja sporazum samo sa drugim čovjekom, ali ne i sa suverenom, suveren nije ugovorna strana, njega ne vezuju zakoni koje sam, na osnovu autorizovanih ovlašćenja, donosi u državi. S tim u vezi, teško onome ko ne prihvati vlast suverena, jer ostaje u prirodnom stanju u kome su šanse onih koji su u manjini da se odupru moći suverena i da u takvim uslovima prežive svedene gotovo na nulu. To smo najbolje mogli vidjeti na Trgu Krajine krajem decembra prošle godine.
Zanimljiva su razmišljanja Džona Loka o ograničavanju zakonodavne vlasti. Jedan od principa nalaže da zakonodavna vlast nije, i ne može biti apsolutno arbitrarna nad životima drugih ljudi, već je ograničena na zajedničko dobro. Postavlja se pitanje da li bi se usvajanje izmjena Krivičnog zakona u vezi sa zabranom snimanja policije, ali i sa odredbama koje nalažu krivičnu odgovornost zbog nepridržavanja stavova institucija vlasti Republike Srpske, o čemu se ranije polemisalo, moglo podvesti pod zajedničko dobro?
Lok je promišljao i o uzurpaciji za koju je smatrao da je jedna vrsta domaćeg osvajanja, sa tom razlikom što uzurpator nikada ne može da ima pravo na svojoj strani zato što uzurpacija postoji samo tamo gdje je jedan zadobio svojinu na onome na čemu drugi ima pravo, kako je naveo u svom djelu “Dvije rasprave o vladi”. Uzevši u obzir, najblaže rečeno, nedemokratske tendencije vlastodržaca u Republici Srpskoj da izmjenama određenih odredbi Krivičnog zakona limitiraju neka od prava građana, postavlja se pitanje da li je u RS došlo do uzurpacije?
Posebnu pažnju privlači Lokova teza o pravu na građansku neposlušnost i otpor koja, ne samo da isključuje slijepu obavezu poslušnosti, već podrazumijeva i pravo građana na otpor i civilnu neposlušnost protiv nepravednih zakona, a najavljene izmjene Krivičnog zakona se mogu tretirati kao nepravedne zato što limitiraju građanska prava i povlađuju određenim grupacijama u društvu. Lok se pita: “Ko bi mogao da smatra da je najbolji mir između moćnog i kukavnog, kada jagnje bez otpora pristaje da nasilnički vuk razdere njegov grkljan?, navodeći da narod u određenim slučajevima može zakonito da pruži otpor vlasti. Najavljenim izmjenama Krivičnog zakona postoji realna opasnost da se “krvavi pir vukova” ne zabilježi kamerom i na taj način ostane “ispod radara” javnosti.
Jedan od temelja ugrožavanja slobode može se pronaći u društvenoj nejednakosti, o kojoj je promišljao Žan-Žak Ruso. On ističe da su društveni zakoni imućnima dali snagu, nepovratno uništili prirodnu slobodu, udarili temelj nejednakosti, vještom prevarom ga učinili neumitnim i, radi koristi pojedinaca, sve ljude podveli pod jaram. Naravno da danas nema eksplicitnog podjarmljivanja, ali svakako da se zakoni donose najčešće u korist onih koji su nosioci društvene moći i koji upravljaju dominantnim društvenim narativom.
Ruso je primijetio da društveni uslovi uvijek teže da unište jednakost, smatrajući da zakon treba da predstavlja protivtežu tim društvenim tendencijama. Uzevši u obzir da vladajući imaju zakon i monopol na primjenu sile na svojoj strani, ukidanje mogućnosti građana da zabilježe potencijalno nesavjesno i protivzakonito ponašanje policajaca dodatno bi narušilo društvenu ravnotežu.
U sljedećim Rusoovim riječima možemo pronaći razlog zašto se ne smijemo tako lako pomiriti sa potencijalnom opasnošću da vladajući u Republici Srpskoj najavljenim izmjenama Krivičnog zakona ugroze slobodu: “Odreći se svoje slobode, znači odreći se svoga svojstva čovjeka. Oduzeti svaku slobodu svojoj volji, znači oduzeti svaku moralnost svojim djelima”. Prema njemu, osnovna građanska vrlina sastoji se u moralnoj snazi karaktera da se bori protiv korupcije i opresije. Zabranom slikanja, samim tim i dokumentovanja potencijalnih nesavjesnih djela policije, u značajnoj mjeri bi se uticalo na borbu protiv korupcije i opresije od strane vlasti.
Prema Rusou, najjači nikad nije dovoljno jak da uvijek bude gospodar, ako ne pretvori svoju snagu u pravo, a poslušnost u dužnost. Takođe, tvrdio je da pravo ne može biti zasnovano na sili, kao ni da sila nije u stanju da podigne nivo moralnosti. Da li vlastodršci u RS misle da “treniranjem strogoće” i zabranom slikanja policije pretvaraju snagu u pravo i podižu nivo moralnosti u društvu? Teško.
U našoj maloj “pačijoj školi demokratije” ne možemo zanemariti ni Monteskjeovo učenje, posebno što se despotizam, koji je bio predmet Monteskjeove kritike, kao svevremena bolest u cikličnim krugovima javlja i prijeti demokratiji. Moderni despotizam, implicitno naravno, ogleda se u sve većoj dominaciji izvršne vlasti u odnosu na ostale, što je problem i u Republici Srpskoj. Važno je napomenuti da Monteskje pod despotizmom ne podrazumijeva samo tiraniju, nego svaki patološki oblik politike koja simbolizuje političku korupciju i iskvarenost koja prijeti društvu.
Monteskje kritikuje tendenciju moderne države da centralizuje svoju političku moć. Ističe da je jedinstvo despotske države zasnovano na uniformnosti, homogenosti i jednoglasnosti u kojoj građani postaju toliko duboko izolovani od političke moći da apsloutni vladar može da vlada i potčinjava građane kao podanike, bez ikakvog otpora sa njihove strane. Vladajući u Republici Srpskoj, na čelu sa SNSD-om, svim silama nastoje da homogenizuju i uniformišu društvo dovodeći građane pred svršen čin potčinjavajući ih apsolutnoj volji nekolicine.
Despotizam je neprihvatljiv, takođe, i što unižava i umanjuje opšti duh političkog društva, a usvajanjem zakona koji limitiraju građanska prava građani bi se svakako “povukli u sebe”. Kao da već nisu dovoljno inertni i apatični?! Monteskje ističe da krajnja poslušnost građana predstavlja neznanje u onoga ko se pokorava, ali i u onog ko zapovijeda. Vaspitanje, odnosno usvajanje dominantne društvene matrice, svodi se na utiskivanje straha u srca i stvaranje rđavog podanika koji postaje dobar rob. A “zakonodavni put” vladajućih u Republici Srpskoj vodi ka utiskivanju straha i stvaranju poslušnih podanika.
Naposlijetku, ne možemo a da ne spomenemo i Benžamena Konstana i njegovo promišljanje o uzurpaciji slobode. Naime, Konstan tvrdi da nije istina da niko nema interesa da oteža drugima njihov položaj, pošto neki članovi društva ne dijele zajedničku sudbinu. Takođe, nije istina da svi udruženi članovi stiču ista ona prava koja ustupaju, drugim riječima, ne dobijaju svi ekvivalent onoga što gube.
Konstan je smatrao da ništa ne može da opravda čovjeka koji daje podršku zakonu za koji smatra da je nepravičan. Zalagao se, ne samo za ograničavanje apsolutnog suvereniteta svake vlasti, nego i vlasti suverenog naroda. Kada suverenost nije ograničena, nema načina zaštite pojedinca od vlasti. Isticao je da volja cijelog naroda ne može učiniti pravednim nešto što nije. Odobravanje naroda ne može dati legitimnost onom što je nelegitimno.
Paralelu možemo izvući sa najavljenim izmjenama Krivičnog zakona i zabrani slikanja lica na službenoj dužnosti. Čak i da se ovaj prijedlog usvoji u parlamentu, ne mora značiti da će biti legitiman, uprkos činjenici da ga je usvojila parlamentarna većina za koju je opet glasala većina birača. Ako je zakon neligitiman i ako krši slobode i građanska prava nema te većine koja ga može učiniti legitimnim.
Uzurpacija je, prema Konstanu, gora i od apsolutnog despotizma zato što hoće da iznudi i znake pristanka koji traži podršku velikog dijela naroda. Ističe da despotizam vlada ćutanjem i ostavlja pravo čovjeku da ćuti. S druge strane, uzurpacija osuđuje čovjeka da govori, ona ga tjera da laže svoju savjest, otimajući i posljednju utjehu koja ostaje potlačena. Despotizam protjeruje sve oblike slobode. Uzurpacija proizvodi lažnu slobodu jer stvara privid slobode. Despot zabranjuje diskusiju, a uzurpator ima potrebu za prividom javnog mnjenja i njegovom podrškom. Despot guši slobodu medija, uzurpator je simulira i pretvara u parodiju.
Na kraju, možemo se zapitati da li je bilo potrebe da “varimo” već jednom “svarene” postulate o slobodi, pravima, jednakosti i demokratiji? Očigledno jeste, i biće u budućnosti, sve su prilike, jer nas iz dana u dan “obleću” mali i malo veći tiraniji skloni umovi koji narušavaju, ili pokušavaju da naruše, mukotrpno izborenu slobodu.
