Tema predškolskog obrazovanja i kapaciteta vrtića u Banjaluci postala je jedno od centralnih pitanja predizborne kampanje svih političkih aktera.
Grad se suočava s dugogodišnjim problemom nedostatka kapaciteta u vrtićima, a više od 2.000 djece ostaje na listama čekanja, dok roditelji pokušavaju balansirati između visokih troškova privatnih vrtića i nesigurnih uslova u onima koje najavljuju gradske vlasti.
Aktuelni gradonačelnik Banjaluke i kandidat Partije demokratskog progresa (PDP) Draško Stanivuković, kao i kandidati Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Narodnog fronta (NF) i Socijalističke partije Srpske (SPS), koriste ovu temu kako bi zadobili povjerenje glasača. Međutim, stvarnost često ostaje daleko od obećanja.
SNSD obećava nove vrtiće, ali i opstruiše postojeće projekte
SNSD-ov kandidat za gradonačelnika Banjaluke, Nikola Šobot, u svojoj predizbornoj kampanji naglašava izgradnju novih vrtića u naseljima Starčevica, Lazarevo i Kočićev Vijenac, s ciljem stvaranja 2.000 novih mjesta za smještaj mališana. Obećava i izjednačavanje subvencija za privatne i javne vrtiće kako bi roditelji imali pristup povoljnijim opcijama za svoje mališane. Šobotovo obećanje dolazi uz poruku da “socijalizacija djece mora biti omogućena svima”, što SNSD želi postići putem novih infrastrukturnih projekata. Međutim, stvarnost pokazuje složeniji odnos SNSD-a prema ovom pitanju – između obećanja i stvarnih opstrukcija postojećih inicijativa.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Iako SNSD obećava nove kapacitete, na terenu je prisutna značajna nesuglasica između njihovih obećanja i stvarnih poteza. Grad Banjaluka, pod upravom Draška Stanivukovića, suočio se s ozbiljnim preprekama pri pokušaju otvaranja novih vrtića, kao što je slučaj sa vrtićem u Novoseliji. Grad je završio sve pripreme, osigurao prostor u područnoj školi i zadovoljio sve tehničke i zakonske standarde, međutim Ministarstvo prosvjete i kulture, koje predvodi SNSD, iznenada je odbilo da da potrebnu saglasnost.
Odbijanje Ministarstva da odobri rad vrtića izaziva pitanja o motivima SNSD-a i njihovoj stvarnoj posvećenosti rješavanju problema predškolskog obrazovanja. Dok SNSD javno obećava izgradnju novih objekata, opstrukcija postojećih inicijativa gradskih vlasti upućuje na političku borbu koja se vodi preko leđa najmlađih građana Banjaluke. Sve to sugeriše da se interes djece koristi kao politički alat, a ne kao prioritetni cilj.
Još jedan primjer političke igre sa pitanjem vrtića je odbijanje otvaranja vrtića na Paprikovcu. Predsjednik Skupštine grada Ljubo Ninković, član SNSD-a, izjavio je da vrtić na Paprikovcu ne ispunjava sve uslove za siguran boravak djece jer zgrada nije u potpunosti adaptirana, te je okružena građevinskim radovima. Ninković, koji je ranije tvrdio da se Stanivukovićeva administracija neće moći pohvaliti otvaranjem nijednog vrtića tokom svog mandata, sada nastoji umanjiti značaj svakog pozitivnog koraka koje gradske vlasti poduzimaju u tom pravcu. Istovremeno, kritikama se pridružuje i predsjednik Savjeta za predškolsko vaspitanje i obrazovanje pri Gradskom odboru SNSD-a, Mirjana Krčmar, koja otvoreno dovodi u pitanje broj djece koje novi vrtići mogu zbrinuti, optužujući gradsku upravu za obmanu javnosti i roditelja.
S obzirom na to da problem nedostatka kapaciteta u vrtićima traje već gotovo petnaest godina, kritičari SNSD-a ističu da upravo njihova dugogodišnja vladavina i nedostatak proaktivnih mjera čine temeljni uzrok ove situacije. Uprkos brojnim obećanjima, Banjaluka se i dalje suočava s preopterećenim listama čekanja, nedostatkom adekvatnog prostora za boravak djece, i visokim cijenama privatnih vrtića, što dodatno opterećuje roditelje.
Ono što dodatno podiže sumnju u stvarnu posvećenost SNSD-a rješavanju problema jeste netransparentnost njihovog djelovanja. Dok se na jednoj strani obećava izgradnja novih objekata, na drugoj strani se opstruišu postojeći napori, čime se stvara ambivalentna poruka prema građanima. Nedostatak jasnoće oko pitanja finansiranja, raspodjele subvencija i dozvola za rad vrtića dodatno doprinosi osjećaju nepovjerenja među roditeljima, koji su često prepušteni borbi sa sistemom bez ikakvih konkretnih odgovora.
Subvencije kao kratkoročno rješenje, a ne sistemsko
U proteklim mjesecima subvencije za privatne vrtiće postale su centralna tačka rasprava oko problema predškolskog obrazovanja u Banjaluci. Aktuelni gradonačelnik Draško Stanivuković najavio je izjednačavanje cijena za privatne i javne vrtiće, što je predstavljeno kao značajan korak ka ublažavanju finansijskog tereta za roditelje. Međutim, subvencije, iako kratkoročno olakšavaju situaciju, daleko su od suštinskog i održivog rješenja problema koji postoji već petnaest godina.
Đorđe Konjević, jedan od roditelja i pokretača inicijative za izjednačavanje subvencija, ističe da je Gradska uprava, ono što je obećala za povećanja, ispoštovala, ali jedan dio dogovora nisu, a to je posebna sjednica sa jednom temom – vrtići.
“Prva tačka dnevnog reda bi bila Rezolucija, koja je za cilj imala izjednačavanje cijena i učešća roditelja do jula 2025. (a i ranije ako bude moguće). Druga tačka dnevnog reda je trebala biti pronalaženje i određivanje izvora prihoda za subvencije, kao i zakonsko usaglašavanje i uvrštavanje istih kao redovne budžetske stavke”, kaže Konjević i dodaje da gradske vlasti ne žele da sjednu i riješe problem.
“Hoće da isključivo bude jedna strana pobjednik, a druga nesposobna”, ističe Konjević.
Subvencionisanje troškova boravka djece u vrtićima, posebno u privatnim ustanovama, često se koristi kao privremena mjera koja ima za cilj da zadovolji potrebe roditelja u momentu, ali ne adresira temeljni problem – manjak infrastrukture i nedovoljno ulaganje u proširenje kapaciteta javnih vrtića. Problematično je to što subvencije samo ublažavaju posljedice manjka kapaciteta, ali ne rješavaju uzrok – nedostatak novih objekata koji bi dugoročno omogućili prijem više djece.
Konjević ističe da su subvencije samo “vatrogasna mjera” i da se suštinski problemi moraju rješavati izgradnjom novih objekata i boljom organizacijom postojećih. Naglašava da je za sistemsko rješavanje koje podrazumijeva:
- reviziju poslovanja Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje;
- izjednačavanje učešća roditelja u cijeni boravka djece u javnim i privatnim, trenutno je to 165 КM za jedno dijete;
- potpisivanje kolektivnog ugovora između Grada i privatnih vrtića;
- određivanje cijene na godišnjem nivou, kako za javne, tako i za privatne vrtiće;
- uvođenje subvencija kao redovne budžetske stavke, sa jasno definisanim izvorom prihoda;
- implementiranje “beogradskog modela”, djelimično ili potpuno.
Dodaje da je nemoguće sve postići bez saradnje sa privatnim vrtićima, jer je trenutna potreba za novih 35-40 objekata da bi smjestili svu djecu, a to se neće izgraditi za 50 godina.
On ukazuje na netransparentnost u načinu na koji se određuju subvencije i raspoređuju budžetska sredstva za njih.
“Imamo i veliko pitanje odakle Gradska uprava izvlači novac za povećanje subvencija i šta će biti sa isplatama nakon izbora”, kaže Konjević, ističući kako nedostatak sistemskog pristupa vodi do toga da se mnoge odluke donose ad hoc, bez dugoročnog plana.
Jedan od ključnih problema sa subvencijama jeste njihova neodrživost. Grad Banjaluka se već suočava s ozbiljnim budžetskim opterećenjima, a dodatno subvencionisanje boravka u privatnim vrtićima predstavlja dodatni teret za javne finansije. Ova praksa je posebno problematična jer se subvencije finansiraju iz budžeta koji nema predviđene rebalanse niti jasno definisane izvore za ovu namjenu. Bez transparentnog budžetskog plana i održivog finansiranja, ove subvencije postaju nesigurne i neizvjesne, što roditelje ostavlja u stanju neprestane nesigurnosti.
Osim finansijske neodrživosti, subvencije ne nude jednaku dostupnost za svu djecu. Zbog ograničenih budžetskih sredstava, subvencije se često dijele na način koji favorizuje one koji imaju više sreće ili veze u administraciji. Prema Konjevićevim riječima, “javni podaci o broju djece primljene u vrtiće su sumnjivi, a netransparentnost u distribuciji sredstava dodatno otežava situaciju”. Mnogi roditelji ostaju na listama čekanja jer ne mogu doći do subvencija, a oni koji ih dobiju često se suočavaju sa nesigurnošću kada su isplate u pitanju.
Subvencije, kao takve, takođe doprinose dodatnom zagušenju privatnog sektora, koji je preplavljen zahtjevima, ali nema dovoljno kapaciteta niti kvalifikovanog osoblja da adekvatno odgovori na potrebe. Konjević naglašava da su privatni vrtići, iako predstavljaju alternativu, takođe suočeni s vlastitim izazovima, uključujući visoke troškove keteringa, prekvalifikacije zaposlenih i druge operativne troškove, što ih primorava da konstantno podižu cijene. Ovo znači da subvencije, iako privremeno pomažu roditeljima, dugoročno vode ka dodatnom povećanju cijena usluga, što je suprotno cilju povećanja dostupnosti i pristupačnosti predškolskog obrazovanja.
Konjević naglašava da su subvencije održive, ali potrebno je istinski pristupiti problemu.
“Realno, Gradska uprava ih isplaćuje bez podrške Skupštine. Zato ne znam odakle je novac i brinem za budućnost. Ali isto tako, može dio tog novca da se povuče i od Centra, koji se bahati. I kada bi Gradska uprava i Skupština sjeli za sto, istovremeno sa nama, vjerujem da bi se našlo rješenje”, ističe Konjević.
Roditelji takođe ističu da se ovakvim subvencijama stvara nejednakost između privatnih i javnih vrtića. Konjević naglašava da se nejednakost ogleda u tome što za jedno dijete u privatnom vrtiću Grad daje 150 КM (i to nakon borbe roditelja od devet mjeseci), dok za jedno dijete u javnom vrtiću Grad daje 485 КM.
Problem dodatno komplikuje činjenica da se javnim vrtićima ne posvećuje dovoljno pažnje kada su u pitanju ulaganja u infrastrukturu, što je nužno za proširenje kapaciteta. Umjesto da se fokusira na izgradnju novih javnih objekata koji bi osigurali jednak pristup za svu djecu, gradska uprava koristi subvencije kao privremeni alat za umirivanje nezadovoljstva, što dugoročno samo pogoršava situaciju.
Jedini način da se dugoročno riješi problem s predškolskim obrazovanjem jeste planirano ulaganje u izgradnju novih javnih vrtića, uz jasno definisane kriterijume i transparentne procese. Roditelji naglašavaju da je potrebno osigurati da se sredstva usmjere u proširenje kapaciteta, umjesto što se troše na mjere koje nemaju dugoročnog efekta. Takođe, potrebno je regulisati privatni sektor na način da se osigura da cijene ostanu stabilne i da ne eksploatišu roditelje, posebno u situacijama kada se subvencije koriste za kompenzaciju operativnih troškova tih ustanova.
Subvencije mogu biti dio rješenja, smatraju roditelji, ali jedino ako se provode u kontekstu šire strategije koja uključuje povećanje javnih kapaciteta, regulaciju privatnog sektora i transparentno finansiranje. Bez toga, one ostaju samo privremena mjera koja ne rješava suštinski problem, već ga samo odlaže i prebacuje teret na buduće administracije i, na kraju, na roditelje koji se svakodnevno suočavaju sa nesigurnošću i finansijskim pritiscima. Konjević ističe da je bez saradnje sa privatnim sektorom sve teško postići.
“Neophodni su i privatni vrtići, pored javnih. Ali, ta saradnja se treba usaglasiti i staviti na papir. Svesti u okvire poslovanja i obostranog zadovoljstva”, kaže Konjević
Sukob interesa i problemi sa transparentnošću
Tema predškolskog obrazovanja u Banjaluci postala je arena i za otkrivanje duboko ukorijenjenih problema vezanih za sukobe interesa i manjak transparentnosti u radu gradske uprave i institucija koje upravljaju predškolskim obrazovanjem. Ove poteškoće ne samo da usporavaju napredak u rješavanju problema sa kapacitetima vrtića, nego dodatno povećavaju nepovjerenje javnosti prema nadležnim institucijama.
Jedan od najočiglednijih primjera sukoba interesa jeste pitanje izgradnje i otvaranja novih vrtića, kao što je slučaj s potencijalnim vrtićem u banjalučkom naselju Paprikovac. Prema izjavama predsjednika Skupštine grada Ljube Ninkovića, zgrada vrtića nije u potpunosti adaptirana, nalazi se na prostoru koji je još uvijek gradilište, a najam objekta bi građani Banjaluke trebali otplaćivati narednih 20 godina. Sve ovo dodatno komplikuje činjenica da se objekat iznajmljuje od ljudi bliskih Drašku Stanivukoviću.
Transparentnost rada Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje takođe je problematična. Đorđe Konjević ističe da je budžet ovog centra značajno porastao u posljednjih nekoliko godina – s 10 miliona KM u 2022. godini na 20,4 miliona KM u 2024. godini. Međutim, uprkos povećanju budžeta, kapaciteti vrtića nisu povećani, a pitanje kako se ta sredstva koriste ostaje bez odgovora. Konjević ističe da je problem prećutna korupcija pri zapošljavanju radnika i upisu djece, što dodatno usložnjava situaciju.
Problem s transparentnošću odnosi se i na način subvencionisanja privatnih vrtića. Netransparentnost u procesu odobravanja subvencija izaziva sumnje među roditeljima, koji su često neinformisani o kriterijumima na osnovu kojih se subvencije dodjeljuju. Takođe, pitanje izvora finansiranja za subvencije ostaje nejasno. Kako Konjević navodi, nije jasno odakle se povlače sredstva za subvencije niti šta će se desiti s isplatama nakon izbora. Nedostatak rebalansa budžeta dodatno doprinosi neizvjesnosti i zabrinutosti roditelja koji strahuju da će nakon izbora ostati bez obećane finansijske podrške.
Transparentnost je takođe upitna u vezi s ekonomskom cijenom boravka djece u vrtićima. Konjević iznosi podatke prema kojima je ekonomska cijena u javnim vrtićima znatno porasla – s 380 KM u 2022. godini na 650 KM u 2024. godini – dok se cijene u privatnim vrtićima nisu povećale u istom omjeru. Ova situacija ukazuje na ozbiljne probleme u poslovanju Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje, uključujući i prećutnu korupciju, loše upravljanje sredstvima, te moguću zloupotrebu resursa. Roditelji, koji su već opterećeni visokim troškovima, ostaju bez konkretnih odgovora o tome kako se koriste sredstva koja izdvajaju za obrazovanje svoje djece.
Alternativni planovi
Dok SNSD i gradonačelnik Draško Stanivuković nastoje osvojiti povjerenje glasača obećanjima o izgradnji novih vrtića i uvođenju subvencija, opozicija nudi alternativne planove za rješavanje problema predškolskog obrazovanja u Banjaluci. Kandidatkinja za gradonačelnicu Jelena Trivić iz Narodnog fronta, kao i lideri Socijalističke partije Srpske (SPS) i drugih nominalno opozicionih stranaka, kritikuju dosadašnje upravljanje i naglašavaju potrebu za fundamentalnim promjenama.
Jelena Trivić, kandidat Narodnog fronta, ističe da je rješenje problema vrtića jedno od najvažnijih pitanja u njihovom programu. Ona tvrdi da su dosadašnja obećanja o izgradnji novih vrtića bila više retorička nego stvarna, te da nije došlo do konkretnih promjena koje bi dovele do rješavanja problema s listama čekanja. Trivićeva predlaže izjednačavanje cijena između javnih i privatnih vrtića kao prioritet od 1. januara 2025. godine, čime bi se postigla veća dostupnost vrtića za sve roditelje, bez obzira na to koju vrstu vrtića preferiraju.
Saša Gligorić, predsjednik Gradskog odbora Socijalističke partije Srpske, predstavio je plan za izgradnju pet novih vrtića u Banjaluci, s ukupnim kapacitetom za 2.500 djece, što bi trebalo konačno riješiti problem s listama čekanja. Gligorić kritikuje gradske vlasti zbog njihovog oslanjanja na kratkoročna rješenja poput subvencija, umjesto da se fokusiraju na strateška ulaganja u javne objekte. On naglašava da je potrebno planirati i izgraditi objekte na više lokacija kako bi svi dijelovi Banjaluke bili obuhvaćeni, a problem s manjkom kapaciteta konačno postao stvar prošlosti. Osim izgradnje novih vrtića, Gligorić ističe i potrebu za poboljšanjem infrastrukture javnih prostora kako bi se omogućila adaptacija postojećih objekata u vrtiće, tamo gdje je to moguće.
Izvršni sekretar SP-a i kandidat za odbornika u Skupštini grada Banjaluka Nikola Vukčević kaže da je cilj Socijalističke partije da nijedno dijete ne bude na listama za čekanje na vrtić.
“Gradnja novih javnih vrtića je jedini način, ukoliko ne želimo ponovo da gledamo ucjenjivanje roditelja i poskupljenja nakon svakog povećanja subvencija. Osnovna razlika u pristupu je to što pojedini ljudi ne shvataju da predškolski sektor, odnosno djeca, nisu i ne mogu biti roba preko koje se ostvaruje profit. Privatni vrtići jesu neophodni, ali realno, to su privatne kompanije koje su osnovane zbog zarade, a ne kao servis građana. Zato je jedino rješenje da problem sa manjkom mjesta u vrtićima konsenzusom prihvatimo kao prioritetan problem grada i da se gradnja novih vrtića shvati kao prioritet nad prioritetima”, smatra Vukčević.
Boran Bosančić, nosilac liste Demosa za Skupštinu grada, ističe da su oni prvi ukazali da su cijene subvencija za privatne vrtiće nedovoljne, a tada su bile 100 KM. Mnogo djece se ne upisuje u gradske vrtiće, dok privatni često podižu cijene usluge, tako da su građani oštećeni. Ističe da su prvi rekli da to nije dovoljno i traže povećanje subvencije od strane grada za privatne vrtiće.
“Ta mjera je kratkoročno donesena, ali to nije dovoljno. Podržavamo što je došlo do povećanja subvencija, međutim treba se ući u sistemska rješenja, a to je gradnja novih gradskih vrtića. Prijedlog je da se u OŠ “Milan Rakić” u Novoseliji gradi novi vrtić, odnosno da se u postojećem školskom objektu adaptira prostor, što je prihvaćeno, i vjerujem da ćemo uskoro imati prostor za jedan broj mališana koji će tu da borave. Međutim, u naredne četiri godine se mora intenzivnije i hrabrije raditi na tom polju, te ulagati veća sredstva, tako što bismo dosta gradskih prostora adaptirali i tu gradili nove vrtiće”, ističe Bosančić.
Stvarnost daleko od obećanja
Iako su predizborna obećanja o izgradnji novih vrtića i uvođenju subvencija zvučala kao dugo očekivano rješenje za roditelje i najmlađe građane Banjaluke, stvarnost se pokazala sasvim drugačijom. Problemi s nedostatkom kapaciteta u vrtićima, neadekvatnim uslovima i neispunjenim obećanjima vlasti i dalje su prisutni, čineći svakodnevni život roditelja veoma izazovnim. Dok političari obećavaju promjene, rezultati na terenu jasno pokazuju kako su mnoga obećanja ostala samo na riječima, bez stvarnih koraka ka poboljšanju.
Jedan od najizraženijih problema je ogromna nesrazmjera između broja prijava za upis u vrtiće i stvarnog broja djece koja budu primljena. Na ovogodišnjem konkursu za prijem djece u javne vrtiće stiglo je gotovo 2.700 prijava, ali je samo 400 mališana dobilo mjesto. Ovi podaci jasno ukazuju na to da kapaciteti vrtića nisu ni približno dovoljni da zadovolje potrebe roditelja u Banjaluci. Bez obzira na ponovljena predizborna obećanja o izgradnji novih objekata, broj dostupnih mjesta ostaje ograničen, a liste čekanja sve duže. Problem nije nov – on traje već petnaest godina, ali se uprkos obećanjima o novim kapacitetima, situacija nije značajno promijenila.
Brojna obećanja o subvencijama za privatne vrtiće, kao način ublažavanja problema s manjkom kapaciteta u javnim vrtićima, nisu se pokazala kao dugoročno rješenje. Iako su subvencije najavljene kao način da se smanji finansijski pritisak na roditelje, one su se često pokazale neadekvatnim i neodrživim. Pitanje izvora finansiranja za ove subvencije ostaje nejasno, a izostanak rebalansa budžeta dovodi do nesigurnosti oko isplata. U međuvremenu, cijene u privatnim vrtićima rastu, pa subvencije više služe kao kratkoročna kompenzacija, a ne kao stvarno olakšanje za roditelje.
Stvarnost u Banjaluci pokazuje da je problem vrtića daleko od rješenja, bez obzira na brojna politička obećanja. Dok se kapaciteti javnih vrtića ne prošire i ne stvore adekvatni uslovi za boravak djece, roditelji će se i dalje suočavati s dugim listama čekanja, visokim cijenama i nesigurnošću u vezi sa subvencijama. Stvarna promjena zahtijeva sistemske reforme, uključujući ulaganje u nove objekte, transparentno korištenje budžetskih sredstava i bolje planiranje, a ne samo prazna obećanja koja se ne ostvaruju. Sve dok političke igre prevladavaju nad stvarnim interesima građana, obećanja će ostati daleko od stvarnosti, a problem vrtića će i dalje biti glavni izazov za roditelje u Banjaluci.
Gerila.info
