U tekstu o fenomenu „Dvije škole pod jednim krovom“ koji predstavlja simbol podjele u Bosni i Hercegovini, The New Yor Times donosi priču o školi iz Travnika čije dvorište je pregrađeno trošnom metalnom ogradom.
Svakog dana djeca ulaze u istu školsku zgradu, učeći odvojeno, koristeći zasebne udžbenike na različitim jezicima. Hrvati iz predgrađa koriste desnu stranu zgrade. Bošnjaci, koji uglavnom žive u gradu, koriste lijevu stranu zgrade.
Za mnoge učenike, podjela predstavlja neželjenu relikviju rata iz devedesetih. „Oni ne žele da se družimo u školi“, kaže Bošnjak Iman Maslić (18 godina). „Zato idemo u kafiće poslije nastave i družimo se tamo.“
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Međutim, neželjena ili ne, podjela se produbljuje u BiH u kojoj nacionalistički političari ponovo zagovaraju etnička suparništva.
Škola u Travniku simbolizuje dio obrazovnog sistema zemlje poznat pod nazivom „Dvije škole pod jednim krovom“. Izgrađena je krajem 19. vijeka, kada je BiH bila dio Austrougarskog carstva. Zgrada je u vlasništvu Rimokatoličke crkve koja upravlja školom sa desne strane zgrade. S lijeve strane je srednja škola koja je pod upravom države još od vremena komunističke ere u bivšoj Jugoslaviji. Crkva želi da iseli državnu školu, ali obe strane, i Hrvati i većinski Bošnjaci, ostaju zaglavljeni naslijeđem Dejtonskog sporazuma.
Dejtonski mirovni sporazum je donio mir, ali je i duboko ugravirao etničke i vjerske podjele stvarajući ekskluzivne teritorije za Srbe, Hrvate i Bošnjake. A ove podjele su često najočiglednije u odvojenim školama, sistemu za koji kritičari kažu da predstavlja rizik koji održava ukorijenjene animozitete u društvu.
Posljednjih godina, OSCE, koji nadgleda obrazovanje u BiH, ukazivao je na nužnost odbacivanja sistema odvojenog obrazovanja, upozoravajući da etnički orijentisani nastavni planovi ometaju pomirenje, održavaju podjele, ograničavaju ekonomski razvoj i ugrožavaju dugotrajnu stabilnost i bezbjednost.
U jednoj školi u Jajcu učenici su se pobunili, tražeći da im bude dozvoljeno da zajedno pohađaju školu nakon što je lokalni ministar htio odvojiti bošnjačke učenike od njihovih hrvatskih drugara. Međutim, sistem je opstao.
U BiH ima najmanje 50 škola u kojima su učenici različitih etničkih grupa razdvojeni u istoj zgradi i uče na različitim spratovima, u različitim smjenama ili na različitim stranama iste zgrade. Cijela generacija odrasta učeći istoriju, književnost, umjetnost, muziku, matematiku i nauku iz zakonom predviđenih različitih udžbenika za posebne etničke grupe.
Nacionalistički političari u BiH su nečujno odobravali odvojeno obrazovanje, ali neki mladi političari, uključujući i mnoge koji su završili školu u tom odvojenom sistemu, pozivaju na ukidanje sistema.
Članica SDP-a Lana Prlić je tokom nedavne izborne kampanje na svom Tviter nalogu napisala: „Ne želimo poslati svoju djecu u dvije škole pod jednim krovom. Zato se borimo za zemlju za sve nas“. Rođena je tokom rata od oca Hrvata i majke Bošnjakinje. Završila je odvojenu srednju školu u Mostaru.
Od završetka rata razjedinjenost je ukorijenjena u BiH. „Od kraja rata, tvrdokorni nacionalisti, koji se bore za hrvatski etnički identitet i svoju mini državu u BiH, pretvorili su školu u bojno polje“, rekla je Adisa Busuladžić, politička analitičarka i spisateljica iz Mostara.
Škola u Travniku otjelovljuje podjele u BiH. Desnu stranu škole, koju pohađaju hrvatski učenici, Katolička crkva je nedavno obnovila i obojila plavom bojom. Lijeva strana za sve ostale učenike i dalje izgleda zapušteno i ruševno. Časovi su raspoređeni na taj način da su uvedeni polučasovni razmaci između dvije smjene, kako bi se spriječilo druženje učenika tokom pauze.
U školi postoji fiskulturna sala koju koriste samo hrvatski učenici, dok ostali u državnoj školi pohađaju nastavu fizičkog vaspitanja u obližnjem parku, i tokom ljeta i tokom zime.
Iman Maslić, projektna koordinatorka Asocijacije srednjoškolaca u BiH, redovno razgovara sa učenicima iz cijele zemlje o tome kako prevazići institucionalizovanu segregaciju. Da bi stekli obrazovanje mnogi učenici žive paralelne živote. S jedne strane je stvarni život etničke podijeljenosti, a s druge njihov privatni život u kome ne postoje podjele. „Mi smo odvojeni na papiru, ali ne i u stvarnom životu“, ističe Imam Maslić.
Iako Srbi, Bošnjaci i Hrvati nominalno govore različitim jezicima, u suštini ta podjela je vještačka. „Iskreno, nema puno razlike u tome kako govorimo“, kaže Gabriela Zlatunić, osamnaestogodišnja učenica koja se tokom razgovora izjasnila kao Hrvatica. „Mi se razumijemo i nema razlika između nas van škole“, naglašava Gabriela Zlatunić.
Odvojene škole su se prvo pojavile u Mostaru po završetku rata. Mostarska elitna srednja škola se danas nalazi na nekadašnjoj liniji fronta. Učenici sa obe strane Neretve pohađaju časove na prva dva sprata zgrade, dijele neke učionice i laboratorije za hemiju i biologiju, ali nikad ne pohađaju časove sa pripadnicima druge etničke grupe. Na trećem spratu se nalazi integrisana međunarodna škola sa učenicima iz cijele BiH.
„Odvojeno školovanje je na spratovima ispod nas“, kaže Mark Feltam, rukovodilac koledža United World. „Očigledno, nije idealno“, ističe Feltam, ali sa dozom opreza zato što se Mostar još uvijek bori sa posljedicama rata. Feltam naglašava da odvojene škole postoje u kontekstu značajnih emocionalnih trauma prouzrokovanih ratom koji se završio prije više od dvadeset godina.
U Travniku učenici ističu da su iscrpljeni teretom rata u kome se nisu ni borili ali ni živjeli za vrijeme njega. Oni žele nastaviti dalje, „ukloniti metalne ograde i prepreke podignute u našim glavama“, kaže Arsam Gasi, etnički Albanac koji ide u državnu školu. Igra fudbal sa Hrvatima i proslavlja Ramazan sa muslimanima. Božić proslavlja dva puta, sa pravoslavcima i sa katolicima.
„Niko ne pita na kojoj strani je bila vaša porodica u proteklom ratu“, kaže Gasi. „Mi možemo živjeti u istom gradu. Zašto ne možemo biti u istoj školi?“
Direktorka državne škole, Aida Lončar, zatražila je od svojih hrvatskih kolega na desnoj strani zgrade da sruše metalnu ogradu koja dijeli školsko dvorište. „Možemo je zamijeniti saksijama sa cvijećem“, kaže direktorka Lončar. „To je i dalje prepreka koju žele, ali je bar živa, i kao i sva živa bića, potrebno je da se održava. Mogli bismo zajedno raditi na tome.“
Ivana Ćurić, direktorka Katoličkog školskog centra, izjavila je da je ograda potrebna kako bi se osigurala bezbjednost male djece i zbog toga što su dvije škole „dvije sasvim različite institucije“. „Ne izgleda lijepo, svjesni smo toga“, rekla je gospođa Ćurić. „Ali tu je, i to je tako.“
Tokom nedavne posjete školi, učenici na hrvatskoj strani dvorišta su igrali fudbal. U jednom trenutku, jedan učenik je udario loptu preko ograde prema učenicima iz državne škole koji su bili na odmoru. Učenica sa lijeve strane dvorišta je uzela loptu i bacila nazad preko ograde. Oboje su se osmjehnuli, ali nisu ništa rekli.
