Pažnja javnosti u Republici Srpskoj početkom februara 2020. godine je s pravom bila usredsređena na odluku Ustavnog suda BiH vezanu za poljoprivredno zemljište u Republici Srpskoj. I ja ću o tome govoriti u ovom tekstu, ali tek nakon što ukažem na nešto što ne bi bilo dozvoljeno da se objavi na RTRS, a što je najveći dio te iste javnosti u Republici Srpskoj dobrano zaboravio. A kako i ne bi kad je od tada prošlo skoro 20 godina. Međutim, takve stvari ne smiju biti prepuštene zaboravu, pogotovo zbog toga što se radi o jednom u nizu dokaza neodgovornosti i neznanja onih koji su u važnim trenucima predstavljali Republiku Srpsku. Baš kao što su nekada srpski narod predstavljali likovi nedorasli kako vremenu, tako i poslu koji su u ime tog naroda obavljali. Zbog toga im i odgovara naziv „srpski politikanti“, jer politikanti su osobe koje se bave politikom iako nisu dorasli tom poslu.
Iz obilja takvih primjera u prošlosti za ovaj uvodni dio izdvojiću samo dva. Srpski komunisti su po završetku Drugog svjetskog rata zabranjivali protjeranim Srbima da se vrate u svoje domove na Kosmet, iako su samo za prvih nekoliko mjeseci fašističke okupacije italijanske i albanske snage spalile blizu 10.000 srpskih domova. Zbog toga ne čudi što se broj Srba protjeranih sa tog prostora tokom Drugog svjetskog rata mjerio desetinama hiljada. Uprkos svoj toj nacionalnoj tragediji, srpski komunisti su u Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije omogućili da se donese odluka, broj 343 od 6. marta 1945. godine, o navodno privremenoj (u suštini trajnoj) zabrani vraćanja tih Srba u njihova prijašnja mjesta življenja na Kosmetu. Da tragedija bude poptuna, tu odluku je u svojstvu povjerenika (u stvari ministra) unutrašnjih poslova u Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije potpisao Vlado Zečević. On je bio prijeratni sveštenik Srpske pravoslavne crkve (od 1927. do 1941. službovao je kao njen sveštenik u Krupnju), da bi 1942. godine postao član Komunističke partije Jugoslavije.
Eto, takvi likovi su najprije položili temelje za promjenu demografske strukture na štetu Srba na Kosmetu. Zatim su srpski komunisti koji su došli poslije njih, usvajanjem Ustava SFRJ iz 1963, a zatim i Ustava iz 1974. godine, omogućili da Kosovo u suštinskom pogledu dobije status države u državi. Time su od strane srpskih politikanata položeni temelji za sve ono što danas imamo na Kosmetu.
Znam da će mnogi sada postaviti pitanje kakve ovo ima veze sa poljoprivrednim zemljištem i teritorijom Republike Srpske? Naravno da ima, tačnije rečeno ima i te kako veze, samo što se ona ne uočava tako lako. Naime, onome što sam prethodno rekao, kao i onome što ću sada reći, jedno je zajedničko. To je pojam „srpski politikanti“, jer, kako će u nastavku biti pokazano, i u slučaju problema vezanog za poljorpivredno zemljište u Republici Srpskoj taj problem su napravili srpski politikanti prije dvadesetak godina, a sada bi dobar dio njih da se prikaže spasiocima Republike Srpske. Jednostavno rečeno, ti naši likovi najprije naprave problem, ne vodeći prije dvadesetak godina uopšte računa o interesima Republike Srpske, a kada ti njihovi propusti dođu danas na naplatu, onda se ti isti likovi pojavljuju kao tobožnji spasioci Republike Srpske.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
O čemu se radi? Sada već daleke 2001. godine (29. juna) u Beču je potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Njega je u ime BiH potpisao njen tadašnji ministar spoljnih poslova Zlatko Lagumdžija. Ali, da bi ga mogao potpisati morao je prethodno dobiti (i dobio je) saglasnost tadašnjeg Savjeta ministara BiH, u kojem su se u to vrijeme odluke donosile konsenzusom svih ministara. U Savjetu ministara BiH u periodu 2000 – 2002. godina Republiku Srpsku su predstavljali Dragan Mikerević, kao ministar za evropske integracije, te Svetozar Mihajlović kao ministar civilnih poslova i komunikacija.
Važnost navedenog konsenzusa ogleda se u tome što je Savjet ministara, prije nego što će Sporazum biti potpisan u Beču, prethodno razmatrao nacrt Sporazuma o pitanjima sukcesije SFRJ, čiji tekst nije uopšte bio povoljan po Republiku Srpsku. Naime, u članovima 1. i 2. Aneksa A tog sporazuma određeno je da se nepokretna državna imovina SFRJ prenosi na države nasljednice SFRJ, i to tako što nepokretna imovina SFRJ pripada državi nasljednici na čijoj teritoriji se nalazi. Već ove riječi nacrta Sporazuma o pitanjima sukcesije SFRJ bile su sasvim dovoljan alarm za tadašnje srpske ministre u Savjetu ministara BiH da ne daju svoju saglsnost Zlatku Lagumdžiji da potpiše takav sporazum, jer je on očigledno štetan po Republiku Srpsku. Stoga su umjesto svoje saglasnosti, srpski ministri (Dragan Mikerević i Svetozar Mihajlović) trebali zatražiti da se u slučaju BiH u tekst nacrta Sporazuma unese da nepokretna imovina SFRJ (a to su, naglašavam, samo zgrade i zemljište koje je u zemljišnim knjigama uknjiženo kao svojina „SFRJ“) pripada entitetima u BiH, i to onom entitetu na čijoj teritoriji se takva imovina nalazi. Nažalost, srpski ministri u Savjetu ministara to nisu učinili, već su suprotno interesima Republike Srpske dali saglasnost Zlatku Lagumdžiji da potpiše takav sporazum. I Lagumdžija je to potom i učinio
Nakon što je to učinjeno, Sporazum je dostavljen Parlamentarnoj skupštini BiH kako bi dala saglasnost za njegovu ratifikaciju. U toj fazi poslanici i delegati iz Republike Srpske su imali mogućnost da odbiju dati svoju saglasnost na takav sporazum, kada to prije njih nisu učinili srpski ministri u Savjetu ministara BiH. Nažalost, ni srpski predstavnici u tadašnjem Parlamentu BiH nisu to učinili, iako su trebali s obzirom na očiglednu štetnost Sporazuma po vitalne nacionalne interese srpskog naroda i Republike Srpske. U to vrijeme radilo se o trećem sazivu Parlamentarne skupštine BiH (2000 – 2002. godine).
U Predstavničkom domu Parlamenta BiH poslanici srpskih političkih stranaka iz Republike Srpske, koji su omogućili Parlamentu BiH davanje saglasnosti na ovaj Sporazum, bili su:
Iz Srpske demokratske stranke:
Banjac Mirko, Jovanović Miloš, Kovačević Ljubomir, Mijatović Mirko, Spasojević Zoran, Tošić Momir.
Iz Partije demokratskog progresa:
Željko Bilbija (kojem je verifikovan poslanički mandat 7.2.2001. godine umjesto Branka Dokića), te Stokić Dušan.
Srpski narodni savez (SNS Biljane Plavšić):
Lolić Branislav.
Socijalistička partija Republike Srpske:
Gligorić Tihomir.
Koalicija Savez nezavisnih socijaldemokrata (Milorada Dodika) i Demokratska socijalistička partija – DSP (Nebojše Radmanovića):
Mirjanić Željko. Zanimljivo je da je Mirjanić u to vrijeme bio univerzitetski profesor prava (na Pravnom fakultetu u Banjaluci, gdje je danas dekan tog fakulteta), koji je po toj svojoj vokaciji imao posebnu odgovornost kod ukazivanja na štetnost Sporazuma za Republiku Srpsku.
U Domu naroda srpski delegati su bili:
Dragutin Ilić (Socijalistička partija Republike Srpske);
Momčilo Novaković (Srpska demokratska stranka);
Dragutin Rodić (Demokratski narodni savez – Marka Pavića);
Nikola Špirić (u to vrijeme bio je u Partiji demokratskog progresa);
Goran Turjačanin (SNSD – Milorada Dodika).
Kako vidimo, sve danas važne političke stranke (i pozicione i opozicione) u Republici Srpskoj bile su prisutne i predstavljale su Republiku Srpsku u Parlamentarnoj skupštini BiH, ali je taj parlament ipak dao saglasnost za ratifikaciju Sporazuma o pitanjima sukcesije SFRJ. To nije moglo biti učinjeno bez odgovarajuće saglasnosti srpskih predstavnika u oba doma Parlamenta BiH, koji su dali tu saglasnost iako je Sporazum štetan po Republiku Srpsku. Stoga su srpski poslanici i delegati, umjesto što su dali saglasnost, trebali tražiti, i time usloviti svoju saglasnost za ratifikaciju, da, kad to već nisu učinili srpski ministri u Savjetu ministara BiH, u slučaju BiH u tekst nacrta Sporazuma bude uneseno da nepokretna imovina SFRJ (zgrade i zemljište koje je u zemljišnim knjigama uknjiženo kao svojina „SFRJ“) pripada entitetima u BiH, i to onom entitetu na čijoj teritoriji se takva imovina nalazi.
Nažalost ni srpski poslanici i delegati to nisu učinili.
Pošto je Parlament BiH dao saglasnost za ratifikaciju Sporazuma, onda je Živko Radišić, kao član tadašnjeg Predsjedništva BiH (koje donosi odluku o ratifikaciji svih međunarodnih ugovora BiH), imao ustavno pravo da u tom svojstvu, saglasno članu 5. Ustava BiH, proglasi destruktivnom po vitalni interes Republike Srpske odluku o ratifikovanju Sporazuma o pitanjima sukcesije SFRJ. Da je to učinio Živko Radišić, onda bi bilo omogućeno Narodnoj skupštini Republike Srpske da u konačnom odluči o ovom pitanju i proglasi dvotrećinskom većinom svojih poslanika da je navedeni sporazum štetan za nju, jer je on zaista takav. Nažalost, ni Živko Radišić to nije učinio, pa je tako 28. novembra 2001. godine Predsjedništvo BiH donijelo Odluku, broj 1-02-01-417/01, kojom je ratifikovalo Sporazum o pitanjima sukcesije SFRJ. Ta odluka je objavljena u „Službenom glasniku BiH – dodatak međunarodni ugovori“, broj 10 od 31.12.2001. godine.
Bio je to kratki ekskurs u hronologiju (ne)činjenja koje je prethodilo onome o čemu govorim u nastavku. Dakle, početkom februara 2020. godine Ustavni sud BiH u predmetu broj U 8/19 donio je odluku u vezi sa Zakonom o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske, proglasivši određeni dio tog zakona navodno neustavnim.
U saopštenju sa te sjednice Ustavnog suda rečeno je da je takva odluka donesena “jer se radi o isključivoj nadležnosti BiH u regulisanju pitanja državne imovine”. Već ove citirane riječi su dovoljne da bi se uvidjelo šta je sve moglo poslužiti kao osnov da bi sud odlučio da se, navodno, radi o “pitanju državne imovine”. U suštini, ti osnovi se nalaze u jednoj od naučno neutemeljenih teorija o pojmu državne teritorije, a zatim u pogrešnoj interpretaciji odredaba Ustava BiH o raspodjeli državnih nadležnosti između BiH i entiteta.
Kada je riječ o pojmu državne teritorije, u pravnoj nauci je postojalo shvatanje, koje je odgovaralo feudalnoj koncepciji državne vlasti, da je teritorija države svojina vrhovnog feudalca-vladara (cara, kralja, sultana), koju on kao svoju daje u posjed i korišćenje nižim feudalcima, ali im je u svakom trenutku može i uzeti ako su neposlušni prema njemu. Takvo shvatanje je, primjera radi, imalo svoju primjenu u Otomanskom carstvu, u kojem je sultan svaki pedalj svoje teritorije mogao dati (i davao je) svojim spahijama, a oni su zauzvrat imali dužnost da skupe vojsku sa svojih posjeda svaki put kada ih sultan pozove da pođu u rat. Primijenjeno na naše vrijeme, to poimanje bi značilo da je BiH jedan sultan (odnosno da su sudije Ustavnog suda BiH svojevrsni sultani u togama), a svi drugi su njeni podanici, pa bi onda BiH svakom od svojih podanika (i entitetima i fizičkim licima) mogla da daje i oduzima zemljište, u zavisnosti od toga da li je, kao nekada turski sultan, određenog jutra ustala na lijevu ili desnu nogu. Na sreću, to vrijeme je daleko iza nas, a time i navedeno shvatanje o pojmu državne teritorije. Umjesto njega, savremenom svijetu je svojstveno jedino ispravno i naučno utemeljeno shvatanje u kojem se ne polazi od koncepta svojine, već od koncepta suvereniteta kao vlasti nad teritorijom. Koncept suvereniteta znači da država na osnovu toga ima pravo da zakonima i drugim propisima uređuje društvene odnose na svojoj teritoriji, da te propise sprovodi putem izvršne vlasti, a primjenjuje putem upravnih organa, kao i da putem svoje sudske vlasti rješava konflikte do kojih dolazi u izvršavanju propisa te realizaciji prava i obaveza koji su u tim propisima određeni za pojedine pravne subjekte.
To je, dakle, suština pojma državne teritorije, odnosno odnosa države prema teritoriji, koja znači da je neophodno razlikovati teritoriju države od prava svojine na zemljištu. Jer, ovo potonje pravo ima ogroman broj različitih pravnih subjekata (fizičkih i pravnih lica) i u njega se država ne smije svojevoljno miješati, što bi inače mogla da čini kada bi se vaspostavilo shvatanje iz otomanskog perioda o kojem je bilo riječi, pa bi onda svako od nas strahovao da li će, nakon što omrkne u svom domu, i osvanuti u domu za koji može reći da je njegov. Ali, kako rekoh, takvo vrijeme je iza nas, pa danas država može samo da bude vlasnik određenog dijela zemljišta potrebnog, recimo, da bi na njemu napravila svoju fabriku vojne industrije u kojoj proizvodi topove, haubice i ostale proizvode potrebne za njenu odbranu. I to je, dakle, pojam državne imovine bivše SFRJ iz prvog dijela ovog teksta, to jest ono što sam naglasio rekavši da su nepokretna imovina SFRJ samo zgrade i zemljište koje je kao takvo u zemljišnim knjigama uknjiženo kao svojina „SFRJ“.
Tako poimajući stvari, dalje moramo imati u vidu da li je riječ o unitarnoj ili složeno uređenoj državi. To je važno, jer od odgovora na ovo pitanje zavisi kako će biti uređeni odnosi na državnoj teritoriji. U unitarnoj državi postoji samo jedna državna organizacija, koja svojim zakonima uređuje sve društvene odnose na jednoj jedinstvenoj državnoj teritoriji. Međutim, u složeno uređenim državama (konfederacijama i federacijama) ne postoji jedna, već više državnih organizacija, od kojih je jedna organizacija na nivou savezne države, a druga na nivoima konfederalnih ili federalnih jedinica. Tako određene organizacije onda uređuju društvene odnose svojim zakonima, u skladu sa raspodjelom nadležnosti dogovorenom saveznim ustavom. To znači da će federalne jedinice svojim zakonima uređivati sve društvene odnose na čije uređivanje imaju pravo prema saveznom ustavu, i sa važnošću za teritoriju te federalne jedinice. Kako vidimo, i federalne jedinice imaju svoju teritoriju, što je tako jasno i sa Republikom Srpskom i FBiH. Pojam teritorije Republike Srpske je priznat ne samo u Ustavu BiH nego i u međunarodnom pravu, kroz Dejtonski mirovni sporazum. U članu 1. Aneksa 1-A tog međunarodnog ugovora je propisano da “ni pod kojim uslovima neće oružane snage bilo kog entiteta ulaziti ili boraviti na teritoriji drugog entiteta bez pristanka vlade tog drugog entiteta”, što je zatim propisano i u članu 5. Ustava BiH. Sve je to posljedica činjenice da, sa stanovišta unutrašnjeg suvereniteta, složene države nemaju jedinstven nego podijeljen suverenitet, koji dijele sa svojim federalnim jedinicama u pogledu nadležnosti i teritorije.
Kada se sve navedeno ima u vidu, nesuvislo je reći da BiH po osnovu teritorije ima pravo da saveznim zakonima uređuje sve društvene odnose, a da to isto pravo nemaju entiteti na svojoj teritoriji. Stoga je neosnovano tvrditi da po teritorijalnom principu BiH navodno ima isključivu nadležnost u regulisanju pitanja državne imovine.
No, ona to pravo nema ne samo iz prethodno iznijetih razloga nego i zbog sljedećeg. Naime, s obzirom na to da se u ovom slučaju radilo o Zakonu o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske, to bi, kada bi se prihvatio navedeni stav Ustavnog suda BiH, značilo da je bivša SFRJ bila jedna velika zemljoradnička zadruga, a njena teritorija jedno ogromno poljoprivredno zemljište, pa da onda BiH kao nova zemljoradnička zadruga treba svojim zakonima da uređuje to zemljište. U stvarnosti, niti je SFRJ bila zemljoradnička zadruga niti je njena teritorija mogla biti poljoprivredno zemljište. Umjesto toga, i teritorija SFRJ je bila samo ono što je za taj pojam rečeno u prethodnom dijelu ovog teksta, zbog čega BiH kao jedna od država pravnih nasljednica nije mogla naslijediti od SFRJ (niti je naslijedila) poljoprivredno zemljište. Umjesto toga, BiH saglasno Sporazumu o pitanjima sukcesije iz juna 2001. godine od SFRJ može naslijediti samo one nepokretnosti u BiH (njive, građevinsko zemljište, zgrade) koje su kao takve (a ne kao teritorija) bile uknjižene na SFRJ. Naglasak je na riječima “SFRJ”, jer to znači da pravo vlasništva treba da je bilo uknjiženo na SFRJ, a ne i pod neodređenim pojmovima “društvena svojina” ili “opštenarodna imovina”, jer ti pojmovi ni u kom smislu nisu ekvipolentni pojmu “SFRJ”. O tome predstavnici Republike Srpske moraju voditi računa kada dođe do implementacije člana 6. Sporazuma o pitanjima sukcesije. Naime, taj član ovlašćuje Parlament BiH da saveznim zakonom utvrdi državnu imovinu SFRJ, ali to, kako je pokazano, mogu biti samo one nepokretnosti koje su u odgovarajućoj evidenciji uknjižene na ime SFRJ ili njenih prethodnica Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) ili Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). I ništa više od toga.
Sve ostalo je imovina entiteta. Naglašavam to zbog toga što postoje Ženevski principi od 8. septembra 1995. godine, koji su sastavni dio preambule Ustava BiH, a time su i dio tog ustava. Tim principima je uređeno da entiteti (Republika Srpska i FBiH) nastavljaju svoje dotadašnje postojanje, a to znači da nastavlja svoje postojanje i teritorija koju je Republika Srpska unijela kao svoju teritoriju u dejtonsku BiH. Ova činjenica je od kardinalne važnosti, jer znači sljedeće. Naime, Ustavom BiH (član 3) je propisano da BiH ima samo one nadležnosti koje su tim ustavom izričito date BiH, a sve ostale državne nadležnosti i funkcije pripadaju Republici Srpskoj na njenoj teritoriji. Kako uređivanje bilo kojeg pitanja vezanog za poljoprivrednu oblast, a to znači i raspolaganje poljoprivrednim zemljištem na teritoriji Republike Srpske, nijednim slovom Ustava BiH nije dato u nadležnost BiH niti su joj tu svoju nadležnost prenijeli entiteti, jasno je da samo Republika Srpska ima isključivu ustavnu nadležnost da uređuje ta pitanja svojim zakonima i na svojoj teritoriji.
